Najvažniji kratkoročni zadatak radničkog pokreta u ovome trenutku predstavlja političko organiziranje radništva s ciljem nanošenja udaraca trenutno čvrstoj vladavini kapitala i njegovih saveznika, zaštite preostalih ekonomskih resursa i socijalnih prava, te uvođenjem proradničkih i socijalnih ekonomskih mjera koje bi bile usmjerene prema izlazu iz krize napadima na pozicije onih koji se bogate na temelju tuđega rada. Uslijed trenutnog odnosa snaga na političkoj sceni, obilježene nepostojanjem snažne i masovne radničke partije, predstojeći parlamentarni izbori ne mogu promijeniti sadašnju situaciju i označiti korak prema tom cilju.
Politika Kukuriku koalicije je u svim suštinskim pitanjima, od neoliberalne ekonomske politike, nastavka privatizacija, potrebe «štednje» i «rezova» na štetu radnika i socijalno ugroženih, sudjelovanja u imperijalističkom NATO paktu i odnosa prema EU identična HDZ-u; razlika se nastoji maskirati u populističkim floskulama. Potpuna ispraznost predizbornih parola i tzv. «Plana 21» nipošto nije slučajna : koalicija ne može niti ne želi raskrstiti sa krupnim kapitalom i njegovim interesima, a time niti neoliberalnom politikom. Kapitalisti predstavljaju njihove financijere, glasače, ali i dio rukovodstava stranaka okupljenih u koaliciji; kao što je uostalom i slučaj s HDZ-om. Kako zbog toga koalicija na čelu sa SDP-om poslije eventualnog preuzimanja vlasti mora u svim bitnim pitanjima nastaviti slijediti put HDZ-a potrebno je da se umjesto programa u predizbornoj utrci ponude neodređena obećanja; umjesto razrađene kritike HDZ-ove politike apstraktna kritika pojedinaca i njihove nesposobnosti, kriminala i korupcije; te da se borba ideja i programa zamijeni borbom imena i različitih političkih lica. Svim radnicima, studentima, nezaposlenima i umirovljenicima trebalo bi biti jasno da glasajući za Kukuriku koaliciju ne glasaju za promjenu nego za nastavak politike HDZ-a pod drugim imenom.
Usprkos povremenoj više socijalnoj retorici Hrvatskih Laburista, načelnom napadanju neoliberalizma, te činjenici kako se jedan dio angažiranih radnika odlučio na učlanjivanje u ovu stranku ispravno uviđajući potrebu stvaranja alternative identičnom HDZ-u i SDP-u, Hrvatske Laburiste i dalje ne možemo smatrati radničkom strankom. Kroz istupe sadašnjeg rukovodstva pokazuje se potpuna nezainteresiranost za napuštanje postojećeg političkog okvira, čime se trenutna politička linija ove stranke svodi samo na lijevu struju unutar političkog mainstreama, zainteresiranu za socijalniju redistribuciju proračunskih sredstava, a ne i ozbiljno ugrožavanje ekonomske dominacije i političke moći kapitala, te ozbiljnu nezavisnu politiku u odnosu na Kukuriku koaliciju. Iz dosadašnjih istupa Lesara može se iščitati kako se plan rukovodstva Laburista ne sastoji u stvaranju alternative politici sadašnje političke elite, već podupiranju najvjerojatnije buduće vlade lijevog centra. Međutim, za očekivati je da će razvoj stvari po tom pitanju ovisiti u prvom redu o tome hoće li Kukuriku koalicija u slučaju preuzimanja vlasti ostvariti potrebnu većinu za formiranje stabilne vlade. U slučaju da se to dogodi moguće je i da će Laburisti prijeći u opoziciju, te zauzeti kritičan stavi prema vladi. Iako će analiza zahtjeva Laburista u vidu 10 točaka zahtijevati poseban detaljniji osvrt na ovome se mjestu mogu istaknuti temeljni nedostaci : usprkos svim dosadašnjim negativnim iskustvima ne traži se prestanak svake privatizacije u državnim poduzećima, već samo na području energetike i prirodnih dobara, te stvaranje strateškog plana za njezin nastavak; korištenje poreznih mehanizama koje se predviđa je u potpunosti nedovoljno i suviše blago prema sloju najbogatijih, a nema zahtjeva za nacionalizacijom banaka, poništavanjem dosadašnjih privatizacija, promjenom dužine radnog vremena i mjerama za povećano zapošljavanje, pokretanje proizvodnje pod kontrolom radnika, te nacionalizacije osnovnih strateških grana.
