Od kada je grčki kapitalizam ušao vrtlog globalne financijske krize, te posebno od trenutka izbijanja dužničke krize u Grčkoj, pitanja Europske unije i Eura pojavila su se kao predmeti najvažnijih diskusija među onim snagama ljevice i radničkog pokreta koje pokušavaju oblikovati radikalni politički i aktivistički odgovor na krizu sustava. Ova diskusija je dobila još veću važnost među političkim strujama i snagama koje žele oblikovati jasne revolucionarne prijedloge usmjerene prema socijalističkoj transformaciji društva.
Radi se o veoma važnoj diskusiji. Članstvo u EU i Eurozoni sačinjava strateški izbor grčkih kapitalista. To je konkretan način na koji je grčki kapitalizam integriran u globalni lanac imperijalizma. To je konkretan proces kroz koji grčki kapitalizam sudjeluje u međunarodnom kapitalističkom natjecanju i globalnoj raspodjeli viška vrijednosti i profita. U skladu s time, ne može postojati aktualni revolucionarni program i stvarna revolucionarna perspektiva bez analize ovog posebnog načina sudjelovanja i funkcioniranja grčkog kapitalizma u međunarodnoj kapitalističkoj podjeli rada, kao i bez uključivanja zahtjeva za ukidanjem ovog sudjelovanja.
Jer upravo su na ovim strateškim izborima vladajućih klasa oblikovani blokovi socijalne i političke moći koji preuzimaju vladine urede, te upravo po tim pitanjima – «takozvanim nacionalnim interesima» – pokušavaju osigurati lojalnost i konsenzus radničke klase.
Bez ikakve sumnje sudjelovanje u EU i Eurozoni predstavlja novu «veliku ideju» grčkog kapitalizma; u čije ime, posebno sada u trenucima krize, pozivaju podčinjene klase na podnošenje strašnih žrtava koje su nametnute kroz Memorandume i Programe stabilnosti.
Ova uključenost u EU omogućila je grčkom kapitalizmu da igra ulogu periferne sile – lokalnog imperijalizma u regiji istočnog Mediterana i Balkana. Sudjelovanje u EU učinilo je grčki kapital neophodnim partnerom velikih europskih imperijalističkih snaga i SAD-a u njihovim intervencijama na Balkanu i Istočnoj Europi ( primjer navedenoga je ekspanzija Coca – Cole u navedenim regijama putem grčke kompanije 3E). Čak i danas za vrijeme krize Kina je odabrala Grčku za svoj ulazak na europska tržišta. Uvođenje eura obogatilo je grčku vladajuću klasu s neophodnom jakom valutom i potrebnim niskim kamatnim stopama kako bi mogli dosegnuti odgovarajuće fondove kapitala, te kako bi bilo moguće sudjelovati u krađi javnog vlasništva zemalja Istočne Europe, na taj način čineći Grčku izvoznikom kapitala tokom cijelog prošlog desetljeća.
Bez sudjelovanja u EU i Eurozoni Grčka ne bi mogla igrati ovakvu ulogu u regiji. Teškoće s kojima se suočava turski kapitalizam u igranju takve uloge – zbog njegovog nepripadanja EU – čine veoma jasnim razloge zbog kojih grčka vladajuća klasa inzistira da Grčka pod svaku cijenu ostane «hard-core» zemlja Eurozone. Ako Grčka bude prisiljena napustiti euro posljedice će biti destruktivne po grčku vladajuću klasu. Izgubit će svoju stratešku geopolitičku ulogu, izgubit će pristup važnim fondovima, kao i neke bitne prednosti u sukobu s turskim kapitalizmom.
Nadalje, izgubit će svoje najvažnije raspoloživo oružje u svojim nastojanjima da podčine proletarijat. Institucije EU su glavni organizator neoliberalnog napada širom Europe, te stvaraju kombinirani pritisak svih europskih vladajućih klasa u službi svake od njih. Primjer privatizacije Olympic Airwaysa – gdje su grčka država i grčki kapitalizam sistematski koristili pritisak Komisije i Europskog suda kako bi proveli svoju politiku – ilustrira ulogu ovih institucija. Euro je instrument podčinjavanja radničke klase i raspadanja sindikata na temelju njihove izloženosti konkurencije slobodnog tržišta ujedinjene valute. Borbe koje su obilježile klasne sukobe u Grčkoj od 2001. (borba protiv neoliberalne reforme mirovinskog sustava) do danas imaju isto obilježje : pokušaj vladajućih klasa da prebace troškove jake valute – eura – na leđa radničke klase. Vjerojatno najbolji primjer je trajni zahtjev SEV-a ( udruženje grčkih industrijalaca) da povećanje plaća u SSE (godišnji ugovor između sindikata i kapitalista kojim se definiraju plaće) bude vođeno prosječnom stopom inflacije Eurozone, a ne na temelju mnogo veće stope inflacije u Grčkoj. Ovaj zahtjev je konačno ispunjen sramotnim pristajanjem GSEE-a (grčke konfederacije sindikata u privatnom sektoru) 2010.
