BURŽOASKA I PROLETERSKA DEMOKRACIJA
Pitanje koje je Kautsky užasno zapetljao izgleda u stvari ovako.
Ako nećemo tjerati šegu sa zdravim razumom i s historijom, jasno je da se ne može govoriti o „čistoj demokraciji“ dok postoje različite klase: može se govoriti samo o klasnoj demokraciji. (U zagradi rečeno, „čista demokracija“ nije samo ignorantska fraza, koja pokazuje neshvaćanje kako klasne borbe tako i suštine države, nego i potpuno šuplja fraza, jer u komunističkom društvu demokracija će, preobražavajući se i pretvarajući se u naviku, odumirati, ali nikad neće biti „čista“ demokracija.)
„Čista demokracija“ je lažna fraza liberala, koji obmanjuju radnike. Historija zna za buržoasku demokraciju, koja smjenjuje feudalizam, i za proletersku demokraciju, koja smjenjuje buržoasku.
Kad Kautsky malone desetak strana posvećuje „dokazivanju“ istine da je buržoaska demokracija progresivna u usporedbi sa srednjim vijekom i da nju proletarijat pošto poto mora iskorištavati u svojoj borbi protiv buržoazije, to je obično liberalsko brbljanje koje obmanjuje radnike. To je truizam — ne samo u prosvijećenoj Njemačkoj nego i u neprosvijećenoj Rusiji. Kautsky jednostavno baca „učenu“ prašinu u oči radnicima kad s važnim izrazom lica priča i o Weitlingu i o jezuitima u Paragvaju i o mnogočemu drugom, da bi opisao buržoasku suštinu suvremene, tj. kapitalističke, demokracije.
Kautsky uzima iz marksizma ono što je prihvatljivo za liberale, za buržoaziju (kritika srednjeg vijeka, progresivna historijska uloga kapitalizma uopće i kapitalističke demokracije napose), a izbacuje, prešućuje, zabašuruje u marksizmu ono što je neprihvatljivo za buržoaziju (revolucionarno nasilje proletarijata protiv buržoazije radi njena uništenja). Eto zašto Kautsky ispada, neizbježno, zbog svoje objektivne pozicije, ma kakvo bilo njegovo subjektivno uvjerenje, lakej buržoazije.
Buržoaska demokracija, ma koliko da je ona veliki historijski progres u usporedbi sa srednjim vijekom, uvijek ostaje — i u kapitalizmu ne može ne ostati — uska, krnja, lažna, licemjerna, raj za bogate, klopka i prevara za eksploatirane, za siromašne. Eto tu istinu, koja čini najbitniji sastavni dio marksističkog učenja, „marksist“ Kautsky nije shvatio. Eto u tom — osnovnom — pitanju Kautsky servira „prijatne stvari“ za buržoaziju umjesto naučne kritike onih uvjeta koji čine svaku buržoasku demokraciju demokracijom za bogate.
Podsjetit ćemo najprije veleučenog gospodina Kautskog na one teoretske izjave Marxove i Engelsove koje je naš erudit sramno „zaboravio“ (da ugodi buržoaziji), a zatim ćemo stvar objasniti u najpopularnijem obliku.
Ne samo antička i feudalna država, i „moderna predstavnička država je sredstvo za eksploatiranje najamnog rada od strane kapitala“ (Engels u svom djelu o državi). „Kako je pak država samo prolazna institucija, kojom se služe u borbi, u revoluciji, da bi nasilno gušili svoje protivnike, čista je besmislica govoriti o slobodnoj narodnoj državi: dok je proletarijatu još potrebna država, ona mu je potrebna ne u interesu slobode, nego u interesu ugušivanja njegovih protivnika, a čim postane moguće govoriti o slobodi, prestaje država kao takva postojati“ (Engels u pismu Bebelu od 28. III 1875). „Država nije ništa drugo do mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i to u demokratskoj republici ništa manje nego u monarhiji“ (Engels u predgovoru Marxovu „Građanskom ratu“). Opće izborno pravo je „mjerilo zrelosti radničke klase. Više ono ne može dati i neće nikad dati u današnjoj državi“ (Engels u svom djelu o državi). Gospodin Kautsky prežvakava neobično dosadno prvi dio te postavke, koji je prihvatljiv za buržoaziju. A drugi, koji smo mi podvukli i koji je za buržoaziju neprihvatljiv, renegat Kautsky prešućuje! „Komuna je imala da bude ne parlamentarno, nego radno tijelo, izvršno i zakonodavno u isto vrijeme… Umjesto toga da se jedanput u tri godine ili u šest godina rješava koji će član vladajuće klase predstavljati i tlačiti (ver- und zertreten) narod u parlamentu, opće izborno pravo imalo je da služi narodu, organiziranom u komune, za to da pronalazi za svoje poduzeće radnike, nadzornike i knjigovođe, kao što individualno izborno pravo služi za taj cilj svakom poslodavcu“ (Marx u djelu o Pariškoj komuni „Građanski rat u Francuskoj“).