U postojećim okolnostima stoga ne postoji ozbiljna politička opcija koja bi svojim parlamentarnim djelovanjem mogla izraziti političke interese radničke klase i socijalnog pokreta. Najširi slojevi radnog stanovništva od ovih izbora stoga ne mogu očekivati nikakvu promjenu koja bi donijela poboljšanje njihovog položaja. Svu je pažnju stoga u ovome trenutku potrebno usmjeriti prema izgradnji socijalnog otpora, organiziranju radništva i antikapitalističkih aktivista u svrhu pokretanja masovnih prosvjeda, radničkih skupova i štrajkova koji jedini mogu dovesti do promjene sadašnje situacije. Već je sada potrebno da se počnemo pripremati za otpor rezovima koje će zbog diktata europskih financijskih institucija i interesa kapitalista nova vlada morati početi provoditi nedugo nakon izbora.
Izvršni komitet Radničke borbe
Stav o izborima,
20 studenoga, 2011 at 22:33
A SRP?!? SRP je radnička partija koju u tekstu prizivate! Treba je podržati na izborima, a ne ostati doma!
21 studenoga, 2011 at 01:27
štogod osobno ja kao pojedinac mislio o SRP-u ipak on nije partija koja je :
a) masovna
b) koju većinom čine radnici i koja ima široku potporu radnika i koju radnici shvaćaju kao svoju.
SRP se u javnosti prije svega smatra jugonostalgičarskom i titoističkom strankom okrenutom prema prošlosti, a to je problem. Ne ulazim u to tko je za to odgovoran. E sada, mogu ja glasati za SRP, nije na toj razini problem…
22 studenoga, 2011 at 20:25
Ma, divno, slažem se s vama i vašim viđenjem poželjne društvene produktivnosti: jednostavno, sve treba nacionalizirati – osim, naravno, pekara, kemijskih čistionica, urara i sličnih malih obrta – i, svakako, treba svima zajamčiti siguran posao, prihod, stan i hranu. Treba graditi mostove i pruge i sputavati svaku privatnu inicijativu koja bi, nedajbože, akumulirala kakav kapital. Kod te čarobne slike rajskih radničkih životnih uvjeta ostaje samo vidjeti kojim će se novcem i čijom motivacijom sve to postići – pa, naravno, tuđim novcem i tuđom motivacijom; motivacijom onih koje će se na suptilan način uvjeriti da je svako drugačije mišljenje društveno neprihvatljivo i da centralno federalno planersko tijelo najbolje zna što je i kome i u kojoj mjeri potrebno za sretan i blagoslovljen život u radničkoj arkadiji.
22 studenoga, 2011 at 20:44
“Već je sada potrebno da se počnemo pripremati za otpor rezovima koje će zbog diktata europskih financijskih institucija i interesa kapitalista nova vlada morati početi provoditi nedugo nakon izbora.”
Rezovi nisu nužni zbog interesa kapitalista, nego zbog neodgovorne potrošnje vlastodržaca koji mahnito trošeći na metastaziranim socijalnim pravima svih vrsta kupuju glasove svojeg vjernog puka i zadužuju buduće generacije.
Evo prikaza proračunskih ovisnika:
– Omjer zaposlenih i penzionera: 3:1 (1990.), 1,3 : 1 (2001.) , 1,2 : 1 (2011.)
– Broj penzionera: 1.200.000
– Broj korisnika doplatka za djecu: 215 tisuća (to se odnosi na roditelje i obitelji; same djece ima 405 tisuća).
– Broj nezaposlenih: registriranih nezaposlenih ima 330 tisuća (ožujak 2011.), i to, ako se u obzir uzmu neprijavljeni i ostali, možda i 400 tisuća.
– Broj primatelja socijalne skrbi: gotovo 100 tisuća
– Broj zaposlenih u državnoj upravi (ministarstvima i vladi): barem 50 tisuća
– Broj zaposlenih u državnim firmama (HAC, HŽ – 13 tisuća, HEP – 15 tisuća , HTV, itd.) dio kojih – recimo 20% – ne stvara tržišno ostvarivu dodanu vrijednost.
– Broj ljudi koji djelomično ili potpuno žive od preraspodjele dohotka: 1 200 + 620 + 400 + 100 + 50 = 2 170 tisuća što je više od pola stanovništva zemlje.
– Broj zaposlenih (ožujak 2011., prema podatku s Web stranice mirovinsko.hr): 1 463 tisuća.
Omjer ljudi čiji značajni dio primanja dolazi od redistribucije i broja legalno zaposlenih (2.170.000 / 1.463.000)= 1,58 : 1. Na svakih 158 ljudi koji primaju neku vrstu socijalne pomoći dolaze samo 100 onih koji rade. Često ljudi koji primaju neku vrstu pomoći (npr. dječji doplatak) i sami rade, no ne može se reći da barem djelomično ne žive od socijalne države.
I sad, gdje su kapitalisti u ovoj našoj itekako socijalnoj priči, u kojoj jedna polovica stanovništva mora na životu održavati sebe i drugu, neproduktivnu polovicu?
