Katastrofalni izvještaj o radnim mjestima u SAD-u, objavljen u petak, pokazao je najlošiji rast plaća u posljednjih godinu dana i tako zaokružio je tjedan tmurnih gospodarskih vijesti iz svih dijelova svijeta.

Ovakav razvoj događaja otkriva da su tvrdnje o gospodarskom oporavku ne samo preuranjene, već i potpuno izmišljene. Unatoč svim tvrdnjama o suprotnom, kriza se uvijek iznova pokazuje neukrotivom.

Niti jedan dio svijeta nije imun na recesiju. Nadu da će gospodarska slabost u Europi i SAD-u biti nadoknađena rastom zemalja u razvoju su razbili posljednji statistički podaci. Indijski rast u prvom kvartalu je iznosio 5,3 %, najmanje u posljednjih 9 godina, u odnosu na 9,2 % pred godinu dana. Brazilsko gospodarstvo je raslo samo 0,2 %, a kineski indeks menadžera nabave je naglo pao.

Ubrzo nakon što su objavljeni podaci o SAD-u, Eurostat je objavio kao je u eurozoni nezaposlenost došla na najvišu razinu zabilježenu u posljednjih 13 godina. Ovo je došlo nakon objava da je indeks menadžera nabave u sektoru proizvodnje u eurozoni pao na najnižu razinu u posljednje tri godine što je potaknulo izdavača tog izvještaja da prognozira kako će se gospodarstvo u eurozoni smanjiti u ovom kvartalu.

Ovi podaci, zajedno sa zabrinutošću za španjolski bankovni sektor, potaknuli su pribjegavanje relativno sigurnim vladinim vrijednosnim papirima, spuštajući prinose američkih i njemački obveznica na najniže razine ikad. U međuvremenu, cijene zaduživanja Španjolske i Italije su se približile onima uz koje su Grčka i Portugal bili prisiljeni zatražiti pomoć.

Do toga je došlo nakon što je u četvrtak Španjolska centralna banka objavila da je iz zemlje povučeno 97 milijardi € tijekom prvog kvartala ove godine. Tjedan ranije, Bankia, četvrta najveća banka u zemlji, je zatražila pomoć u iznosu 19 milijardi € od španjolske vlade, u najvećoj pomoći bankama u povijesti nacije.

U SAD-u, najlošiji izvještaj o radnim mjestima u posljednjih godinu dana je pokazao kako se produžilo prosječno trajanje nezaposlenosti, broj dugotrajno nezaposlenih je porastao, dok su zarade ostale iste, a odrađeno radno vrijeme se smanjilo.

Izvještaj o radnim mjestima je naišao na nadrealne reakcije političke elite SAD-a. Obama i njegovi republikanski protivnici su javno optuživali jedni druge zbog presporog uvođenja korporativnih potpora i deregulacije. Sve frakcije vladajuće klase su suglasne kako se napad na radna mjesta i socijalne izdatke treba nastaviti.

Obama je ponovio svoj zahtjev za usvajanje njegovog ‘popisa što treba učiniti’ za stvaranje radnih mjesta – niz korporativnih potpora. Predstavljajući prijedlog prošloga mjeseca, Obama je otišao tako daleko da se hvalisao kako je razdoblje njegove administracije ”jedino kada se broj zaposlenih u javnoj upravi smanjio za vrijeme recesije.”

Ovakav odgovor je zajednički svim zemljama: nikakva politika koja na bilo koji način udara na najsebičnije financijske interese vladajuće klase ne može biti niti predložena. Dok se milijuni suočavaju s nezaposlenošću i siromaštvom, rasprave u obje stranke se fokusiraju na kako smanjiti poreze poduzećima, a istovremeno rezati socijalne usluge.

Među vladajućom klasom postoji osjećaj dezorijentiranosti u pogledu ove nove katastrofe, odražen u novinskim komentarima izvještaja o radnim mjestima. ”Ne vidim razlog zašto bi smo se pouzdali u one koji oblikuju politiku da će pojmiti što se događa,” napisao je komentator Doug Noland u svom internetskom Credit Bubble Bulletinu. ”Uvjeren sam da ovakav razvoj ima potencijal biti problematičniji nego 2008.,” dodao je.

Primjećujući kako su ”izgledi mnogo crnji nego što su bili pred samo nekoliko mjeseci,” Floyd Norris iz New York Timesa je oplakivao nesposobnost zemalja da osmisle zajednički odgovor na krizu.

”Prije manje od četiri godine, kada je svjetskom financijskom sustavu prijetio kolaps, velike zemlje su se uspjele usuglasiti o koordiniranom smjeru koji je spriječio globalnu depresiju,” napisao je. No, sada ”čini se da postoji malo volje – ili možda malo sposobnosti – za ponovno zajedničko djelovanje velikih zemalja.”

Norris ipak završava svoj članak optimističnim maštanjem, pripominjući kako ”Njemačka – zemlja koja bi morala podnijeti većinu bremena spašavanja svojih susjeda – bi mogla odlučiti kako ne davanje novca može stvoriti još veće opasnosti. Sjedinjene Države bi mogle pronaći način kako pomoći unatoč fiskalnim pritiscima i nesklonosti Kongresa inozemnoj pomoći. Mogao bi se pojaviti novi konsenzus o zajedničkoj regulaciji banka.” No, kao što i sam autor sumnja, izgledi za bilo koji od ovih ishoda su svakim danom manji.

Među buržoaskim komentatorima, sve nade se polažu na volju Njemačke, najjačeg gospodarstva u eurozoni, da pozajmi sredstva za stabilizaciju banaka i pomogne članicama EU koje su u teškoćama. ”Moramo učiniti sve što možemo da uvjerimo Njemačku da pokaže vodstvo i očuva Europsku uniju,” milijarder investitor George Soros rekao je tijekom vikenda.

No, nesposobnost velikih sila da usuglase zajednički odgovor dolazi u srž krize koja potresa Europu.

Sve veća dezorijentiranost vladajuće klase proizlazi iz njene nesposobnosti pomirenja nacionalnih interesa svake pojedine buržoazije s globalnim gospodarstvom. U kapitalizmu, sve nacionalne države odgovaraju na krizu na isti način: borbom za očuvanje svojih vlastitih interesa, ako je potrebno i vojnom silom.

Trenutna kriza je u svakom pogledu jednako fundamentalna i duboka kao i ona 1930.-ih. Velika depresija, kao i trenutna situacija, bila je gospodarska kriza koja je pojačavala geopolitičke antagonizme, na što vladajuća klasa naposljetku nije imala drugi odgovor osim užasavajućeg krvoprolića Drugog svjetskog rata.

Pojačavanje gospodarskog kolapsa posramljuje sve službene komentare, koji su nastojali predstaviti krizu iz 2008. kao kratkotrajnu recesiju od koje će se kapitalizam oporaviti. To ukazuje na činjenicu da povijesne proturječnosti kapitalizma koje su analizirali veliki marksisti – uključujući samoga Marxa, Engelsa, Lenjina i Trockog – zadržavaju svoju valjanost.

Ove proturječnosti nisu razriješene. Daleko od toga, izbijaju na površinu ogromnom snagom, slamajući sve stabilizacijske mehanizme poslijeratnog razdoblja, i bacajući milijune ljudi u nezaposlenost i neimaštinu. Ove proturječnosti moraju isto tako potaknuti masovne društvene borbe i novo razdoblje revolucionarnih prevrata.

Andre Damon