Donosimo prijevod iz slovenskih novina Primorske novice u kojima je bila objavljena priča jednog od radnika koji je među osnivačima sindikata u Luci Koper. Taj radnik zadnjih mjesec dana vodi pravnu borbu u Sloveniji jer mu je raskinut radni ugovor, i to nezakonito, što on sad pokušava dokazati.

Činjenica da su se on i drugi radnici odlučili organizirati kako bi se oduprli kapitalu dovela je do raskidanja ugovora o radu Predragu, a njegovim kolegama prijeti isto.

Ovdje se može uočiti čvrsta sprega kapitala i politike u Sloveniji. Naime, slovenska politika prema strancima je u najmanju ruku nepovoljna. Također većina poduzeća koja su zapošljavala strane radnike bila su ili u vlasništvu države ili je država imala jaki utjecaj u njima. Problem s bosanskim radnicima je taj što je njih kao stranih radnika najviše, negdje oko pedeset tisuća,  te se stoga na njihovoj koži najviše manifestira slovenska diskriminacijska politika. S druge strane, ovo ide na ruku kapitalu koji za te radnike ne mora uplaćivati razne doprinose kao i to da te radnike može iskorištavati koliko god želi. Ovi radnici se, pak, ne usude pobuniti jer im je Slovenija za sada jedini spas za posao kojim prehranjuju obitelji koje ostaju kod kuće. Ipak, radnici podizvođača u Luci Koper su se pobunili te osnovali sindikat.

Ovaj tekst će, nadamo se, poslužiti kao primjer svim radnicima koji imaju pravo na sindikat, a poslodavac im njegovo osnivanje ne dopušta i konačno kao primjer radnicima da se trebaju organizirati jer će jedino tako biti sigurniji.

Zovem se Predrag Topić – Peđa. Imam 29 godina i predsjednik sam Sindikata izvođača lučkih usluga. Moj je otac u Sloveniju došao godine 1974. Najprije je radio u Mariboru, a godine 1980. je počeo raditi u Luci Koper. Ja sam rođen 1982. godine. Do mog trećeg razreda sam s obitelji živio u Elerjima kod Hrvatina; tamo sam i završio prva tri razreda osnovne škole.

Zbog politike, koja je vladala za vrijeme odcjepljenja Slovenije,  izgubili smo kuću, u kojoj smo živjeli više od deset godina, i nismo je imali pravo otkupiti. Kako ju je otkupio netko drugi, morali smo se preseliti u Izolu. Tamo sam završio četvrti razred. Kako je moja mama bila izbrisana iz registra prebivatelja Republike Slovenije i izgubila je dozvolu za rad, odjednom više nije bilo dovoljno sredstava da bi uzdržavali cijelu obitelj, pa smo sestra i ja morali za vrijeme rata 1993. otputovati u Bosnu baki. Roditelji su ostali u Sloveniji. Osnovnu i srednju ugostiteljsku školu sam tako završio u Bosni. Prije nego što sam otišao služiti vojni rok, želio sam se vratiti u Sloveniju, ali mi u veleposlanstvu nisu odobrili vizu, unatoč tome da sam u Sloveniji imao oca i majku koji su jamčili za mene. Bez objašnjenja.

Nakon vojske  godinu sam dana radio u ugostiteljstvu, a nakon nekoliko mjeseci neuspješnog traženja posla u Njemačkoj  uz pomoć rođaka došao sam u Luku Koper. Travnja 2003. sam tako počeo raditi u jednom od IPS (slovenski: izvajalec pristranških storitev ; izvođač lučkih usluga, op.prev.) poduzeća. Radio sam šest mjeseci i svaki mjesec je kod plaće nešto nedostajalo. Kad sam od gazde zahtijevao slobodne dane, pošto sam imao mnogo prekovremenih sati, dobio sam otkaz. To je bila priča slična današnjim – nisi mogao dobiti dopust, na platnoj listi su nedostajali odrađeni sati, a ako si radio po učinku, poslodavac te je pokrao. Ubrzo nakon toga sam dobio posao u drugom poduzeću, gdje radim još i danas. Ovdje sam se osposobio za sve lučke poslove, osim za varenje. Radim na terminalu, nekad poznatom kao TRT, danas kao Europski energetski terminal.

Na TRT-u smo, radnici IPS, godinama bili bez zimskih bundi. Oprema, koju bi dobili, bila je radna odjeća, cipele (ako smo imali sreće) i rukavice. A možete zamisliti kako je po zimi raditi na hladnoći, buri i kiši. Posao se na našem terminalu  u cijelosti odvija na otvorenom prostoru. Ako smo imali nešto staro kod kuće, to bi navukli na sebe ili bi se nekako drugačije zakrpali. Moje poduzeće je prvi puta naručilo bunde, kad smo protestno otišli s radnog mjesta. Nekoliko smo puta gazdu upozorili da trebamo odjeću, ali je samo odgovarao kako nema novca. Nije bilo novaca za jednu bundu na radnika, a mi neprestano radimo? Tako smo jednom ja i neki kolege radnici odlučili da obustavimo rad ako ne dobijemo odjeću. Sljedeći dan smo svi dobili bunde. To je bila naša prva zajednička akcija. Radnici, koje direktno zapošljava Luka, redovno dobivaju jednu budnu svakih pet godina (ako se ošteti, i prije), zašto onda radnici IPS-a ne bi imali pravo na jednaku opremu? Ta obavljamo jednaki posao, štoviše, najteže fizičke poslove po slabom vremenu uvijek obavljamo mi.

