Sa priličnom sigurnošću možemo konstatirati kako niti jedan događaj nije imao toliki utjecaj na daljnji razvoj radničkog i socijalističkog pokreta, te na izazivanje podjela u njemu, kao što ga je imala Oktobarska revolucija. Naravno, značenje ove revolucije uvelike nadmašuje i okvire radničkog pokreta, te postaje jedno od temeljnih političkih pitanja naše epohe. Stoga je prirodno da je ovaj događaj izazvao kontroverze, pojavljivanje niza suprotstavljenih interpretacija, te gomile netočnosti, lažnih tvrdnji i falsifikata, ponekad sadržajne, a češće metodološke naravi. Većina prikaza Oktobarske revolucije počiva na u potpunosti promašenim metodama interpretacije, pri čemu je sama metoda nerijetko prilagođena rezultatu do kojega se želi doći, koji je poznat i prije samog istraživanja, a određen u skladu s političkim i ideološkim pozicijama samih autora interpretacije.

Dvije temeljne metode koje se pritom koriste su subjektivistička interpretacija povijesti – prilikom koje se apstrahira od svakog realnog konteksta i društveno – ekonomske podloge zbivanja, te se događaji promatraju samo kao direktna posljedica djelovanja svjesnih politički organiziranih snaga – u ovom slučaju boljševika; te metoda selektivnog iznošenja činjenica – prilikom koje se prikazuje samo jedan aspekt događaja, a drugi (često još više suštinski) se zanemaruju, što dovodi do neprikazivanja cjeline, a time i do pojavljivanja prikazanih aspekata u sasvim izobličenom obliku (koji odgovara pretpostavkama i interesima autora koji se služe ovakvom metodom). Kao posljedice prikaza koji počivaju na ovakvim pristupima dobivaju se dobro poznati mitovi o revoluciji kao boljševičkom državnom udaru, boljševicima kao zadrtim neprijateljima svake demokracije što su otvoreno pokazali i raspuštanjem Ustavotvorne skupštine, boljševičkoj zabrani svih ostalih stranaka i teroru kao posljedicama boljševičke neograničene želje za vlašću i krvoločnosti itd. Nasuprot ovakvim neznanstvenim pristupima smatramo da interpretaciji svakog historijskog događaja, a posebno ovako složenog kao što je Oktobarska revolucija, treba prići razlikujući s jedne strane objektivni kontekst u kojemu se događaji pojavljuju (sve specifičnosti društveno – ekonomske strukture u danom trenu, odnosi snaga između klasa, vanjska intervencija i blokada, rat itd.), a s druge strane djelatnosti svjesnih snaga – u našem slučaju posebno boljševika – koje su ograničene zadanim objektivnim kontekstom. Dakle, umjesto proučavanja Oktobarske revolucije putem promatranja razvoja boljševizma u nekakvom zamišljenom zrakopraznom prostoru, potrebno je  djelovanje boljševika sagledati u svjetlu složenih odnosa na koje nisu imali direktan utjecaj – u što ulazi i djelovanje ostalih političkih skupina. Također je potrebno razlikovati generalnu političku liniju boljševičke partije od posebnih koraka koje su boljševici poduzeli po nizu pitanja, te koji su naravno sadržavali i česte pogreške.

Kao rezultat sveopćeg nezadovoljstva radnika, vojnika i seljaka politikom carizma – posebno nepostojanjem demokratskih sloboda, imperijalističkim ratom, te potpunim privrednim slomom – došlo je do pojave snažnog revolucionarnog masovnog pokreta koji je doveo do zbacivanja carizma u Rusiji u Februarskoj revoluciji. Vlast je prešla na privremenu vladu na čelu s Kerenskim. Ova buržoaska vlada, koja je zastupala interese kapitalističke klase, pokazala je potpunu nespremnost za ostvarivanje zadataka čak i građansko – demokratske revolucije. Uslijed povezanosti dijela slojeva nove vladajuće klase s elementima plemstva prijelazna vlada nije bila niti sposobna niti zainteresirana za radikalnu promjenu starog carističkog birokratskog i vojnog aparata, agrarnu reformu, prekidanje umiješanosti u imperijalistički sukob, ukidanje nacionalnog potlačivanja, a naravno niti uvođenje osmosatnog radnog dana. Jednako kao i u revoluciji 1905. revolucionarni pokret je, uslijed potrebe direktnog rješavanja problema od strane najširih masa radnika i vojnika, doveo do formiranja sovjeta – jednako kao i ranije najčešće proširivanjem funkcije štrajkačkih odbora. U sovjetima su isprva uvjerljivu većinu imali predstavnici umjerenih struja – eseri i menjševici – koji su iskazivali gotovo potpuno povjerenje prijelaznoj vladi. Međutim, nerješavanje niti jednog od gorućih pitanja ubrzo će dovesti do znatne radikalizacije masa.