24 studenoga, 2011 at 09:10
Ivane, nemam pojma kako ti sebi zamišljaš kapitaliste. neke zle ljude koji se po cijele u mračnim prostorijama koji u rh drže sve karte? kapital na ovom nivou razvoja, dakle na u ovim svjetskim i domaćim okolnostima je dakako financijski. znači amalgam industrijskog i bankovnog sektora. minimalan podatak je da je nekih osam godina predsjednik uprave pbz-a bio na čelu NO- podravke, a takvihh primjra ima još…prema tome ukoliko se situacija ne stabilizira, građani koji su prezaduženi neće moći otplaćivati rate, kupovati robu itd., što vodi ka kriznoj situaciji, a koja se pod svaku cijenu želi izbjeći. a to što je to socijalna priča, kako je ti nazivaš, i to treba sagledati u postojećim uvjetima kapitala na određenoj razini razvoja, kao okruženju (tj. jezgri eu). Kod nas država nema toliku ulogu čuvati i podilaziti domaćem kapitalu (kojeg toliko i nema, osim nekoliko bogataša), iako ne možemo negirati čvrstu vezu domaćih biznismena i politike (sve hdz-ovi kadrovi). OVdje, i u sličnim kolonijama, država ima ulogu čuvanja stranog kapitala, financijskog. prema tome ove mjere, iako čuvaju i idu na ruku domaćim kapitalistima, one još više idu na ruku stranom kapitalu. Grčka također ima socijalnu priču, kako je nazivaš, ali tamo se rezovi rade da se spasi koliko se može ,strani kapital….
25 studenoga, 2011 at 14:18
lula, meni jednostavno nije jasno kako ne razumijete da nacionalizacija banaka ili čega već nije nikakvo rješenje. Evo, na primjer, nacionalizirate banke tako što donesete nekakav zakon na tu temu i, dakle, banke su vaše, tj. državne. Ok. I što onda? Kojim ćete novcem poticati daljnji privredni zamah i pomagati siromašnom narodu? Kojim, lula? Novcem kojeg ćete štampati bez pokrića ili novcem iz vanjskog zaduženja? Inflatorni novac vodi, valjda ti je poznato, u potpuni i definitivni krah, a novac izvana ne bi dobila jer novac ne možeš dobiti od onoga kome si upravo nacionalizirala vlasništvo; to bi s njegove strane bio čisti mazohizam. Možda misliš na Čavezov model? Nije loše, samo, Čavez je veliki naftni igrač i lovu crpi iz pozitivne trgovinske bilance (pitanje je, naravno, do kada). A mi? Čime mi možemo konkurirati i ostvariti pozitivnu trgovinsku bilancu iz koje bismo mogli financirati državni pogon i siromašno građanstvo. Na to mi pitanje moraš odgovoriti.
Što se tiče Grčke i sličnih budala, sve je bilo fino i skladno dok je lova pristizala, ali kad je dug došao na naplatu, e onda su krivi bankari i drugi krupni kapitalisti.
Lula, zanima me da li Radnička borba jamči isti standard za sve članove društva ili bi neke životinje ipak bile jednakije?
26 studenoga, 2011 at 11:58
“Novcem kojeg ćete štampati bez pokrića ili novcem iz vanjskog zaduženja? Inflatorni novac vodi, valjda ti je poznato, u potpuni i definitivni krah, a novac izvana ne bi dobila jer novac ne možeš dobiti od onoga kome si upravo nacionalizirala vlasništvo; to bi s njegove strane bio čisti mazohizam.”
Kao prvo, fiducijarni novac je danas opća stvar u svijetu, dakle upravo današnji
novac nema pokriće, pošto je zlatni standard ukinut. Njemačka središnja banka kupuje njemačke obveznice i to je stara praksa, dok hrvatska središnja banka to ne može zakonom. što je kupnja obveznica od središnje banke nego puštanje novca u optjecaj? nije samo njemačka, već japan, druge zemlje eu i svijeta. Ono što je bilo u prošlosti s inflacijom, može se ispraviti tako da se uči na negativnim iskustvima. Ako kapitalisti uče na svojim lošim iskustvima, valjda mogu i radnici i njihovi predstavnici. Drugo, kojim novcem su budući kapitalisti početkom 90-ih došli do novca koji im je potreban za buduća ulaganja i ostale stvai? Tako da su ga oduzeli radnicima koji su ga, u periodu društvenog vlasništva, povećali za prosječno 12 puta. Dakle, netko se 30 godina odriče dijela plaće, kako bi se ta sredstva usmjerila u amortizaciju, investicije itd., a onda dođe hdz sa svojim tehnokratima i cijelu tvornicu nacionalizira i ‘proda’ je budućim kapitalistima. Mi bi radnicima vratili ono što je njihovo i ono što su oni radili. Većina banaka je preuzela najveći dio poduzeća koja su se bavila turizmom, a da o ostalim industrijama i ne govorim. LJudi koji su bili u odborima banaka kupovali su poduzeća koja bi uništili i onda ih, preko banaka, preuzeli… Dakle jedan od ciljeva naicionalizacije i jeste da se kapitalu oduzme ono što je on stekao (na sebi svojstven način) početkoom 90-ih.