Godine 2009. je u Sloveniju došla kriza, ona tzv. globalna, svjetska. I tada smo doživjeli pravu manipulaciju. Kriza se manifestirala u Luki tako da brodovi nisu dolazili ili su kasnili. Ali te godine su brodovi svejedno obavili sve prijevoze, jer su umjesto u ljeto došli u jesen. U tom vremenu ljetne krize, kada je bilo malo posla i kad smo jedva preživjeli, iskorištavanje radnika se  povećavalo. Ono što su dotad radila dva radnika, sada je radio samo jedan radnik. Tamo gdje je prije bilo normalno napraviti 60 ili 70 kubika po smjeni, dignuli su normu na 80, s obrazloženjem da moramo biti jeftiniji, kako bi zadržali posao. U rujnu, kad su brodovi počeli dolaziti, morali smo sav posao obavljati s brojčano puno manjom radnom snagom, jer se u toku krize smanjio broj radnika u pristaništu.

Zbog sve većeg iskorištavanja i sve težih uvjeta za rad  u 2010. godini smo sve više govorili o tome kako se trebamo organizirati u sindikat. Tako smo se pri kraju godine skupina kolega i ja odlučili da počnemo skupljati potpise u poduzećima. To je bila neka vrsta peticije koja je poručivala da tako više ne možemo, da je eksploatacija prejaka, da smo previše na raspolaganju, da doslovno živimo u Luki. U jednom tjednu smo skupili više od 200 potpisa. Kad smo prešli brojku od 300, odlučili smo uspostaviti sindikat. Za vrijeme skupljanja potpisa su nam poslodavci prijetili tužbama, kao njihovi radnici će ostati bez posla jer smo ih mi zaveli itd. Nije nam bilo jasno zašto bi bilo sporno da si član sindikata. U Njemačkoj, npr., ne možeš doći u poduzeće ako nisi u sindikatu. Ovdje se čini da je biti član sindikata gotovo zabranjeno. Ne znam zašto je toliki problem, ta sindikat štiti ljude. I sada još uvijek prijete i šikaniraju, ali povratka nema. Neki poslodavci nas pokušaju uništiti i igranjem na nacionalne osjećaje. Pored toga u Luku ubrzano dovode radnike s Kosova i s drugih mjesta, koje u pristanište dovezu u kombijima tako da lučka sigurnosna služba uopće nema evidenciju koliko vremena ti ljudi tamo provedu, a mi na terenu vidimo izmučene ljude, koji su pod takvim pritiskom da se boje nešto reći. To je nedopustivo! Zbog toga naglašavam da mi želimo da se zaista napravi kolektivni ugovor za sve radnike u našem pristaništu.

Ako poduzeće ima više od deset radnika, po zakonu mora imati kolektivni ugovor, pored toga mora imati usvojenu sistematizaciju radnih mjesta, gdje je zapisano koliko je pojedinačno radno mjesto vrijedno itd. Ove stvari želimo dovesti u red jer vidimo da je nejednakost velika već između radnika istog poduzeća, pa i u različitim poduzećima IPS-a, a kamoli u usporedbi s radnicima Luke, koji obavljaju isti posao kao i mi (kako financijski tako i glede uvjeta rada). Najprije nam moraju izjednačiti prava, a onda možemo dalje. Kao sindikat smo ponudili više rješenja, među kojima i dugoročno koje predviđa osnivanje neprofitnog poduzeća, u njemačkim pristaništima poznatog kao ‘pool’. Detaljno smo se raspitali dozvoljava li to naše zakonodavstvo i došli do zaključka da je to moguće i da bi takvo poduzeće bilo ekonomski opravdano kako za Luku Koper tako i za sve aktere koji bi ga osnovali, ali to, čini se, ne odgovara nekim članovima uprave koji o tome uopće ne žele pregovarati. Bili smo više puta oštećeni pri isplati ionako minimalnih plaća zato jer nije bilo posla u Luci. Pa nismo mi krivi što posla nema! Obaveza poslodavca je da nam osigura posao. U Luci Koper postoje direktori koji dobivaju nagrade za teret dovežen u pristanište, a mi nemamo uređene niti osnovne socijalne sigurnosti, usprkos činjenici da bez nas Luka Koper ne može raditi, a kamoli stvarati dobitak. Uprava Luke Koper mora sa sobom raščistiti treba li ona nas radnike, koji ćemo zajedno s lučkim direktorima pristanište održali na dobrom glasu ili će zapošljavati sve više posrednika, koji će jedino onemogućavati normalno djelovanje pristaništa.

Primorske novice br. 227; petak, 30. rujan 2011.

Prijevod : Radnička borba