Izvanrednu analizu tada prisutnih klasnih i političkih odnosa, kao i narednih zadataka revolucionarne partije, dao je Lenjin u svojem dobro poznatom i izrazito bitnom djelu pod nazivom Aprilske teze. Politička linija koju je u ovome tekstu zauzeo Lenjin, te za čije se prihvaćanje u redovima boljševičke partije izborio, imat će snažan utjecaj na daljnji tok revolucije i preuzimanje državne vlasti od strane sovjeta. Jedna je od gotovo tradicionalnih teza socijalističkog pokreta bila da u nerazvijenoj zemlji kao što je Rusija, u kojoj je seljaštvo činilo oko 86 % stanovništva, te u kojoj nije izvršena građanska revolucija, ne može doći do socijalističke, već samo do buržoaske revolucije  uz uspostavu parlamentarne republike. U Aprilskim tezama Lenjin je, nasuprot tome, iskazao tvrdnju o mogućnosti prelaženja, odnosno prerastanja,  buržoaske revolucije u socijalističku revoluciju i slamanja kapitalizma na njegovoj najslabijoj karici. Time je Lenjin odbacio svoju staru radnu hipotezu o ”demokratskoj diktaturi radnika i seljaka” kao političkom obliku koji će proizaći iz revolucije, te prihvatio koncepcije koje je Trocki formulirao još 1905. promatranjem dinamike tada netom ugušene revolucije. Treba posebno naglasiti kako niti Lenjin, niti Trocki, te niti jedan drugi pripadnik boljševika prije 1924. i Staljinove teorije o socijalizmu u jednoj zemlji, nije vjerovao kako je u Rusiji moguće izgraditi socijalizam. Čvrsto se vjerovalo da je uslijed nerazvijenosti Rusije i izolacije do koje bi dovela uspostava radničke vlasti nužan uvjet za pobjedu revolucije u Rusiji njezina pobjeda i u ostalim razvijenijim zemljama. Ova tvrdnja je u potpunosti diktirala politiku boljševika u prvim godinama nakon pobjede revolucije. Iščekivanje revolucije na zapadu nije se pokazalo niti kao nerealno niti kao besmisleno – događaji u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i Poljskoj to najbolje potvrđuju. Naredni važan doprinos Lenjinovih Aprilskih teza bila je karakterizacija trenutne političke situacije kao dvovlašća kojeg je tvorila s jedne strane vlast buržoazije utjelovljena u privremenoj vladi, a s druge strane vlast radnika i siromašnih seljaka utjelovljena u masovnim demokratskim organima – sovjetima. Svako je dvovlašće ovakvoga oblika dugoročno neodrživo i može završiti samo pobjedom jedne od strana koje ga predstavljaju. Na temelju takvih razmatranja formulirana je veoma poznata boljševička parola : ”Sva vlast sovjetima,” iskazana – nota bene – u trenutku u kojemu su boljševici u sovjetima bili u uvjerljivoj manjini!