Međutim, najgora i najužasnija stvar za grčku vladajuću klasu predstavlja to što bi potencijalni izlazak Grčke iz EU mogao također značiti i početak raspadanja same unije. Unutar ovih okolnosti izlazak Grčke iz EU mogao bi izazvati niz nestabilnosti, tendencija prema izlasku iz Eurozone, te veoma vjerojatno, početka kolapsa. Rezultat bi bio da bi grčki kapital ostao bez potpore međunarodnog imperijalizma u svim svojim ekspanzivnim stremljenjima u regiji, počinjući od zastrašivanja susjedne republike Makedonije po pitanju imena, ulaženja u nove saveze s državom Izrael u regiji istočnog Sredozemlja, te novog sukoba s grčkim kapitalizmom po pitanju kontrole nad naftom u istoj regiji.
Iz tog razloga buržoaski timovi stručnjaka do sada nisu napravili alternativnu strategiju kontrole nad krizom, strategiju koja bi uključivala napuštanje eura i povratak nacionalnoj valuti drahmi, kako bi grčki kapitalizam stekao neke instrumente za provođenje vlastite politike nad valutom. Takva bi strategija lišila grčke kapitaliste svih navedenih prednosti. Buržoaski bi timovi stručnjaka bili prisiljeni, iako nevoljko, razmišljati o prinudnom povratku na darhmu samo u slučaju mogućeg potpunog kolapsa eura ili mogućnosti da grčki kapitalizam izgubi kontrolu nad bankarskim sustavom. Međutim, ako grčki kapitalizam bude prisiljen napustiti euro i Eurozonu to će se odraziti kao ogromna sistemska kriza, te neizbježna kriza vladanja.
Izlazak iz EU bi značio velike dobitke za radničku klasu samo pod uvjetom da je to rezultat aktivnosti radničkog pokreta koji se bori za potpuni prijelazni preokret; za zahtjeve koji dovode u pitanje kapitalističko vlasništvo i kapitalističko upravljanje nad ekonomijom. Na ovoj osnovi odnos snaga bi se značajno promijenio u korist radničke klase kroz stvaranje političke krize. Radnička svijest bi time učinila korak prema naprijed prema cilju emancipacije budući da bi raskinula s jednim od najtemeljnijih argumenata buržoaske ideološke dominacije – argumentom «europskog raja». Europski radnički pokret riješio bi se tereta «europskog puta» budući da bi grčki slučaj predstavljao inspirirajući slučaj.
«Europejci» grčke ljevice
Veoma često različite struje ljevice iznose nizove pogrešnih prigovora na potrebu da izlazak iz Eurozone i EU bude uključen u suvremeni tranzicijski program.
A) Prvi i glavni prigovor je povezan s konceptom da EU kao nadnacionalna institucija objektivno igra progresivnu ulogu, budući da na neki način predstavlja nadilaženje buržoaske nacionalne države.
Preliminarna napomena je da koncept kako nadnacionalne buržoaske institucije mogu predstavljati protutežu buržoaskoj državi predstavlja buržoaski kozmopolitizam, a ne proleterski internacionalizam. Proleterski internacionalizam je sažet u sloganima kao što su «proleteri svih zemalja, ujedinite se!» «Ideja nacionalnog jedinstva je zamka, proleteri nemaju domovine», «Neprijatelj je kod kuće», «Poraz «naše» vlade u ratu je manje zlo»; to su slogani koji raskidaju s buržoaskim nacionalnim konsenzusom i promoviraju internacionalističku radničku solidarnost. Internacionalizam nema ništa zajedničko s obranom UN-a, Međunarodnog suda u Haagu, te ostalih europskih buržoaskih institucija. Odgovor na ovaj promašeni pristup o karakteru EU dan je važnim dokumentom s XIV. Kongresa Četvrte internacionale. U skladu s tom izjavom : «Daleko od toga da bi odgovarala socijalnim i internacionalnim težnjama radnika, žena, omladine i potlačenih naroda, EU na regionalnoj razini izražava globalizaciju svjetske ekonomije. To je instrument najsnažnijih sektora krupnog kapitala za među-imperijalističko natjecanje, te ukupnu borbu protiv europske radniče klase i Trećeg svijeta.» [1]
Budući da se klasna borba vodi prvenstveno na nacionalnom terenu – zbog razloga o kojima smo govorili ranije – i zbog toga na nejednak način u odnosu na razne pokrete i različite zemlje, raspuštanje EU ne može biti simultan proces u čitavoj uniji. Ona će prolaziti kroz preokrete na nacionalnoj razini i kroz izlazak iz EU onih zemalja gdje će borba radničke klase moći preokrenuti politiku vladajućih klasa, narušiti temelje funkcioniranja nacionalne buržoaske države i uzrokovati krizu u mehanizmima EU.
