U većini slučajeva vlasnici zaštitarskih firmi su bivši visokorangirani pripadnici policije. Njihove veze i prijateljstva unutar MUP-a, SOA-e i Državnog odvjetništva su na veoma visokom nivou, odnosno ostaju stalno veoma usko povezani. Ukoliko se npr. vodi neka istraga o nezakonitim radnjama unutar zaštitarske tvrtke vlasnik redovito biva upozoren. Dokaz za to je 30 000 zaštitara koji nemaju apsolutno nikakva radnička prava, koji se godinama izrabljuju i potkradaju, a sve to uz blagoslov vlasti i državnih institucija. Još nikada nije zabilježeno da je netko od vlasnika zaštitarskih tvrtki odgovarao za gore navedena zlodjela iako postoji nekoliko stotina tužbi od strane radnika. Te tužbe su međutim strpane pod tepih. Postoji i nekoliko stotina pisama upućenih medijima i državi koje govore o kaznenim djelima, potplaćenosti, o radu od 300 i više sati mjesečno, o neisplaćivanju prijevoza, o neuplaćivanju doprinosa, o prijetnjama…. Na to nitko nije reagirao. Niti državni inspektorat rada nije reagirao na potplaćenost – prosječni zaštitar ima satnicu od samo 12 kn. Država se nikada nije upitala kako zaštitar živi cijeli mjesec. Zamislite biti zaštitar s obitelji. Zamislite biti uredan građanin banci i državi s plaćom 2300 kn mjesečno. Gdje je tu pravda za radnike? Tko to tvrdi da radnička prava postoje?

Dok sam sjedio na porti mnogo puta mi je dolazio inspektor poslan od strane MUP-a, te me pitao da li sam zadovoljan i da li me šef uredno plaća. Kako sam već upozoren od strane vlasnika da će mi doći inspektorat, od straha za svoj vlastiti život nikada nisam bio u stanju reći istinu. Bio sam svjestan da nakon toga više nikada nigdje ne bih mogao raditi. Primjerice, ako bih rekao istinu inspektoru, iako znam da on ne bi poduzeo ništa, dobio bih otkaz. Moj poslodavac bi obavijestio druge poslodavce da sam radnik koji dobro radi, ali previše priča, te da me zbog njihovog dobra ne zaposle.

Radeći za jednog poslodavca u zaštitarstvu bio sam u ljetno vrijeme raspoređen na jedan veliki objekat gdje je radilo 50 i više ljudi, te sam se s vremenom progurao na mjesto voditelja smjene. Kako se približavala zima uvidio sam da ljudi nemaju niti cipele, niti jakne – što je firma dužna osigurati djelatniku. Osim toga, ljudi su morali stajati na hladnoći bez ikakvog zaklona. Tada sam obavijestio svoje nadređene o tom stanju, te sam naglasio da tamo ima i bolesnih ljudi nesposobnih za rad koji u zadnje vrijeme na njega dolaze. Umjesto da me pohvale i odaju bilo kakvo priznanje što pazim na radnu snagu svoje firme i što sam na vrijeme obavijestio o problemima na objektu, smijenili su me, te odmaknuli dovoljno daleko od ljudi koji su trebali pomoć firme, ali i moju pomoć. Naglasio bih kako je inspektorat MUP-a dolazio u više navrata ne poduzimajući ništa, usprkos mojim upozorenjima. Pitam se koliko žrtava zaštitara je potrebno da bi netko čuo naše patnje i nepravdu koja nas okružuje. Svi kažu: ”bitno da nešto radite”. Kao da smo samo životinje.

Također se i u mnogo slučajeva događalo da viši pripadnici vojske i policije, koji su na crno radeći po noćnim klubovima u gradu Zagrebu učinili više kaznenih djela nasilničkog ponašanja, reketarenja, dilanja droge, svodništva itd., dobivaju zaštitu od vlasnika zaštitarskih tvrtki koji su u odličnim odnosima s institucijama. Primjerice, ukoliko se u nekom klubu dogodi tučnjava u kojoj taj koji radi na crno fizički napade gosta iz zabave i gost bude teško ozlijeđen, krivci se sklanjaju, pa se zaštitari stavljaju pred sustav kao žrtveni janjci, te su na sudu prisiljeni lagati i preuzeti krivnju za nešto što nisu učinili.

Stoga pozivam državne institucije da rade posao za koje su plaćene, da zaštite običnog čovjeka kako bi pravda pokucala i na njihova vrata, kako se više ne bi izrabljivali, maltretirali i kako bi bili plaćeni za svoj rad, te ostvarili minimum radničkih prava.

Međutim, stanje u zaštitarstvu ne proizlazi samo iz često kriminalnog karaktera šefova firmi, već je vezano uz obilježje društva u kojem živimo. Svugdje gdje običan čovjek radi da bi preživio on se ponižava, izrabljuje i gazi – to je način na koji današnji sustav funkcionira. Postepeno sam počeo uviđati otrov kapitalizma i njegovo djelovanje na društvo u cjelini, te sam se odlučio oduprijeti i priključiti drugovima u Radničkoj borbi. Zato pozivam radnike, zaposlene i nezaposlene, mlade koji vjeruju u socijalnu pravdu i jedinstvo svih naroda i narodnosti, da se priključe Radničkoj borbi. Ukoliko nemaju želje za aktivnim članstvom mogu se slobodno obratiti za pravnu pomoć, odnosno savjetovanje u borbi protiv kriminala i majke svakog kriminala – kapitalizma.

Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!

Kondor