”Generalni štrajk nije paralizirao zemlju,” ponavljaju od jučer desničari s pobjedničkim tonom. Na ovaj slogan postoje dva odgovora: jedan je upasti u zamku, igrati na njihovu terenu i po njihovim pravilima, njihovim jezikom i njihovim parametrima za mjerenje štrajkova te se tako izgubiti u raspravi o brojkama, postotcima, potrošnji električne energije, povijesnim usporedbama, itd.
Ali postoji i drugi odgovor: zanemariti gluposti protivnika štrajka (da, gluposti, što se drugo može reći za onoga koji izbroji više prosvjednika u Santanderu nego Madridu), ne gubiti niti minutu na njihovo pobijanje, i radije odgovoriti: ”Naravno da nije paralizirao zemlju. Upravo suprotno – mobilizirao ju je.”
Paralizirana zemlja je ono što oni traže: zemlja paralizirana strahom, tiho i mirno društvo, prestrašeno trostrukim pritiskom: krize (strah od nezaposlenosti i isključivanja), reforme radnog zakonodavstva (strah od poslodavca kojemu je reforma dala svu moć) i represije (strah od udaraca i novčanih kazni).
Međutim, jučer se dogodilo upravo suprotno i to je naša pobjeda; zemlja se nije paralizirala, već se mobilizirala, masovno izašla na ulice i prosvjedovala tijekom cijeloga dana. Nije važno da li su jučer supermarketi bili otvoreni niti da li je potrošnja energija bila veća ili manja. Presudno je bilo što su tijekom 24 sata, od zore do večeri, milijuni ljudi zauzeli ulice na tisuću načina, kako u centru, tako i u predgrađima: radničke i studentske štrajkaške straže, spontani istupi, prekidi prometa, ostanak na radnom mjestu, zatvaranje, prosvjedne štednje – to je poanta najvećih demonstracija u mnogo godina u većini gradova. Slika koja proizlazi nije ona paralizirane zemlje, već masovno mobilizirane, koja je krikovima, zvižducima i sloganima ispunila ulice koje su, pored toga, u mnogim trenutcima imale izgled i zvuk nedjelje. 
I štrajk kao takav? Ne radi li se o prestanku rada za jedan dan? Da, naravno, i ne računajući nezaposlene i najprekarnije, minimalne usluge, štrajkbreherske (CSIF i još neki) i zbunjene sindikate (baskijski nacionalisti, koji ne znaju vidjeti europsku dimenziju prosvjeda), istina je da se zaustavilo sve što se doista moglo zaustaviti: industrija, transport, veliki dio javnih službi. Dakle, sektori s najviše snage i tradicije u kolektivnoj borbi. I u tome je štrajk bio uspješan te je glupost upuštati se u prevarantske igre brojki i usporedbi s drugim štrajkovima koji nemaju nikakve veze s ovim (odnosno, tadašnje društvo i problemi nemaju nikakve veze s onima danas).
Stoga, dopustite mi da kažem jasno, glasno i bez ustupanja za i jedan milimetar onima koji su danima unaprijed pripremali ”neuspjeh” na naslovnicama – generalni štrajk 14N je bio uspješan. To znamo mi, i najvažnije – to znaju oni.
Isaac Rosa, 15. studenog 2012.
Štrajk nije paralizirao zemlju,