”Ne parlamentarna republika – vraćanje na nju od sovjeta radničkih deputata bio bi korak natrag – nego republika sovjeta radničkih, nadničarskih i seljačkih deputata u čitavoj zemlji, odozdo do gore” (Lenjin, Aprilske teze). Time je odbačena i druga raširena pretpostavka socijalističkog pokreta – o parlamentarnoj republici kao političkom obliku diktature proletarijata. Lenjin je također zahtijevao i provođenje različitih revolucionarnih  mjera po uzoru na Parišku komunu kao što su ukidanje vojske i policije i njihovo zamjenjivanje radničkom milicijom, uvođenje radničke kontrole u tvornicama, ali i radikalno provođenje agrarne reforme, te nacionalizacija banaka. Daljnji Lenjinovi zaključci, koji će kasnije biti usvojeni od strane partije i u narednim mjesecima predstavljati temelj strategije boljševika, daju sasvim jasan odgovor svima onima koji boljševičko djelovanje karakteriziraju kao politiku državnog udara uslijed slijepe želje za moći. Lenjin ne poziva na obaranje privremene vlade koja u tom trenutku ima potporu sovjeta, već na strpljiv propagandni rad unutar samih sovjeta i borbu za pridobivanje većine za boljševičku liniju. Kritike po kojima su, slično kao što se zna tvrditi i za stavove u Lenjinovoj Državi i revoluciji, stavovi iskazani u Aprilskim tezama ”utopijski” i nerealni ili po kojima su konstruirani samo zato da bi se za Boljševičku partiju pridobio što širi sloj masa, u potpunosti su promašeni i pokazuju da si fabrikanti takvih tvrdnji nisu uzeli truda niti da pročitaju ovo djelo. Aprilske teze nisu bile predviđene za objavljivanje ili za masovnu publiku, već su predstavljale teze i nacrt za unutarpartijsku raspravu.

Ispravna politička orijentacija, postojanje snažne i dobro organizirane partije, te strpljiv i ozbiljan propagandni rad, kombiniran sa nepodnošljivošću situacije koju su karakterizirali glad i rat, ubrzo donosi značajne rezultate. Boljševici su se pokazali kao jedina revolucionarna skupina sposobna da za sebe pridobije većinu, formira ispravnu strategiju, te kratkoročne interese milijunskih masa (”kruh, mir i zemlja”) poveže sa ciljem socijalističke revolucije. Nasuprot 12 % glasova koliko su u sovjetima osvojili u junu, već u septembru boljševici osvajaju 51 % svih glasova u sovjetima, čime postaju uvjerljiva većina. (O. Anweiler, Los Soviets, 188 str.). Npr. u Petrogradskom sovjetu boljševici u savezu sa lijevim krilom esera imaju 2/3 većinu. Veoma je poznata činjenica da je u roku od šest mjeseci članstvo Boljševičke partije povećano sa samo 8.000 članova na 177.000. Boljševički utjecaj je jačao u uvjetima terora privremene vlade – progona boljševika, zabrane njihove štampe i konstruiranja izmišljenih optužbi da predstavljaju njemačke špijune. 23. septembra Trocki nakon dvanaest godina ponovno postaje predsjednikom Petrogradskog sovjeta. U pismima iz ilegalnosti upućenima Centralnom komitetu između 25. i 27. septembra Lenjin ističe kako je revolucija ušla u novu fazu i kako je potrebno izvršiti pripreme za oružani ustanak. Nisu se svi boljševici složili s ovim prijedlozima – dio je, na čelu sa Zinovjevim i Kamenjevim, bio protiv ustanka, a Trocki je predlagao da se pričeka 2. Kongres sovjeta kako bi on ustanku dao sav potrebni legitimitet. Eseri i menjševici, svjesni potpune premoći boljševika, sabotiraju rad sovjeta, te odugovlače sazivanje Kongresa.  Na poznatom zasjedanju Centralnog komiteta, održanom desetog oktobra, sa 10 prema dva glasa (glasovi Zinovjeva i Kamenjeva)  odlučeno je da s obzirom na prilike u zemlji više nema vremena za čekanje, te se donosi odluka o ustanku. U skladu s odlukom pri Petrogradskom sovjetu se organizira Vojno – revolucionarni komitet, kao centar za pripremu i rukovođenje ustankom. U njega ulaze predstavnici Boljševičke partije, vojničke sekcije Petrogradskog sovjeta, sindikata, tvorničkih komiteta i drugih organizacija. Uz položaj predsjednika Petrogradskog sovjeta Trocki postaje i predsjednik Vojno – revolucionarnog komiteta, te u skladu sa svojom pozicijom rukovodi kako tehničkim pripremama, tako i samom provedbom operacija za vrijeme ustanka. U noći s 6. na 7. novembar revolucionarni odredi zauzimaju električne centrale, željezničke stanice, državne banke i ostale važne objekte. Narednog jutra Vojno – revolucionarni komitet objavljuje Lenjinovu poruku u kojoj se izjavljuje da je oborena privremena vlada, te da je sva vlast prešla u ruke sovjeta.