Svaka od tih postavaka, koje su vrlo dobro poznate veleučenom gospodinu Kautskom, bije Kautskog u glavu, razgolićuje sve njegovo renegatstvo. U čitavoj brošuri Kautskog nema ni trunka shvaćanja tih istina. Cijeli je sadržaj njegove brošure tjeranje šege s marksizmom!
Uzmite osnovne zakone suvremenih država, uzmite upravljanje njima, uzmite slobodu zbora ili štampe, uzmite „jednakost građana pred zakonom“, — i naći ćete na svakom koraku dobro poznato svakom poštenom i svjesnom radniku licemjerstvo buržoaske demokracije. Svaka država, neka je ona i najdemokratičnija, ima u svom ustavu stražnja vratašca ili klauzule koje daju mogućnost buržoaziji da krene trupe protiv radnika, da stavi na snagu ratne zakone itd. „u slučaju narušavanja reda“, faktički, u slučaju kad eksploatirana klasa „narušava“ svoj ropski položaj i pokušava da se ne ponaša robovski. Kautsky bezočno uljepšava buržoasku demokraciju prešućujući na primjer ono što rade najdemokratičniji i najrepublikanskiji buržuji u Americi ili Švicarskoj protiv radnika štrajkaša.
O, mudri i učeni Kautsky to prešućuje! On ne shvaća, taj učenjak i političar, da je prešutkivanje toga podlost. On više voli pričati radnicima dječje bajke kao što je bajka da demokracija znači „zaštitu manjine“. Nevjerojatno ali istinito! U ljeto 1918. godine od rođenja Kristova, u petoj godini svjetskog imperijalističkog pokolja i gušenja internacionalističkih (tj. onih koje nisu podlo izdale socijalizam kao Renaudeli i Longueti, kao Scheidemanni i Kautsky, kao Hendersoni i Webbi itd.) manjina u svim „demokracijama svijeta“, gospodin učenjak Kautsky, slatkim, slatkim glasom pjeva slavopojke „zaštiti manjine“. Tko hoće, može o tome pročitati na str. 15 brošure Kautskog. A na strani 16. ovaj učeni… individuum ispričat će vam o vigovcima i torijevcima u XVIII. st. u Engleskoj!
Kakva učenost! Kakvo rafinirano lakejstvo pred buržoazijom! Kakva civilizirana manira puzanja potrbuške pred kapitalistima i lizanja njihovih čizama! Kad bih bio Krupp ili Scheidemann, ili Clemenceau ili Renaudel, ja bih plaćao gospodinu Kautskom milijune, nagrađivao ga Judinim poljupcima, hvalio ga pred radnicima, preporučivao „jedinstvo socijalizma“ s ljudima tako „dostojnim poštovanja“ kao što je Kautsky. Pisati brošure protiv diktature proletarijata, pričati o vigovcima i torijevcima u XVIII. st. u Engleskoj, uvjeravati da demokracija znači „zaštitu manjine“ i prešutkivati pogrome protiv internacionalista u „demokratskoj“ republici Americi — zar to nisu lakejske usluge buržoaziji?
Učeni gospodin Kautsky „zaboravio je“ — vjerojatno slučajno zaboravio… — jednu „sitnicu“: da zaštitu manjine vladajuća partija buržoaske demokracije pruža samo drugoj buržoaskoj partiji, a proletarijat pri svakom ozbiljnom, dubokom, osnovnom pitanju umjesto „zaštite manjine“ dobiva ratne zakone ili pogrome. Ukoliko je demokracija razvijenija, utoliko je ona pri svakom dubokom političkom razmimoilaženju koje je opasno za buržoaziju bliža pogromu ili građanskom ratu. Taj „zakon“ buržoaske demokracije učeni gospodin Kautsky mogao bi promatrati na Dreyfusovoj aferi u republikanskoj Francuskoj, na linčovanju crnaca i internacionalista u demokratskoj republici Americi, na primjeru Irske i Ulstera u demokratskoj Engleskoj, na hajci protiv boljševika i organiziranju pogroma protiv njih u aprilu 1917. u demokratskoj republici Rusiji. Ja namjerno uzimam primjere ne samo iz vremena rata nego i iz predratnog, mirnog vremena. Slatki gospodin Kautsky voli zatvarati oči pred tim činjenicama XX. st. i umjesto toga pričati radnicima neobično nove, veoma interesantne, izvanredno poučne, nevjerojatno važne stvari o vigovcima i torijevcima u XVIII. st.