Prema tome, ako su kapitalisti u savezu s političarima naslijedili fond više desetaka milijardi maraka (eura) i s njim učinili od hrvatske ekonomije onakvu kakva je danas, od toga ne može lošije…
Što se Grčke tiče. Postoji pregršt primjera, navest ću nekoliko, za malverzacije o kojima prosječni radnik pojma nije imao. Recimo, njemačka i francuska su vršile pritisak na grčku da kupi francuske avione i njemačke podmornice kako bi ‘ojačala’ svoje vojne snage. Inače ta zemlja je, pored SAD, najveći potrošač za vojsku u NATO-u kao udio u BDP-u. NAdalje, pričalo se da će olimpijske igre koštati nekoliko milijardi eura, da bi na kraju to ispalo 20-tak milijardi. Ne vidim kako je to mogla biti odluka prosječnog radnika. ZAtim dogovori i friziranje brojki u vezi zadzživanja Goldman Sachsa i grčki političara gdje također ne vidim vezu s grčkim radnicima (možda je ti vidiš), itd.itd.
“zanima me da li Radnička borba jamči isti standard za sve članove društva ili bi neke životinje ipak bile jednakije?” OVO je super metafizičko pitanje. Što se podrazumijeva pod standradom? u kojim uvjetima, vanjskim i unutarnjim? koje su minimalne brojke za egzistenciju. Ako govorimo u egzistencijalnom minimumu kao mjeri nekakvog standarda, tada preko 80% svijeta nema uopće standard, a kamoli isti kao ‘razvijeni’ svijet. Dakle bilo kakav pomak je bolji od današnjeg.
Svi ljudi ne bi imali isti standard (da ti odgovorim). Oni koji su sposobni za rad (djeca i starci te razne vrste invalida su isključeni iz ovog) dobivali bi sredstva za život prema radu, a ne prema neradu (tj.koliko imovine imaju). A kako ipak ima (na tvoju žalost) više onih koji rade, nego onih koji ‘upravljaju ljudkim resursima’, mislim da bi standard trebao biti bolji. Slažeš se?
Kao zaključak-zašto misliš da se nakon radničkog preuzimanja, ne bi našle neke zemlje koji bi posudile novac? Misliš da od svih zemalja nema onih koje se ne slažu s logikom kapitala?
26 studenoga, 2011 at 12:21
ivane, da nacionalizacija nije nikakvo rješenje, to su nam pokazale sve zapadne zemlje, kad su nacionalizirale svoje banke. Pritom, ne znam jel znaš , američka država sudjeluje u gospodrastvu s preko 50 % BDP-a. Dakle poslovi vezani uz nju su golemi. gdje ti je tu slobodna privreda, s ekonomskim subjektima koji su dovoljno mali da ne mogu utjecati na cijene, kako kažu naši ekonomski udžbenici ?
27 studenoga, 2011 at 15:00
Dobro o čemu vi diskutirate???? O novcu?!
Ako dođe do svrgavanja kapitalizma, novac se mora ukinuti želite li uspijeti u socijalističkom društvu jer će vas pojesti začarani krug novac-dug. Svaka izdana novčanica danas ima pokriće dug+kamate koje se mogu otplatiti novim novčanicama (dug+kamate)
Razumijete li da je novac jedan od bitnijih tumora kapitalizma i društva općenito?
Novi principi razmjene moraju postojati, to je krajnje nužno!
27 studenoga, 2011 at 18:25
Zasigurno, na određenom stadiju razvoja socijalizma novac mora nestati. No novac se ne može ukidati jednostranom odlukom i dekretima, te ako za to ne postoje ispunjeni preduvjeti, odnosno uspostavljen razvijeni sistem društvene regulacije i razmjene, visoki stupanj učinkovitosti sistema radničkih vijeća itd. Inače će doći do kaosa i kolapsa ekonomije.
27 studenoga, 2011 at 21:46
Anarh, nemaš pojma o novcu. I zašto ga povezuješ s kapitalizmom? To je isto kao kad bi s kapitalizmom povezivao i Internet ili bilo što drugo, recimo, banke, automobile ili struju. Novac, kao, uostalom, i sve ostalo, nije dobro ili loše samo po sebi. Takvim ga čini osobni doživljaj svakoga od nas koji ga ili želimo ili ne želimo koristiti. Za tebe je novac zlo i tumor, a za mene sjajna stvar koja mi omogućuje da kupujem proizvode ljudskog rada koji su dobrovoljno ponuđeni na tržištu. Tebi, naravno, ostaje mogućnost da formiraš zajednicu u kojoj će se dobra razmjenjivati ili poklanjati ili ćeš naći još neki način koji će i tebe i onog drugog u procesu razmjene stvari ili usluga činiti sretnima.