2. Sveruski kongres sovjeta potvrđuje ovaj oružani ustanak, te prenašanje sve vlasti na sovjete: od 673 delegata, od kojih 390 boljševika, 505 se izjasnilo za prelazak vlasti u ruke sovjeta. (Vojna enciklopedija, str 464, svezak 6, Beograd). Kongres je uspostavio i radničko – seljačku vladu, Savjet narodnih komesara, čiji je prvi predsjednik bio Lenjin. Kontrola nad radom ovoga organa, te pravo na smjenjivanje komesara pripadalo je Sveruskom kongresu sovjeta. Vođe desnih krila esera i menjševika napustili su kongres nakon neuspješnih pokušaja da ga razbiju. Sam oružani ustanak protekao je u Petrogradu bez ljudskih žrtava, a jednako tako i u mnoštvu mjesta na koja se revolucija u narednim tjednima ubrzo proširila. U Moskvi je zbog oružanog otpora vojske pod zapovjedništvom kontrarevolucionarnih komandanata došlo do oružanih borbi, te je broj žrtava bio veći. O krvoločnosti prve faze revolucije jasno govori i sljedeća epizoda. Kerenski je uz pomoć generala Krasnova na Petrograd poveo kontrarevolucionarne jedinice sa sjevernog fronta, borbama zauzeo Gatčinu i Carsko selo, te se približio Petrogradu. Revolucionarni odredi su ubrzo razbili kontrarevolucionarnu vojsku, Kerenski je pobjegao, a Krasnov je uhvaćen. Umjesto da na mjestu bude strijeljan Krasnov je pušten na temelju časne riječi da više neće dizati oružje protiv sovjetskog sistema. Naravno, Krasnov se ubrzo ponovno posvetio organiziranju kontrarevolucionarnih vojski, te oružanim akcijama protiv sovjetskog sistema.

U veoma kratkom vremenu revolucija se počela širiti čitavom Rusijom, pri čemu je njezinu bazu predstavljao središnji industrijski najrazvijeniji dio. Sovjetska vlast je ubrzo pobijedila i u ostalim područjima, te na Sibiru i Dalekom istoku – što je potvrđeno drugim Kongresom sibirskih sovjeta.  Širom zemlje uspostavlja se sistem sovjeta. Osim lokalnih sovjeta, koji su postojali u svakom gradu i selu, u većim gradovima su postojali i sovjeti četvrti, kao i regionalni sovjeti. Konačno, izabrani delegati su postajali članovima Centralnog izvršnog komiteta sveruskih sovjeta u Petrogradu. Svi izabrani delegati bili su smjenjivi u svako vrijeme, te nisu imali birokratske privilegije, kao niti materijalne povlastice.