Uzmite buržoaski parlament. Možemo li uzeti da učeni Kautsky nikad nije čuo kako burza i bankari utoliko više podvrgavaju sebi buržoaske parlamente ukoliko je jače razvijena demokracija? Iz toga ne proizlazi da ne treba iskorištavati buržoaski parlamentarizam (i teško da ga je ijedna partija na svijetu iskorištavala tako uspješno kao boljševici, jer smo mi 1912—1914. godine osvojili čitavu radničku kuriju u četvrtoj Dumi). Ali iz toga proizlazi da samo liberal može zaboravljati historijsku ograničenost i uvjetovanost buržoaskog parlamentarizma, kao što to zaboravlja Kautsky. U najdemokratskijoj buržoaskoj državi ugnjetene mase nailaze na svakom koraku na vapijuću proturječnost između formalne jednakosti, koju „demokracija“ kapitalisti proglašava, i tisuća faktičkih ograničenja i komplikacija koji čine proletere najamnim robovima. Baš ta proturječnost otvara oči masama da vide trulost, lažnost, licemjerje kapitalizma. Baš tu proturječnost razgolićuju stalno agitatori i propagandisti socijalizma pred masama da bi ih pripremili za revoluciju! A kad je počela era revolucije, Kautsky joj je okrenuo leđa i počeo je opjevati draži umiruće buržoaske demokracije.
Proleterska demokracija, čiji je jedan od oblika sovjetska vlast, omogućila je neviđen na svijetu razvitak i proširenje demokracije baš za ogromnu većinu stanovništva, za eksploatirane i trudbenike. Napisati čitavu brošuru o demokraciji, kao što je to učinio Kautsky, koji govori na dvije strane o diktaturi i na desecima strana o „čistoj demokraciji“, — i ne opaziti to, znači potpuno izvrnuti stvar, kao pravi liberal.
Uzmite vanjsku politiku. Ni u jednoj, ni u najdemokratskijoj buržoaskoj zemlji ona se ne vodi otvoreno.
Svuda obmana masa — u demokratskoj Francuskoj, Švicarskoj, Americi, Engleskoj, sto puta šira i rafiniranija nego u drugim zemljama. Sovjetska vlast je revolucionarno skinula veo tajne sa vanjske politike. Kautsky to nije opazio, on o tome ništa ne govori, iako u epohi pljačkaških ratova i tajnih ugovora o „podjeli sfera utjecaja“ (tj. o podjeli svijeta među razbojnicima – kapitalistima) to ima kardinalno značenje, jer od toga zavisi pitanje mira, pitanje života i smrti desetaka miliona ljudi.
Uzmite ustrojstvo države. Kautsky se hvata za „sitnice“, čak i za to što su izbori „posredni“ (u sovjetskom ustavu), ali suštinu stvari ne vidi. Klasnu suštinu državnog aparata, državne mašine on ne opaža. U buržoaskoj demokraciji kapitalisti tisućama smicalica — koje su utoliko vještije i sigurnije ukoliko je „čista“ demokracija razvijenija, otiskuju mase od učešća u upravljanju, od slobode zbora i štampe itd. Sovjetska vlast prva na svijetu (strogo uzevši druga, jer je isto to počela raditi Pariška komuna) privlači mase, i to baš eksploatirane mase, upravljanju. Učešće u buržoaskom parlamentu (koji nikad ne rješava ozbiljna pitanja u buržoaskoj demokraciji: njih rješavaju burza, banke) zagrađeno je od radnih masa tisućama pregrada, i radnici vrlo dobro znaju i osjećaju, vide i uočavaju da je buržoaski parlament tuđa institucija, oruđe ugnjetavanja proletera od strane buržoazije, institucija neprijateljske klase, eksploatatorske manjine.