Drug, nažalost, trabunja jer, zapravo, a zna i on sam, nema pojma na kojem “određenom stadiju razvoja socijalizma” novac mora nestati. To nije znao ni Marx; dapače, o takvim nebulozama uopće nije pisao. O tome nema ništa ni kod Lenjina ni Trockog ni kod koga. To je čista fikcija nastala iz nepoznavanja samog pojma i funkcije novca.
28 studenoga, 2011 at 01:03
E sada ga je Ivan, koji u svakoj temi pokazuje nepoznavanje stvari o kojima piše baš bubnuo i ostao živ. Odakle samo toliko hrabrosti da se laprda o stvarima o kojima se ne posjeduje dovoljno znanja, a zapravo spadaju u osnove.
Ivane, pročitaj poglavlje o novcu u Ekonomsko – filozofskim rukopisima, Kritiku Gotskog programa, kao i početak prve knjige Kapitala (poglavlje roba i novac, uključujući i dio o fetišizmu robe) za početak…Vidljivo je da komunizam kao potpuno izgrađeni sustav u svojoj višj fazi podrazumijeva ukidanje robne proizvodnje, dakle i novca. Marxova teorija novca je sasvim konzistentno zasnovana na analizi robne razmjene, te je stoga prirodno da on sa njome nestaje.
Ma zapravo evo ti wikipedia za početak obrazovanja :
http://en.wikipedia.org/wiki/Marx%27s_theory_of_history
28 studenoga, 2011 at 09:11
Druže, prije svega, moraš biti precizniji jer je Anarh govorio o SOCIJALIZMU, a ti o KOMUNIZMU. Ili možda griješim kad ta dva sustava držim suštinski različitima. Možda je komunizam završna faza socijalizma ili je socijalizam prva faza komunizma, tko zna.
Uzgred, u poglavlju o novcu (http://www.marxists.org/srpshrva/archive/marks/1844/ekonomsko-filozofski-rukopisi/ch03/04.htm), osim načelne filozofske kritike tog zla, nisam naišao ni na jednu jedinu rečenicu na temu njegovog ukidanja, kao niti slova o “određenom stadiju razvoja socijalizma” u kojem bi se to trebalo dogoditi.
Isto je i s Kritikom Gotskog programa – opet ništa o novcu. (http://www.marxists.org/srpshrva/archive/marks/1875/kritika-gotskog-programa/index.htm).
Dakle, ta su dva izvora promašena uputa. Nisi fer.
28 studenoga, 2011 at 16:21
“Za tebe je novac zlo i tumor, a za mene sjajna stvar koja mi omogućuje da kupujem proizvode ljudskog rada koji su dobrovoljno ponuđeni na tržištu.”
Aha, glavno da ja nemam pojma o novcu. Ne znam samo tko je od nas dao definiciju novca a tko trabunja o idealiziranom i zamagljenom pogledu na novac -.-‘
Proizvodi ljudskog rada koji su dobrovoljno ponuđeni na tržištu?! Očito je da nemaš blage veze o svijetu u kojem živimo. Ti proizvodi koje ti kupuješ tim blaženim novcem su 1. UKRADENI PROIZVOD LJUDSKOG RADA
2. SIGURNO NISU DOBROVOLJNO NA TRŽIŠTU AKO SU UKRADENI…dobro, mislim da se kapitalisti ne bune što su njihovi proizvodi na tržištu, no oni ne bi smjeli imati pravo glasa o odluci prodaje nečega što nije njhov proizvod 😉
28 studenoga, 2011 at 16:53
Ja bih isto htio upitati RB što imate zajedničko sa SRP-om jer ta stranka je titoistička, a na vašoj stranici sam vidio kritike jugoslavenskog radničkog samoupravljanja. Isto tako vi ste trockisti i sekcija 4. internacionale dok se SRP (nisam dovoljno informiran) ne nalazi u 4. internacionali i nisam vidio sliku Trockog na zidu već Tita 😉
Ne želim ispasti provokator već me samo zanima odakle suradnja, a činite mi se dosta različiti.
29 studenoga, 2011 at 14:21
Da odgovorim na obje stvari. Iz razloga koji su navedeni SRP i RB nisu ista organizacija, već dvije zasebne organizacije. Kada ne bi postojale duboke razlike u praktičnom, strateškom i idejnom pogledu, a one postoje, onda to ne bi bilo potrebno. Istovremeno se RB zalaže za diskusiju i suradnju sa svim antikapitalističkim organizacijama, kao i postizanje dogovora na eventualnom zajedničkom djelovanju oko zajedničkih ciljeva, pod pretpostavkom antistaljinističke orijentacije organizacija. Ne radi se o nečemu izuzetnom, nego je to ugrađeno i u program RB.