Boljševici su tokom svog agitacijskog rada istupali sa parolom sazivanja izbora za Ustavotvornu skupštinu, koje privremena vlada nije htjela provesti. Na taj se način htjelo mobilizirati mase, uključiti ih u političku borbu, te okrenuti protiv privremene vlade. Nakon preuzimanje vlasti od strane sovjeta ostalo je otvoreno pitanje što da se radi sa sazivanjem Ustavotvorne skupštine, s obzirom da su to pitanje boljševici ranije koristili u agitacijske svrhe. Naravno, boljševicima je bilo sasvim jasno da novog gospodara zemlje mogu predstavljati samo sovjeti, a ne Ustavotvorna skupština. Izbori su za Ustavotvornu skupštinu bili raspisani samo kako bi ona mogla biti raspuštena, kao što je učinjeno i sa Petrogradskom gradskom dumom koja je svoju vlast u potpunosti prenijela na Petrogradski sovjet. Lenjin je bio protiv brzog sazivanja Ustavotvorne skupštine,  no u ovom je stavu ostao osamljen. Izbori su bili provedeni loše i u velikoj žurbi, pri čemu su korištene stare liste kandidata, a vijesti o revoluciji još nisu uspjele doći do zabačenih sela. To je utjecalo i na rezultate izbora za Ustavotvornu skupštinu : pobjednik izbora bila je partija socijal – revolucionara (eseri) s osvojenih 299 mjesta u skupštini, pri čemu su boljševici dobili samo 168 mjesta. (O. Anweiler, Los Soviets, 188 str.) Međutim, ovi rezultati nisu imali previše veze za stvarnošću. U međuvremenu se partija esera raspala na lijevo i desno krilo, a njezino je lijevo krilo  ušlo u savez i u vladu s boljševicima. Liste za izbore rađene su prije raspada, te nisu odgovarale pravom odnosu snaga u partiji esera – ogromna većina kandidata pripadala je desnom krilu, a na kongresu seljaka se pokazalo da u samoj partiji, u skladu s dinamikom najnovijih događaja, uvjerljivo dominira lijeva struja. Kao što je rekao Lenjin, ljudi su glasali za partiju koja više nije postojala. Uz suradnju sa lijevim eserima formalno – demokratska Ustavotvorna skupština je raspuštena, a nitko se nije niti pomaknuo da je brani. Sovjeti su i dalje bili gospodari čitave zemlje. Činjenica dominacije boljševika u sovjetima po sebi je, kao što je jednom zgodno primijetio Trocki, jednako tako ugrožavala politički sistem sovjeta kao što dominacija konzervativaca u britanskom parlamentu ugrožava parlamentarni sustav. Boljševici su kao vodeća politička skupina u početku u potpunosti dopuštali slobodno političko organiziranje čak i buržoaskih partija. Međutim, zbog objektivnih okolnosti – ustanaka bijele garde pod vodstvom monarhističkih generala i izbijanja građanskog rata, ekonomske blokade, intervencije stranih imperijalističkih vojski, izostanka europske revolucije, te potpunog sloma ekonomije zemlje – uslijed očajničkih nastojanja obrane mlade radničke države došlo je s jedne strane do zabrane opozicijskih partija koje su direktno ili indirektno pomagale kontrarevolucionarni ustanak, a s druge do jačanja uloge državnog aparata i srastanja partije s državom, ubrzane birokratizacije, te postepenog odumiranja sovjetske demokracije, čime su se stvarale pretpostavke političke kontrarevolucije koja će se ubrzo pojaviti u vidu staljinističkog birokratskog totalitarizma.

Rusija je i prije rata bila izrazito nerazvijena zemlja se većinskim seoskim stanovništvom i malobrojnom radničkom klasom, koja je doduše bila čvrsto povezana i koncentrirana u gradovima. Revolucija koja je pobijedila u takvim uvjetima našla se uvučena u rat i potpuno ekonomski uništena, sa svih strana okružena neprijateljima, te izložena ekonomskoj blokadi.  