B) Postoji i drugi prigovor: da zahtjev za izlaskom iz EU nije prijelazni zahtjev, budući da može biti primijenjen također i od buržoaskih političkih snaga.
Na razini teorije ovaj prigovor izražava pogrešan koncept da su prijelazni zahtjevi oni koji nikada ne mogu biti provedeni od strane buržoaske vlade. To nije točno. Tranzicijski program na jedinstven i kombinirani način uključuje nekoliko tipova zahtjeva. Tu su zahtjevi koji teže pravom prijenosu bogatstva od kapitalističke klase radnicima; zahtjevi koji generalno mogu biti uklopljeni u kapitalizam, no koji su u aktualnom kontekstu u sukobu sa strateškim izborima buržoazije, te izazivaju neke bitne pukotine i destabilizaciju sistema; zahtjevi koji direktno dovode u pitanje kapitalističko vlasništvo i cjelokupno upravljanje ekonomijom; zahtjevi koji podrivaju temelje buržoaske države. Kombinirano zastupanje ovih zahtjeva od strane radničkog pokreta stvara antikapitalističku dinamiku koja dovodi dvije glavne društvene klase u sukob, te otvoreni prijepor oko preuzimanja moći.
Postoje zahtjevi koji općenito govoreći mogu biti uklopljeni u kapitalizam, no u sadašnjem kontekstu nalaze se usmjereni protiv glavnih ciljeva buržoazije, te izazivaju znatne pukotine u sistemu i njegovu destabilizaciju. Zahtjev za izlaskom iz EU predstavlja suštinski prijelazni zahtjev za period o kojemu govorimo; naravno samo pod uvjetom da je uklopljen u šiti antikapitalistički program – zbog toga govorimo o antikapitalističkom dezintegriranju EU.
Činjenica da je isti zahtjev predstavljen od strane lijevih patriotskih snaga na reformistički način ne znači da također ne može biti postavljen i od strane internacionlista. Na jednak način izlazak iz NATO pakta za internacionaliste ima internacionalističku anti-imperijalističku dimenziju, dok za Komunističku partiju Grčke i za Synaspismos/SYRIZA predstavlja prvenstveno zahtjev za efektivnijom obranom Grčke od strane Turske.
Također bi i izlazak Grčke iz NATO pakta mogao biti opcija za grčku vladajuću klasu. Prisjetimo se da je K. Karamanlis izvukao grčki kapitalizam iz vojnog krila NATO-a 1974, osam godina prije nego što je De Gaulle učinio isto s francuskim kapitalizmom. Danas Le Pen također podupire izlazak Francuske iz EU i NATO-a. No to nije spriječilo revolucionarnu ljevicu u Francuskoj da se opredijeli za «Ne» pri glasanju za Ustav EU (što je također bio stav i krajnje desnice) i za izlazak iz NATO pakta.
C) Slijedeći istu logiku također se podiže prigovor da je zahtjev za napuštanjem EU i eura vid podčinjavanja revolucionarne strategije reformističkoj teoriji o razdvojenim buržoaskim periodima u borbi za socijalizam.
Kao što smo istaknuli ranije, tranzicijski program može uključivati i one elemente koji mogu biti integrirani u kapitalizam, odnosno koji mogu biti predstavljeni u lijevo – reformističkom programu razdvojenih faza.
Razlika je u tome što tranzicijski program teži ostvarenju ovih zahtjeva na kombiniran način sa zahtjevima koji narušavaju temelje kapitalističkog vlasništva i kapitalističke države, te – prije svega – sa zahtjevom radničke kontrole.
Niti jedan zahtjev – čak niti zahtjev za potpunim prestankom plaćanja i ukidanja duga – kojega OKDE naravno prihvaća – nije sam po sebi u interesu radničke klase ako nije popraćen radničkom kontrolom i ako nije jasno tko će imati kontrolu nad provedenim mjerama (proletarijat), te tko će plaćati cijenu takvog izbora (kapitalisti).
