Poslije osvajanja vlasti zadatak izgradnje, prije svega-privredne, postavlja se kao centralni i ujedno i najteži. Rješavanje tog zadatka zavisi od uvjeta različitih po sadržaju i po dubini: prvo, od nivoa proizvodnih snaga, a osobito od odnosa između industrije i seljačkog gospodarstva; drugo, od kulturnog i organizacionog nivoa radničke klase koja je osvojila državnu vlast; od političke međunarodne i unutrašnje situacije : da li je buržoazija do kraja pobijeđena ili se još odupire – postoji li strana vojna intervencija, da li tehnička inteligencija sabotira itd., itd.

U relativnoj važnosti ovi uvjeti socijalističke izgradnje mogu biti poredani redoslijedom koji smo naveli. Najvažniji uvjet je – nivo proizvodnih snaga, zatim dolazi kulturni nivo proletarijata; i na kraju – politička ili vojno-politička situacija u koju dospijeva proletarijat osvojivši vlast. Ali to je logičan slijed. A praktički – osvojivši vlast radnička klasa se prije svega sukobljava s političkim teškoćama. Kod nas su to bili bjelogardijski frontovi, intervencije i dr. Zatim se proleterska avangarda sukobljava s poteškoćama koje proistječu iz nedovoljnog kulturnog nivoa širokih radnih masa. I tek na trećem mjestu njena se privredna izgradnja dotiče granica koje joj postavlja postojeći nivo proizvodnih snaga.

Svoje je poslove na vlasti naša partija gotovo cijelo vrijeme vodila pod pritiskom potreba građanskog rata, i povijest se privredne izgradnje Sovjetske Rusije u pet godina njena postojanja ne može razumjeti ako joj se prilazi samo s gledišta ekonomske svrsishodnosti. Njoj se mora prilaziti prije svega s mjerilom vojno-političke nužnosti i tek onda – s mjerilom privredne svrsishodnosti.

Ekonomska se razumnost uopće uvijek ne poklapa s političkom nužnošću. Ako mi u ratu prijeti opasnost od napada bijele garde, ja dižem most u zrak. S gledišta apstraktne ekonomske svrsishodnosti to je barbarstvo, ali s političkog gledišta, to je nužnost. I ja ću biti budala i zločinac ako na vrijeme ne dignem most u zrak. Mi smo našu privredu u cjelini mijenjali, prije svega, pod pritiskom nužnosti vojnog očuvanja vlasti radničke klase. Iz elementarne škole marksizma znamo da se iz kapitalističkog društva ne može dospjeti u socijalističkog jednim skokom i nitko od nas nije u takvom mehaničkom smislu tumačio poznate Engelsove riječi o skoku iz carstva nužnosti u carstvo slobode; nitko nije mislio da je moguće , osvojivši vlast, za jednu noć preinačiti društvo. Engels je u stvari imao u vidu cijelo razdoblje revolucionarnih preobrazbi, koje u svjetsko-povijesnim razmjerima znači stvarni ‘skok’. Ali s gledišta praktičnog rada to nije skok, već cijeli sistem uzajamno povezanih reformi, preobrazbi, ponekad veoma sitnih mjera. Savršeno je jasno da je s privrednog stajališta eksproprijacija buržoazije opravdana utoliko, ukoliko je radnička klasa sposobna organizirati eksploataciju poduzeća po novim principima. Ta masovna sveopća nacionalizacija, koju smo provodili 1917-18, uopće nije odgovarala ovom uvjetu. Organizacione mogućnosti radničke države neobično su zaostajale od sumarne nacionalizacije. Ali bit je u tome da smo mi tu nacionalizaciju provodili pod pritiskom građanskog rata. I nije teško pokazati i razumjeti da bi, kad bismo poželjeli djelovati opreznije u ekonomskom smislu, tj. provesti eksproprijaciju buržoazije s ‘razumnom’ postepenošću, to s naše strane bila krajnja politička nerazumnost i najveća neopreznost. Uz takvu politiku mi ne bismo imali priliku slaviti petogodišnjicu u Moskvi, u društvu komunista iz cijeloga svijeta. Treba u sjećanju obnoviti sve osobitosti našeg položaja kakav je nastao poslije 7. studenog 1917. Da, kad bismo stupili na poprište socijalističkog razvitka poslije pobjede revolucije u Europi, naša bi buržoazija imala srce u petama, i ne bi s njom teško bilo izaći na kraj. Nakon osvajanja vlasti od strane ruskog proletarijata ona se ne bi smjela ni pomaći. Mi bismo tada mogli mirno uzimati u ruke samo velika poduzeća, ostavljajući  srednja i mala da do određenog vremena postoje na kapitalističkim principima; zatim bismo prešli na srednja poduzeća, strogo pazeći na organizacione i proizvodne mogućnosti i potrebe. Takav bi redoslijed neosporno odgovarao ekonomskoj ‘razumnosti’, ali, na žalost, politički slijed događaja nije je ni ovaj put uzimao u obzir. Treba uopće napomenuti da su revolucije same po sebi izraz toga da svijetom ne vlada opća ‘ekonomska razumnost’; još samo socijalistička revolucija ima zadatak da uspostavi vladavinu razuma na privrednom polju, a samim tim – i na svim drugim poljima društvenog života.

