Ovu revoluciju treba vidjeti u međunarodnom kontekstu, koji karakterizira pobjeda staljinističkog termidora u SSSR-u i pobjeda fašizma u Europi. U programu prijelaznog perioda, tj. programu Četvrte internacionale, Lav Trocki unaprijed anticipira neke mogućnosti, koje smatra izuzetnim i privremenim, no koje su se obistinile poslije njegove smrti:

”Da li je moguće da dođe do jedne takve vlade (vlade radnika i seljaka) sastavljene od tradicionalnih radničkih organizacija? Dosadašnje iskustvo pokazuje, kako smo već rekli, da je to u krajnjoj liniji malo vjerojatno. Međutim, nemoguće je unaprijed kategorički poricati teorijsku mogućnost da sitnoburžoaske partije, računajući tu i staljiniste, pod utjecajem spleta sasvim izuzetnih okolnosti (rat, poraz, financijski krah, masovni revolucionarni polet itd.) odu dalje nego što to same žele na putu raskida s buržoazijom.”

Jugoslavenska revolucija je bila proizvod jednog takvog spleta izuzetnih okolnosti:

a) europski rat je doveo do totalnog raspada predratne državne zajednice, koja se već uvelike iznutra raspadala;

b) sve buržoaske demokratske partije bez izuzetka, računajući tu i socijaldemokraciju, su  bespovratno propale;

c) kvislinška vlast u Srbiji i Hrvatskoj, četničke i ustaške orgije na terenu izazvale su postupno odbojnost u narodu i privukle mase jedinoj partiji koja je okupljala poštene ljude, a to su bili komunisti; BiH je time postala žiža revolucije i rodno mjesto nove federalne Jugoslavije;

d) s obzirom da je na općem jugoslavenskom zgarištu jedina partija koja bi bila u stanju da obnovi državu na kapitalističkim osnovama  bila KPJ, Tito je dobio podršku Staljina i Churchilla; KPJ je također bila jedina stranka kadra okupiti sve jugoslavenske nacije i nacionalnosti na federalnom principu;

e) imajući u vidu nacionalnu i vjersku složenost države, koja  geografski i historijski  pripada epicentru sudaranja tektonskih europskih ploča, Staljin-Churchillova formula ”fifty-fifty” ostavlja mogućnost naknadnih dogovora. Tito time dobiva šire mogućnosti djelovanja, a Jugoslavija širi prostor da bi se kasnije oduprla Staljinovom diktatu 1948. g., kao i pokušaju imperijalizma da od nje napravi svoju satrapiju. Nezavisnost Jugoslavije u poslijeratnom periodu nije rezultat Titove vještine, već izraz snage jugoslavenske revolucije. Titova vještina se sastojala u odabiru ljudi za takav cilj;

f) rat je na raznim stranama Europe probudio revolucionarne nade u masama, a posebno u Jugoslaviji, s obzirom na a), b) i c). U Italiji i Francuskoj te pokrete je sputala Komunistička partija. U Grčkoj Churchill je direktno i brutalno zgazio revoluciju, uz Staljinovu  prešutnu podršku. KPJ nije htjela revoluciju, neprestano se izjašnjavala protiv nje (prvo dobiti rat, a revolucija je za kasnije), međutim na oslobođenim teritorijima od stare države nije bilo ni traga, pa se neki oblici nove vlasti morali sprovoditi u djelo: KPJ  je morala ići ”dalje nego što je sama željela u raskidu s buržoazijom”. Buržoazija u predratnoj Jugoslaviji je bila ekonomski i kulturno zaostala, mogla je opstati samo zahvaljujući sprezi s državnim aparatom, tj. kraljevskom policijskom diktaturom. Od momenta propasti tog polufašističkog režima, od buržoazije je samo ostala njena vlastita sjenka. NOB je gotovo prirodno ispunjavala upražnjen prostor;