Ivane, pogrešno je smatrati socijalizam i komunizam kao dva suštinski različita sustava, kao što je Marx jasno izazio u Kritici Gotskog programa radi se o višoj i nižoj fazi izgradnje besklasnog društva koje se razlikuju po intenzitetu, a ne suštinski. Ta dva izvora nipošto nisu promašene uputa jer oni ukazuju na vezanost novca uz alijenaciju i jasno je što to znači u perspektivi razotuđenja čovjeka, a s druge strane na ukidanje robne razmjene u komunizmu uz ostvarivanje principa “od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama” za što je, uz robno-razmjenski karakter novca, veoma jasno kakve implikacije ima po novac. Moja je ranija intervencija ipak prije svega bila usmjerena na kritiku umjetnog ukidanja novca po “političkoj direktivi” onda kada je za to povijesno gledano prerano.
30 studenoga, 2011 at 08:53
Druže,
u znak zahvalnosti za uravnotežen odgovor poklanjam ti ovaj znakoviti Trockijev citat o centralnom planiranju:
“Even if the Politburo consisted of seven universal geniuses, of seven Marxes, or seven Lenins, it will still be unable, all on its own, with all its creative imagination, to assert command over the economy of 170 million people.”
Izvor: Writings, 1932-33 P.96, Leon Trotsky.
30 studenoga, 2011 at 13:09
Veoma dobar citat koja pogađa veoma, veoma bitnu stranu stvari. Umjesto birokratskog planiranja vođeno iz jednog centra demokratsko planiranje koje se sastoji od sudjelovanja običnih ljudi.
30 studenoga, 2011 at 16:11
Ivane,
Ova pitanja o svrsi i daljnjim privrednim mogućnostima nacionalizacije se ne trebaju shvatiti u smislu političke direktive, tj. promjene koja zahvaća tek jednu državu.
Bilo kakav program radničke vlasti (a pritom mislim na ukidanje postojeće državne strukture i početak transformacije kapitalističkih društvenih odnosa proizvodnje) u potpunosti ovisi o internacionalnoij suradnji – drugim riječima, o nizu istih prevrata, u cijelom svijetu.
I bojim se da nisi upoznat s konceptom tranzicijskih zahtjeva/programa. Wikipedia je prijatelj.
30 studenoga, 2011 at 18:17
E da, lula, imaš li ikakve dokaze da se doista u našem slučaju radi o Hilferdingovom “financijskom kapitalu”?
Koliko ja znam, taj koncept nije pristajao niti realnosti, primjerice, SADa i Ujedinjenog Kraljevstva tijekom tog povijesnog perioda, a marksisti su svejedno nekritički preuzeli ovaj pojam kao definirajuću odredbu tadašnje faze akumulacije kapitala. A čini mi se da je govor o amalgamu proizvodnog i financijskog kapitala u kontekstu kapitala koji dolazi u Hrvatsku…pa, u ovom konrektnom slučaju, nisi nikakve dokaze donio.
30 studenoga, 2011 at 18:19
E da, pardon na zaboravljivosti – mislim da činjenica koju si naveo (lula), da je predsjednik uprave pbz-a bio na čelu podrvake, ne predstavlja uvjerljiv dokaz za tu tvrdnju.
30 studenoga, 2011 at 21:54
Đava, neki bi mi link na temu koncepta tranzicijskih zahtjeva/programa dobro došao. Doista bih te htio makar djelimice razumjeti jer mi sada, ovako neobaviještenom, tvoja internacionalna suradnja, tj. niz istih prevrata u cijelom svijetu kao preduvjet promjene zvuči jednako uvjerljivo kao i Isusovo obećanje da će opet doći. Molim te link na wikipediji. Unaprijed hvala.
30 studenoga, 2011 at 23:16
da ja uletim s pomoći u vezi tranzicijskog:
http://www.radnickaborba.org/wp-content/uploads/2010/09/download.pdf
1 prosinca, 2011 at 14:32
U linkanom dokumentu, na čijoj dostavi Milanu toplo zahvaljujem jer vaše stavove čini umnogome jasnijima, stoji i prijedlog o skraćivanju radnog tjedna, upotpunjen sljedećim:
“Na ovoj osnovi sav bi raspoloživ posao bio podijeljen na sve postojeće radnike u odnosu na to kolika je definirana duljina radnog tjedna, pri čemu prosječna plaća radnika ostaje jednaka kao i pri staroj dužini radnog tjedna.”