Kad smo došli na vlast, kapitalizam je još u cijelom svijetu stajao uspravno (pa i sad stoji), ali naša buržoazija nije nikako htjela vjerovati da je oktobarski prevrat – ozbiljan i za duga: u cijeloj Europi, u cijelom svijetu je buržoazija na vlasti, a kod nas, u zaostaloj Rusiji – proletarijat!?… Mrzeći nas, ruska nas buržoazija nije htjela shvatiti ozbiljno. Prvi su dekreti revolucionarne vlade dočekivani s podsmijehom: njih nisu uzimali u obzir, njih nisu izvršavali. Čak novinari – o, koliko plašljive duše! – ni oni nisu htjeli uzimati osnovne revolucionarne mjere radničke vlade. Buržoaziji se činilo da je sve to tragična šala, nesporazum. Kako je drugačije bilo moguće naučiti našu buržoaziju i njene lakaje da poštuju novu vlast ako ne oduzimanjem vlasništva? Drugog puta nije bilo. Svaka je tvornica, svaka banka, svaka kancelarija, dućan, prijemna kancelarija advokata – bila tvrđava protiv nas. Oni su kontrarevoluciji, koja se bori, davali materijalnu bazu i organsku vezu. Banke su u to vrijeme gotovo otvoreno podržavale sabotere isplaćujući plaće službenicima koji su štrajkali. Zato upravo mi nismo prišli pitanju s gledišta apstraktne privredne ‘razumnosti’ (Kautskog, Otta Bauera, Martova i drugih političkih impotenata), već se gledišta potreba revolucionarnog rata. Trebalo je razbiti neprijatelja, oteti mu izvore prehrane, nezavisno od toga u kojoj je to mjeri stizao organizacioni privredni rad. Na polju privredne izgrađenosti mi smo u to vrijeme bili prisiljeni usredotočiti svoje napore na najelementarnije zadatke: materijalno podržavati, makar i polugladno, postojanje radničke države, nahraniti i obući Crvenu armiju koja je tu državu branila na frontovima, nahraniti i obući (to već ne kao primarno) onaj dio radničke klase koji je ostajao u gradu. Ta je primitivna državna privreda, koja je – loše ili dobro – rješavala te zadatke, i dobila kasnije naziv ratnog komunizma.

Književna obrada referata održanog na 4. kongresu Kominterne

Izvor: Trocki, L., Iz revolucije, Otokar Keršovani, Rijeka, 1971.; str. 422.-425.