g) Čak ni strogo poštovanje principa fifty-fifty, tj. uspostavljanje koalicione buržoasko-staljinističke vlade Tito-Šubašić 1944. g. na Visu i preuzimanje 49 poslanika  iz predratne fantazmagorične monarhističke skupštine  u novu vlast nije ništa pomoglo: revolucionarni uspon masa, naročito poslije nadiranja Crvene armije, koja je za srednjoeuropske narode što ih je Hitler zgazio bila vojska Lenjinove revolucije, bila je neodrživi, smiješan diplomatski komadić papira, osuđen da ode u korpu za otpatke; KPJ je bila apsolutni pobjednik poslije rata, a lažiranje  izbora pomoću ”ćoravih kutija” je samo  bespotreban izraz staljinističke hipokrizije;

h) nesporazumi između Tita i Staljina u toku rata ne potiču od Titovih revolucionarnih ciljeva, već od Staljinovog straha da pobjeda nad fašizmom u Europi ne izazove revoluciju, kao poslije Prvog svjetskog rata, i kao što je Trocki predviđao;  Staljin je protiv revolucije u Srbiji bio spreman podržati četnike, a četnički ideolog Dragiša Vasić, staljinofil, napadao je Tita kao ”trockistu” u toku rata;

h) principe socijalističke revolucije Tito i KPJ proklamiraju tek 1948. godine u obrani od Staljinovih optužbi da paktiraju s kulacima;

i) ratno iskustvo jugoslavenskih španjolskih boraca u toku NOB-a bilo je presudno za pobjedu revolucije; bez njihovog realističkog prilaza stvarnosti Titov staljinistički aparat (Đilas, Ranković, Kardelj, Hebrang, Žujović, Arso Jovanović…)  bio bi kadar proizvoditi samo poraze kao onaj Staljinov (Molotov, Kaganovič, Ždanov itd.). Neki pripadnici demokratskog krila buržoazije pomogli su novoj vlasti da stekne ”nacionalni” profil (Ribar, Nazor, Ribnikar, Velebit);

j) Tito je kako u marksističkoj teoriji, tako i u vojnoj vještini bio potpuno beznačajan, a u politici oportunist. Osobno je bio sujetan i strašljivac. Pa ipak je imao svoj udio u pobjedi revolucije, koju je dugo i bezobzirno eksploatirao u cilju ličnog prestiža i kulta vlastite ličnosti. U čemu je taj doprinos ? Bio je jugoslavenski orijentiran, iako se točno nije znalo odakle dolazi, bio je neophodna spona za višenacionalni sastav i aparat KPJ: bez jedne takve ličnosti, koja ima autoritet da  objedini  nacionalne KP štabove i u isto vrijeme ih podčini  jednoj široj nacionalnoj ideji, jugoslavenski komunisti ne bi imali sposobnost da na staljinističkim načelima ovladaju i dovedu revoluciju do pobjede. Drugo, iako je druge zadužio da stvaraju nove političke dogme (samoupravljanje), on sam nije bio dogmatičar. Treće, imao je takt u radu s komunistima, umio je slušati, kombinirati I iskoristiti njihove sposobnosti. Četvrto, nije bio krvolok kao Staljin, jer revolucionarni potencijal jugoslavenske revolucije nije bio tako prekaljen kao Lenjinova boljševička partija, tj. nije za birokraciju predstavljao tako veliku opasnost protiv koje bi se morao provesti pravi građanski rat. Bonapartistička pozicija koju je usvojio omogućila mu je paternalistički odnos prema radnicima. Sebi je podredio cijelu partiju, a JNA je bila iznad skupštine i vlade, to jest  država u državi. Njegova ličnost je postala cement režima. Poslije njegove smrti upotrijebljena su sva alkemijska sredstva da se stanje produži. Uzalud: deset godina kasnije raspala se vladajuća partija, JNA, posljednja savezna vlada je ostala da visi u zraku (Ante Marković), na kraju se u krvi raspala i sama Jugoslavija, a na čelu većine nezavisnih republika demokratske utvare iza kojih se krije mafijaški, tj. najgori mogući oblik kapitalizma;