Odmah nakon pobjede revolucije uslijedio je oštri zajednički napad kontrarevolucije, njemačke vojske, te zapadnih imperijalista. Britanske i Francuske trupe okupirale su Murmansk, te krenule prema Petrogradu. Nijemci su okupirali Poljsku, Litvu, Latviju i Ukrajinu u suradnji s bijelim gardama Krasnova i Wrangela. Kontrarevolucionarne vojske Denikina, Kolčaka i ostalih monarhista izvodile su složene vojne operacije širom zemlje i zauzele ogroman dio teritorija. U jednom trenutku sovjetska je vlast bila reducirana na teritorij ekvivalentan dvjema pokrajinama, a ukupni broj stranih imperijalističkih vojski koje su djelovale u Rusiji popeo se na 21. Jedini cilj boljševika u tom trenutku bio je održati sovjetsku republiku na životu, a jedina snaga koju su imali sastojala se u herojskim odredima radnika i seoske sirotinje od kojih je, prvenstveno pod vodstvom Trockog, organizirana Crvena armija. Relativno mirno razdoblje revolucije tada je u potpunosti zamijenjeno izrazito krvavim i brutalnim građanskim ratom u kojemu je revolucionarna vlada protiv pobješnjele i zločinačke kontrarevolucije morala (i imala  na to svako praktično i moralno pravo) koristiti mjere represije, proganjanja i zastrašivanja. Eseri i menjševici su u takvim uvjetima pristali uz kontrarevoluciju, te su stoga njihove organizacije i časopisi bili zabranjeni. Lijevi eseri, koji su se nalazili u savezu s boljševicima, nastojeći onemogućiti potpisivanje mirovnog sporazuma izvršili su atentat na njemačkog ambasadora, što je dovelo i do njihove zabrane. Osude boljševičkog terora i zabrane slobode političkog djelovanja krajnje su dvolične, posebno kada dolaze od strane buržoaskih povjesničara čiji su politički favoriti upleteni u imperijalističke ratove i bezbrojne zločine počinjene protiv golorukog naroda. Naravno da niti najdemokratskija kapitalistička zemlja na svijetu neće dozvoliti postojanje naoružanih postrojbi koje nastoje srušiti poredak, a niti postojanje političkih organizacija koje bi bile njihov direktni ili indirektni saveznik u ratnim uvjetima – posebno ne u uvjetima građanskog rata. U građanskom ratu koji predstavlja otvorenu borbu na život i smrt postaje sasvim nebitno koja je službena ideologija takvih grupa i koji su njihovi nominalni ciljevi – u takvim je okolnostima i djelovanje onih anarhista koje je težilo novoj revoluciji protiv boljševika imalo otvoreno kontrarevolucionarni karakter, usprkos drugačijim političkim pobudama koje su iza ovog djelovanja stajale. Naravno, mnoštvo običnih članova i radnika anarhista,  pa i menjševika i socijal–revolucionara, otvoreno je surađivalo s boljševicima u sovjetima i u građanskom ratu.

Suprotstavljanje pokreta pod vodstvom Nestora Makhna, nastalog u vidu seoske milicije za vrijeme Njemačke okupacije Ukrajine, kao istinski demokratskog nasuprot totalitarizmu boljševika ima malo dodirnih točaka sa stvarnošću. Za razliku od boljševika Makhno nije imao potporu radnika, već je predstavljao seoski pokret koji je svojom politikom izražavao vrludavu dinamiku kretanja ove skupine u toku građanskog rata. Područja pod Makhnovom kontrolom nisu bila upravljana od strane sovjeta, već od strane načelnika koji su pripadali Makhnovim vojnim postrojbama, a cijeli pokret je bio izrazito centraliziran. Makhno je uspostavio i tajnu policiju vođenu od strane Leo Zadova, čovjeka poznatog po brutalnosti koji se kasnije pridružio GPU-u. Također, u skladu s izjavama svjedoka, nisu postojali izbori za sovjete, već je središnje tijelo pokreta postalo nesmjenjivo, a sve je više zapovjednike bez ikakvih izbora na položaje postavljao sam Makhno. (Jakovlev J., Machnovshina I Anarchizm). Oružane jedinice Makhnove vojske odbijale su da priznaju kontrolu Crvene armije, te su u svrhu nabavljanja namirnica napadale ne samo sela, već i konvoje Crvene armije. Iz tog je razloga došlo do raspadanja savezništva između ovoga pokreta i Sovjetske republike, te su Maknove jedinice razbijene. Makhno je pobjegao, a većina njegovih zapovjednika je uhvaćena i pomilovana.