Ako dobro razumijem, posao koji sad obavlja jedna osoba bio bi tako vremenski organiziran da ga jedan dio tjedna radi dosadašnji radnik a drugi netko sada nezaposlen, s tim da obje osobe za taj posao dobiju istu plaću, i to u visini plaće koja se danas isplaćuje za obavljanje tog posla. Drugim riječima, u slučaju ostvarenja citirane “prijelazne mjere”, posao za koji pojedinac danas dobiva 3000 kn obavljale bi u istom intervalu najmanje dvije osobe, za što bi svaka od njih dobila po 3000 kn, a to znači da bi posao koji danas košta 3000 kn sutra koštao 6000 kn. Nigdje, nažalost, ne stoji kako se u toj priči misli izbjeći poskupljenje konačnog proizvoda nastalog dvostruko uvećanom cijenom rada. Možda je (špekuliram jer je Trocki nedorečen) da se 3000 kn misli namiriti uskratom profita koji kapitalist danas ostvaruje. Možda bi to i moglo funkcionirati, ali samo jedno kratko vrijeme: dok se, naime, ne iscrpi akumulirani kapital, a poslije, kad se priljev profita smanji zbog veće cijene proizvodnje i smanjene potražnje za skuplim konačnim proizvodom, izvora za ovo dvostruko plaćanje jednostavno neće biti. Ok, zaboravio sam kontrolu cijena, samo se iskreno plašim da ne završi kao i ovih dana u Venecueli čiji “narodni” režim kontrolira cijene 15000 proizvoda i time dovodi do masovnih i pogubnih nestašica i razvoja crnog tržišta (http://www.bloomberg.com/news/2011-11-25/chavez-price-caps-spark-panic-buying-of-coffee-toilet-paper.html).
1 prosinca, 2011 at 14:43
Ups, malo dalje u tekstu stoji: “Ako je kapitalizam nesposoban ispuniti zahtjeve koji neizbježno izrastaju iz nedaća koje stvara, treba da propadne.”
Nije loše, samo, pitam se zašto je onda zahtjev tako skroman i kompliciran; mislim na taj zahtjev s kraćim radnim tjednom, zašto zahtjev nije, recimo, da svatko vozi terenca i ima kuću od 300 kvadrata na Krku i ženu s grudima broj 5.
Jendako je dobar i drugi prijelazni zahtjev:
“No, javni radovi mogu imati neprekidan i progresivan značaj za društvo, kao i za nezaposlene, samo ako postanu dio generalnog plana izrađenog tako da pokrije značajniji broj godina. Unutar okvira ovog plana radnici bi kao javno dobro tražili povratak na posao u privatnim kompanijama zatvorenima uslijed krize.”
Ok, Lav je opet nedorečen jer ne govori o tome što znači pojam “značajni broj godina”, ali nema veze, zathjev je jasan i ide ovako: neko poduzeće rikne zbog tržišnih razloga i radnici se nađu na ulici; u spas uskače država i te radnike angažira na javnim radovima, s tim da bi radnici – e tu je Lav opet nedorečen jer ne kaže kada – imali pravo povratka u privatne kompanije koje su zatvorene uslijed krize.
Ovaj zahtjev je zaista nevjerojatan: tvtka rikne i zatvorena je, ponavljam: zatvorena je i dok je ona zatvorena, dakle, ništa ne radi, radnici grade mostove, ceste, bolnice, sve ono što država misli da je potrebno i onda jednog dana radnici iskažu zahtjev da se vrate u riknute tvrtke koje su svo to vrijeme zatvorene. Ne-vje-ro-ja-tno. Ni Orwell nij znao bolje.
1 prosinca, 2011 at 14:51
Dokument sadrži i impresivan popis različitih odbora i drugih oblika organiziranja te njihove podvarijante i organizacijska tijela višeg reda:
– tvornički odbor
– štrajkački odbori
– tvornički komiteti
– odbori odgovarajućih trustova
– odbori cijelih industrijskih grana
– odbori ekonomskih regija
– odbori osnovani od strane sitnih seljaka
– odbori bankovnih zaposlenika
– odbori za cijene.
Posebno mi se sviđa ideja da kućanice sudjeluju u radu odbora za cijene.
1 prosinca, 2011 at 15:04
Milane, puno ti hvala, dokument je stvarno vrhunski.
“Ovisnost o privatnom kapitalu bit će zamijenjena ovisnošću o državi, koja će biti to obazrivija prema potrebama njezinih sitnih suradnika i agenata što je čvršće sami radnici uzmu u svoje vlastite ruke.”