k) Goli otok je bio izraz velikog straha, kako od Staljina tako i od nepredvidljive reakcije radništva u Jugoslaviji, tu se lomila kičma kako pravim revolucionarima, tako i pravim staljinistima, a izvršioci zločina su diplomirani staljinisti iz najviših gepeuovskih  škola. Čim je strah prošao, logor je uglavnom raspušten . IB-ovcima je dat posao, ali im je zabranjeno da pričaju što su proživjeli : istini je trebalo više od trideset godina da izađe u javnost . Osim čisto staljinističke koncepcije Vlade Dapčevića, nikakav drugi politički program koji bi se mogao svrstati u ljevicu nije ugledao dana. Znatan broj preživjelih IB-ovaca se priklonio svom nacionalnom ”spasitelju” 1990. godine;

l) pobjeda revolucije 1941.-45. nije dovela na vlast radnike i seljake, nego novostvorenu birokraciju, sastavljenu od revolucionarnog elementa, koji je nakon pobjede smatrao da ima zasluge, a time i pravo na privilegije, kao i od pozadinskog sitnoburžoaskog elementa, koji je shvatio da vjetar sada puše s druge strane. Postojanje staljinističkog vodstva u revoluciji značilo je da je crv već u jabuci. Diktatura birokracije bila je diktatura nad buržoazijom, kao i nad radničkom klasom. I lijeva i desna opozicija su u korijenu sasijecane. Novi državni aparat je stvoren na osnovu bijednih ostataka stare države, ali pretočen u skladu s potrebama nove kaste na vlasti, čija je klasna definicija sitnoburžoaska. Nova država je tako poprimila sve odlike SSSR-a i njegovih satelita kao izrođene radničke države, čiji se preporod nije mogao očekivati na reformatorski već revolucionarni način;

m) Prema analizi Lava Trockog, takvo stanje bi trebalo biti izuzetno i privremeno. Ali splet novih povijesnih okolnosti učinio je takav režim vrlo trajnim, pa čak i pojavu drugih analognih režima: Kina, Vijetnam, Kuba … Uvjet opstanka birokracije je rušenje kapitalističkih društvenih odnosa, stvaranje prijelaznog režima, koji nije socijalizam, ali ima socijalističke elemente. Lišeni političkih prava, radnici su dobili krupne ekonomske i socijalne ustupke, što je utisnulo  žig napretka novom režimu. Vremenom, negativna selekcija je učinila da vlast birokracije postane kočnica ekonomskom napretku. Crv je pretio da dokrajči jabuku. Studentske manifestacije 1968. g. bile su u znaku borbe protiv socijalnih nejednakosti, tj. najava radničke ofanzive. To je godina prekretnica u poslijeratnoj historiji Jugoslavije. Obračun birokracije s ljevicom sedamdesetih i dijelom osamdesetih godina otvorio je prostor za rađanje političke desnice, koja je neminovno poprimala stare nacionalističke oblike. Pobijedila je kontrarevolucija, tj. kapitalizam je restauriran . Međutim, priča nije završena: radnička klasa nije fizički poražena, mada je kroz privatizaciju izgubila vrlo važne  pozicije;

n) teorije o novom državnom kapitalizmu – od opozicije Mjasnikova u SSSR-u početkom 20-ih godina  do teorija Rizzija, Cilige, Đilasa ili Tony Cliffa – ne dopuštaju da se razumije karakter staljinističkog režima, niti da se zauzme ispravna klasna pozicija (obrana SSSR-a). Oni su socijalnu i ekonomsku analizu klasnih odnosa sveli na njen politički izraz, a to je odbojna policijska diktatura, za koju oni nikako ne žele imati obrambeni stav;