Rat i izostanak pobjedonosne revolucije na Zapadu imali su krajnje tragične učinke. Najsvjesniji slojevi radnika bili su u uključeni u Crvenu armiju, te je velika većina njih svoje živote poklonila revoluciji na frontovima širom zemlje. Radnička klasa je time bila razbijena ne samo politički – budući da su radna mjesta ostala bez najobrazovanijih i najrevolucionarnijih radnika – već i fizički : ionako malena radnička klasa smanjena je na samo 43% od svojega prvobitnog broja (Russia, From revolution to counter – revolution, Ted Grant). Velika kapitalistička poduzeća bila su  uništena, a došlo je i do zatvaranje velikog broja tvornica. Ukupna proizvodnja robe pala je na 12.9 % vrijednosti iz 1913. (isto). U boljem stanju nije se nalazio niti transportni sustav – inžinjeri su u jednom trenutku izračunali da, ako se nešto ne promjeni, u roku od dva mjeseca ruskim tračnicama više neće voziti niti jedan vlak. U gradovima i selima je zavladala  strašna glad i epidemija različitih bolesti, a zabilježeni su čak i slučajevi kanibalizma. Razbijene su i ekonomske veze između grada i sela, a ostaci gradskog proletarijata nisu mogli preživjeti bez proizvoda sa sela. U tu se svrhu pristupilo očajničkoj mjeri prinudnih rekvizicija viška seoskih proizvoda od strane sovjetskog režima. Radnička kontrola u tvornicama je, uslijed uništavanja industrije, ratnog stanja i likvidacije najsvjesnijih radničkih slojeva, prestala postojati. U odsustvu svake druge perspektive dolazilo je do potpune državne kontrole nad industrijom, te niza etatističkih i prinudnih ekonomskih mjera (npr. militarizacija rada) koje su poticale manifestacije birokratizma. Sveruski kongres sovjeta sastajao se samo jednom godišnje. U isto je vrijeme došlo do jačanja uloge državnog aparata koji je s jedne strane bavio rješavanjem vojnih pitanja, a s druge strane pokušajima oživljavanja uništene privrede. Osnovni je cilj bio preživjeti i izdržati koliko je moguće do pomoći revolucije sa Zapada.

U najtežim periodima revolucije dolazilo je do povremenih kaotičnih i lokalnih seljačkih ustanaka protiv režima, izazvanih ratom i gladi, koji su često imali otvoreno nazadni, šovinistički i antisemitski karakter (pojačan činjenicom što je dio boljševičkih vođa bio Židovskog podrijetla). Najpoznatiji ustanak, te jedan od najtragičnijih događaja čitave revolucije, bio je tzv. Kronštadtska pobuna iz 1921. koja je kao svoju ideološku komponentu imala parolu: ”sovjeti bez boljševika”. Oružana intervencija koja je uslijedila nije nastupila zbog boljševičkog ”straha od širenja demokracije” (makar nije sasvim jasno na koji se to demokratski način može onemogućiti boljševicima da sudjeluju u radu sovjeta) ili političkih zahtjeva koje su formulirali pobunjenici, već zbog jednostavne činjenice što je Kronstadt predstavljao najvažniju mornaričku bazu i vojno utvrđenje od neizrecivog strateškog značenja, budući da je kontrola nad Kronstadtom u principu značila i kontrolu nad Petrogradom. Opravdani je strah boljševika bio da će Francuska i Britanija iskoristiti svoje mornarice za osvajanje Kronstadta, rabeći pobunu kao izgovor. Najvjerojatniji ishod neinterveniranja bila bi kapitalistička kontrarevolucija u toku nekoliko narednih mjeseci. Često ponavljana tvrdnja kako su pobunjeni mornari predstavljali iste mornare koji su ranije bili najoduševljeniji pristalice boljševika i heroji Oktobarske revolucije u potpunosti je netočna. Najveći dio tih starih mornara mobiliziran je u različitim jedinicama Crvene armije u toku građanskog rata. Ukupan broj vojnika i mornara u Kronstadtu iznosio je 18.707, od čega je oko 10 000 predstavljalo novoregrutirane osobe, uglavnom iz Ukrajine i uglavnom seljačkog podrijetla. Od tog broja samo je 5 000 sudjelovalo u