Jednu ovisnost zamijeniti drugom, sjajno, i to uz ničim potkrijepljenu tvrdnju da će država biti obazrivija (a što ako ne bude kao u Kubi, Venecueli, SSSR-u). I sve to tim više što radnici državu čvršće uzmu u ruke. Ma gdje bi radnici, koje Lav umiljato naziva “masom”, kao da je zapravo riječ o rulji, mogli držati državu u ruci. Kako bi 250 milijuna Rusa moglo držati državu u ruci? Preko partije? Dobar štos. Ne može preko partije jer će i partijski vrhovnici morati raditi na javnim radovima, a ti radovi mogu biti jako daleko od kuće, a ljudi koji ih zamijene neće moći pohvatati sve konce u odlučivanju o svemu i svačemu a i ako uspiju, i oni će jednom morati na put. Ili možda partijski vrh to neće morati. Ipak su oni, je li, avangarda, njihov položaj ne može biti baš takav da ih se pozove na radnu obvezu čišćenje pruge od korova.
2 prosinca, 2011 at 11:50
đava
to da taj pojam nije pristajao stvarnosti (ili je) pokazao je lenjin u imperijalizam kao najviši stadij… , buharin u svjetskoj privredi i imperijalizmu i mnogi drugi. Što se tiče fin. kapitala kod nas nisam rekao da je on hrvatski u punom smislu već da je inozemni finacijski kapital ovdje prisutan. a predsjednik uprave pbz nije predstavnik hrvatskog nego talijanskog kapitala. stoga u tom kontekstu je ova činjenica saglediva.
dakle naravno da u našem slučaju nema nekih financijskih konglomerata (možda u nekim istočnim zemljama ima par), ali kao što rekoh zadatak ove države (uz uobičajenu ulogu) je taj da štiti strani kapital. ukoliko postoji (a postoji( financijski kapital to ne znači da on u zemljama koje su restaurirale kapitalizam dolazi u čistom obliku. Treba pogledati u kojim sve odborima sjede ljudi iz bankarskog sektora. naravno da neću iznositi te podatke jer bi to zahtjevalo prostora i vremena kojeg nemam. Mislim da je zdravorazumski da razvojem kapitalizma dolazi do stapanja ove dvije vrste kapitala. Jedan od slučaja je kad dolazi do propasti poduzeća zbog zaduženosti pa tada banka svoja potraživanja pretvori u dionice poduzeća, itd.itd.
A tko je gdje u ulozi kapitala, zahtijeva dosta istraživanja, a ovdje se radi u principima djelovanja. ukoliko je vlasnik (i to najveći pojedinačni) vlasnice zabe bio i gadafi (tj.njegov kapital) onda se može vidjeti diverzifikacija financijskog kapitala. Prvo treba vidjeti što ti podrazumijevaš pod industrijom , samo neke strojeve ili nešto drugo?
2 prosinca, 2011 at 13:26
@ivan
“Doista bih te htio makar djelimice razumjeti jer mi sada, ovako neobaviještenom, tvoja internacionalna suradnja, tj. niz istih prevrata u cijelom svijetu kao preduvjet promjene zvuči jednako uvjerljivo kao i Isusovo obećanje da će opet doći.”
Jednostavna je stvar. Činjenica jest da je socijalizam (kao kvalitativno drugačija društveno-ekonomska formacija, u odnosu na kapitalizam) moguć, baš kao i kapitalizam, jedino na svjetskoj razini (socijalisti ne zagovaraju autarkijsko zatvaranje različitih društava).
Druga je stvar što tvoja skepsa sada tvrdi da to uopće nije uvjerljivo, da se neće dogoditi. Dogodit će se ono za što će široki slojevi radničke klase, bez obzira na nacionalna obilježja, boriti se, a po meni je na vrhu liste prioriteta internacionalno širenje revolucije (nešto što boljševički birokrati nisu mogli efektivno podupirati od samog početka partijsko-državnog aparata: http://home.earthlink.net/~lrgoldner/turkey.html)
3 prosinca, 2011 at 09:19
đava
http://www.wikinvest.com/stock/Luxottica_Group,_S.p.A._(LUX)/Mario_Cattaneo
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/156779/Default.aspx
evo ti gore primjera i to iz novina , o financijskom kapitalu i interesima…
24 siječnja, 2015 at 16:00
,Ima tamo neke životinje dvo dihtalice pa i one koje žive u potpunom mraku bez svijetla ja samo znam da drvo kod nas raste iz korijena različitih veličina i debljina i da svaka žilica kapilara se želi dočepati vode a onaj zadnji list na drvetu ovisi o jačini tog korijena pa kako vi to korijenje mislite hraniti kad svako drvo DRŽAVA ima svoje specifičnosti i prilagodljivosti kako bi uspostavilo ravnotežu jer kako bi nam bilo kada bi svako drvo moglo crpiti morsku vodu za svoj razvoj.
Izrazimo u svojoj strategiji čime se mislimo baviti osim turizma.Najgore je kad imaš
konstantno savjetnike koje stalno mijenjaš.Uvezeni novac oboji crveno i kad ga koristiš u većim količinama prati njegov tok kroz serijske brojeve a zelene…?