o) pokušaji radničke klase da izađe na društvenu scenu kao klasa (val štrajkova osamdesetih godina – od Labina do Vukovara – i zaključno s neuspjelim pokušajem bosanskih rudara da rasture trobojnu nacionalističku skupštinu BiH  5. travnja 1992. – označili su  pobjedu desne frakcije birokracije nad lijevom, tj. njen raspad  kao posebnog vladajućeg sloja: s raspadom SKJ raspala se i druga Jugoslavija koju su komunisti stvorili na zgarištu prve Jugoslavije. Malo je vjerojatno da će doći do treće, koju ponegdje priželjkuju obični ljudi, a na političkom planu ostaci titoista, maoista (staljinista) i trockističkih centrista. Jugoslavija je već bila preuska košulja, sad je nužno okupiti radničku klasu i mlade u  borbi za njihovu, radničku Europu, a protiv kapitalističke stihije koja sije pustoš pred sobom (Grčka). Birokracija je nanijela vrlo težak politički udarac radničkoj klasi, teži od onog ekonomskog putem privatizacije: odvojila je radnike i omladinu različitih nacija jedne od drugih visokim zidom nepovjerenja. Za nadilaženje tako dubokog razdora, postignutog s predumišljajem – puštanjem fašističkih pasa da se obrušavaju na civilno stanovništvo – potrebno je više od jedne ljudske generacije. Samo revolucija može nadići i relativno ubrzati povratak povjerenja; za novi jugoslavenski eksperiment povijest više nema vremena; autor ovih redova je u to vjerovao dokle god se moglo vjerovati na osnovu objektivnih činjenica. Od nostalgije za prošlošću se ne može praviti politički program budućnosti;

p) birokracija je odigrala presudnu ulogu u restauraciji kapitalizma na tlu bivše Jugoslavije, prije svega da bi se ona sama prestrojila. Ona je favorizirala stvaranje sitne trgovačke poduzetničke klase, ukinula državni monopol nad vanjskom trgovinom i dopustila stranom kapitalu da slobodno sebi stvori uporišta, učinila krupne političke usluge crkvi (vjeronauk u školama), na kraju favorizirala otvorene fašističke elemente iz ranije povijesti: Milošević je očistio i uzeo pod kontrolu JNA, koju je stavio na uslugu fašističkim bandama koje je hranio i naoružavao (Šešelj, Jović, Arkan, crvene beretke). U programu  Četvrte internacionale Trocki je tu frakciju nazvao ”frakcijom Butenko”, profašistički orijentiranom, za razliku od ”frakcije Rajs”, koja se na tlu Jugoslavije pokazala praktično nepostojećom: osim šake starih Titovih komunista, diplomata i oficira, koji su djelovali u Beogradu kao Udruženje Bosanaca i Hercegovaca, te Šuvarovog  pokušaja stvaranja radničko-seljačke partije  u Hrvatskoj, Titova ljevica se istopila kao snijeg na suncu. Naspram njih, tri prva ministra unutrašnjih poslova Srbije, Hrvatske i Slovenije poslije raspada Jugoslavije bili su Titovi udbaši, pošto su preko noći postali žestoki antikomunisti;

r) da je Jugoslavija nastala iz Drugog svjetskog rata bila napredak, indirektno pokazuje količina barbarstva koja je bila potrebna da bi se ona rasturila, i to posebno tamo gdje je stanovništvo bilo mješovito i živjelo u miroljubivim međunacionalnim odnosima: Vukovar, Sarajevo, najzad Srebrenica … Republika Srpska je nastala na zločinima Mladića i Karadžića, koje je stvorio, naoružao i teledirigirao Milošević. Dodik je rentijer jedne kriminalne tvorevine. Bosna i Hercegovina će izaći iz mraka kad bude postala demokratska, višenacionalna i jedinstvena, a kako su poticaji za njeno cijepanje došli izvana, iz Srbije i Hrvatske, posebno Srbije, tako će i pozitivni poticaji za njen preporod doći s te dvije strane. Raskid Mesića s Tuđmanom označio je viši demokratski potencijal Hrvatske od Srbije i spriječio HDZ da sklizne u ustaštvo, kao što je SPS skliznuo u nacional-socijalizam;

s) revolucionarni socijalisti danas bi morali bezuvjetno biti u obrani jugoslavenske revolucije, računajući tu i Tita i KPJ, od buržoaskih demokratskih ili fašističkih revizionista;  budući na pozicijama radničke klase, oni jedini imaju pravo i sposobnost da objelodane prirodu staljinističkog režima, s njegovim pozitivnim ili zločinačkim  aspektima.

Eto nekoliko idejnih putokaza za jedno temeljito povijesno istraživanje za koje do danas nitko nije imao hrabrosti ili sposobnosti, usprkos brojnih vrijednih komunista iz tri pokoljenja.

Radoslav Pavlović, 2. lipnja 2012. g.

Izneseni stavovi osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno službene stavove Radničke borbe.