ustanku. (Shetinov U. A., Krondshtadsky miatez i melkoburzuaznie partii. Kandidatskaia disertazia MGU, Moskva). Međutim, stari mornari, koji su bili u uvjerljivoj manjini, poduzeli su odlučne akcije protiv pobune : dio njih izdao je pamflet pod nazivom ”Smjesta prekinte kontrarevolucionarni puč u gradu!”, pobunjenici su izdali zapovijed da se uhite stari mornari i komunisti zbog nepoštivanja discipline, skupina starih mornara zauzela je dio pobunjeničkih brodova, uhapsila časnike, te brodove predala sovjetskim snagama… Također, radnici u gradu  su se pobunili protiv pučista i počeli ga oslobađati i prije dolaska glavnih jedinica Crvene armije. (Krondshtadskaia tragedia 1921 goda. Dokumenti v dvuch knigach., Moskva, ROSPEN, 1999.) Vojna komanda nad pobunom zapravo je pripadala  oficirima Koslovskom i Dimitrievu koji su bili veoma udaljeni od bilo kakvih simpatija prema socijalizmu.  U svom izvješću o kronštadtskim događajima general Elverngen je kazao : ”iz taktičkih razloga morali su se proglasiti fanatičnim zastupnicima vlasti sovjeta, te reći kako se samo protive diktaturi komunističke partije, u nadi da će s takvom platformom komunistima biti teško mobilizirati sovjetske jedinice da ih razbiju” (Krondshtadskaia tragedia 1921 goda. Dokumenti v dvuch knigach., Moskva, ROSPEN, 1999). Vođa kontarevolucionarne partije kadeta Pavel Miljukov rezimirao je rečeno u izjavi : ”Sovjetska vlast bez boljševika bit će privremena.” ”Bivši carski premijer i ministar finansija, a u emigraciji direktor ruske banke u Parizu, Kokovzev, prebacio je 225.000 franaka buntovnicima u Kronštadtu. Rusko-azijska banka prebacila je 200.000 franaka. Francuski premijer, Briand, za vreme posete sa bivšim ambasadorom Kerenskijeve vlade, Malahovim, obećao je ‘bilo kakvu potrebnu pomoć za Kronštadt.’ ” (A. Kramer, Kronstadt – Trocki je bio u pravu!, http://crveni.tripod.com/isto/kronst.htm ).

Sovjetska je republika trebala pomoć tehničara, dijela starog administrativnog aparata, te vojnih i drugih buržoaskih stručnjaka koji su imali povlaštenu razinu materijalnih primanja (komunisti su i dalje primali samo prosječnu radničku plaću). Partija se počela sve više integrirati s državom i dolazilo je do stvaranja sloja povlaštene političke elite, kao i veoma brzog jačanja birokratizacije partije i cijele države.

Svi ovi procesi, kao i zabrana rada opozicijskih grupa, dodatno su potkopavali sovjetsku demokraciju koja je sve više počinjala odumirati. Partijska i privredna birokracija se sve više pretvarala u pravu vladajuću skupinu u društvu. Lenjin je pred kraj svojega života uporno upozoravao na postojanje birokratske izrasline na tkivu sovjetskog društva, te na potrebu obračuna s njom. Međutim, pozicije birokracije, omogućene razvojem objektivnih okolnosti i odsustvom revolucije u razvijenijim zemljama, već su bile i suviše snažne. Staljinova klika, organizirani predstavnik interesa birokracije, ubrzo je izvršila političku kontrarevoluciju, do kraja likvidirala ostatke sovjetske demokracije, te uspostavila birokratsku diktaturu nad radnicima. Politika Staljina i njegovih sljedbenika, koja će i kasnije uporno djelovati kontrarevolucionarno i protiv razvoja direktno demokratskih tijela – posebno u Kini, Španjolskoj, ali i u Francuskoj i ostalim zemljama, nije naprosto proizvod ludila jednog diktatora, već birokratske degeneracije sovjetskog društva za koju su pretpostavke zadovoljene već u samoj revoluciji, a koje su nastale uslijed slabosti proletarijata, građanskog rata, izostanka revolucije u Europi, te strane intervencije. Stoga se, kao što je konstatirao Trocki, može reći da je staljinizam proizašao iz lenjinizma – no, on je iz njega proizašao ne kao njegova afirmacija, već kao njegova kontrarevolucionarna negacija.