Polazeći od iste logike bavimo se pitanjem izlaska iz EU. Možemo ga predstaviti samo kao rezultat pokreta koji se bori za antikapitalistički program akcije i postavlja ga pred «svoju» kapitalističku klasu. Dakle, mi ga poimamo kao «antikapitalistički raskid» koji je rezultat općenitije antikapitalističke borbe, nasuprot shvaćanju o «nužnoj» fazi koju se treba prihvatiti kako bi se radnički pokret borio u boljim uvjetima ili u «objektivno boljoj» situaciji za radnike.
D) Oni koji još uvijek ostaju pri prigovorima kažu da bi pod tim istim uvjetima bilo bolje da sama EU izbaci tu zemlju, umjesto da se promovira slogan izlaska.
No zbog čega bi vlada radničkih partija koja provodi antikapitalistički program ili revolucionarna vlada radničkih vijeća podnosila poniženje izbacivanja od strane imperijalista?
Samo pod jednim uvjetom : ako bi izlazak iz EU na njezinu vlastitu inicijativu razotkrio tu vladu pred radničkom klasom ostatka Europe.
No, to nije slučaj. EU se nalazi u procesu ubrzanog gubitka legitimiteta u očima europskih radnika. Potpora EU i euru konstantno opada i borbe protiv mjera koje nalažu europski sporazumi konstantno rastu.
Pod tim uvjetima, ako radnička vlada priznaje pravo na izbacivanje od strane kapitalista ne tražeći izlazak na svoju vlastitu inicijativu to znači da legitimizira EU kao instituciju (ustvari tražeći da ostane u EU čak i onda kada tu vladu kapitalisti žele izbaciti) i to bi značilo nepopravljivi udarac protiv europskog radničkog pokreta.
Naš cilj: raspuštanje EU
Cilj europskih i grčkih radnika bi trebao biti raspuštanje EU. Duboka strukturna kriza kapitalizma na površinu iznosi nesposobnost kapitalizma da ujedini narode Europe, te razbija reformističke iluzije da bi europski kapitalizam mogao nadići njihovu konkurenciju, te mirno ujediniti europski kontinent. Ona potvrđuje stav revolucionarnog marksizma da se ujedinjenje Europe može nastupiti samo kroz socijalističku revoluciju koja bi bila u stanju razbiti EU i razoriti buržoasku državu.
Strateški slogan u vezi Europe bi trebao biti : «NE Europi kapitala, rata, rasizma i represije – DA Europi radničke klase i socijalnih pokreta»; to je slogan «Ujedinjenih socijalističkih zemalja Europe».
Materijalizacija ovoga slogana se ne može razviti putem reforme EU, već samo kroz njezino raspuštanje i izgradnju nove unije, utemeljene na institucijama direktne demokracije koje bi mogle nastati u borbi protiv neoliberalnih programa koje promoviraju EU i Eurozona.
Odlučno konstatiramo stratešku potrebu za razvojem bliskih i organskih veza među radničkim i socijalnim pokretima Europe, budući da niti jedna pobjeda nad neoliberalizmom ne može preživjeti, čak i u zemljama izvan EU, bez širenja preokreta na ostatak Europe. Svjesni smo činjenice da niti jedna revolucija može preživjeti dugo bez širenja na ostatak kontinenata.
No, u svakom slučaju moramo specificirati korake koji vode prema raspuštanju EU.
Budući da je glavno oružje kapitalista za provedbu napada protiv radničke klase nacionalna država i da se klasna borba razvija neravnomjerno i uglavnom na nacionalnom nivou, antikapitalistički program bi trebao navesti zahtjeve koji na nacionalnom nivou potiču ovaj raspad.
Također, budući da EU nije jedna država nego savez država način na koji EU može biti raspuštena je izlazak njezinih članica.
Zahtjevi za neposluhom i raskidom s EU, njezinim antikapitalističkim raspuštanjem, te simultani pozivi europskim pokretima za zajedničkom akcijom usmjerenom prema raspuštanju EU predstavljaju specificiranje tih koraka u kontekstu Grčke.
Međutim, vrijeme je da grčka ljevica locira ovo političko pitanje na pravi način. Ne kao nužni korak za grčki narod kako bi se riješili svoje «zavisnosti», ne kao sredstvo za razvoj nove kapitalističke produkcije koja bi vodila boljim uvjetima za radnički pokret, već kao logični moment borbe za antikapitalističkim prevratom i radničkom kontrolom nad ekonomijom i društvom.
Kostas Kousiantas, Pantelis Afthinos, Zeta Melampianaki,
članovi organizacije OKDE – SPARTAKOS, grčke sekcije Četvrte internacionale
[1] http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article149