Sovjeti su neposredna organizacija samih radnika i eksploatiranih masa koja na sve moguće načine olakšava tim masama da same ustrojavaju državu i upravljaju njome. Upravo avangarda trudbenika i eksploatiranih, gradski proletarijat dobiva pri tome prednost, zato što je on najbolje ujedinjen — putem krupnih poduzeća; njemu je najlakše birati i pratiti izbore. Sovjetska organizacija automatski olakšava ujedinjenje svih trudbenika i eksploatiranih oko njihove avangarde, proletarijata. Stari buržoaski aparat — činovništvo, privilegiji bogatstva, buržoaskog obrazovanja, veza itd. (ti faktički privilegiji utoliko su raznovrsniji ukoliko je buržoaska demokracija razvijenija) — sve to pri sovjetskoj organizaciji otpada. Sloboda štampe nije više licemjerstvo, jer se štamparije i papir oduzimaju buržoaziji. Tako isto i najbolje zgrade, palače, vile, veleposjedničke kuće. Sovjetska vlast je mnoge i mnoge tisuće tih najboljih zgrada odmah oduzela eksploatatorima, i tako učinila milijun puta „demokratskijim“ pravo zbora za mase — ono pravo zbora bez kojeg je demokracija laž. Posredni izbori u ne-lokalne, ne-mjesne sovjete olakšavaju kongrese sovjeta, čine cijeli aparat jeftinijim, elastičnijim, pristupačnijim za radnike i seljake u periodu kad život vri i kad je naročito potrebno imati brzu mogućnost opozivanja svog mjesnog deputata ili njegova slanja na opći kongres sovjeta.
Proleterska demokracija je milijun puta demokratskija od svake buržoaske demokracije; sovjetska vlast je milijun puta demokratskija od najdemokratskije buržoaske republike.
Ne opaziti to — mogao je samo ili svjesni sluga buržoazije ili politički potpuno mrtav čovjek, koji ne vidi živi život od prašnjavih buržoaskih knjiga, koji je skroz naskroz prožet buržoasko demokratskim predrasudama i koji se zbog toga, objektivno, pretvara u lakeja buržoazije.
Ne opaziti to — mogao je samo čovjek koji nije kadar postaviti pitanje s gledišta ugnjetenih klasa: postoji li ijedna zemlja na svijetu, među najdemokratičnijim buržoaskim zemljama, u kojoj prosječni, masovni radnik, prosječni, masovni poljoprivredni radnik ili seoski poluproleter uopće (tj. predstavnik ugnjetene mase, ogromne većine stanovništva) ima i približno onu slobodu da organizira zborove u najljepšim zgradama, onu slobodu da ima za izražavanje svojih misli, za obranu svojih interesa, najveće štamparije i najbolje magazine papira, onu slobodu da izdiže baš ljude svoje klase na upravljanje državom i na „ustrojavanje“ države koju ima u Sovjetskoj Rusiji?
Smiješno je i misliti da gospodin Kautsky može naći i u jednoj zemlji makar jednog od tisuću obaviještenih radnika i poljoprivrednih radnika koji bi se kolebao odgovarajući na to pitanje. Instinktivno, slušajući odlomke priznanja istine iz buržoaskih listova, radnici cijelog svijeta simpatiziraju sa Sovjetskom Republikom baš zato što vide u njoj proletersku demokraciju, demokraciju za siromašne, a ne demokraciju za bogate, kakva je na djelu svaka, čak i najbolja buržoaska demokracija.
Nama upravljaju (i našu državu „ustrojavaju“) buržoaski činovnici, buržoaski parlamentarci, buržoaski suci. To je prosta, očigledna, neosporna istina, koju znaju iz svog životnog iskustva, koju osjećaju i uočavaju svakog dana deseci i stotine milijuna ljudi iz ugnjetenih klasa u svim buržoaskim zemljama, i u najdemokratskijim buržoaskim zemljama.
A u Rusiji su potpuno razbili činovnički aparat, nisu ostavili u njemu ni kamen na kamenu, istjerali su sve stare suce, rastjerali su buržoaski parlament i dali su kudikamo pristupačnije predstavništvo baš radnicima i seljacima, njihovim sovjetima zamijenili su činovnike ili su njihove sovjete postavili nad činovnicima, njihove sovjete učinili biračima sudaca. Dovoljna je sama ta činjenica, pa da sve ugnjetene klase priznaju sovjetsku vlast, to jest danu formu diktature proletarijata, koja je milijun puta demokratskija od najdemokratskije buržoaske republike.
Kautsky ne shvaća tu za svakog radnika shvatljivu i očiglednu istinu, jer je „zaboravio“, „odvikao se“ postavljati pitanje: demokracija za koju klasu? On rezonira s gledišta „čiste“ (tj. besklasne? ili vanklasne?) demokracije. On rezonira kao Šajlok: „funta mesa“, više ništa. Jednakost svih građana — inače nema demokracije.
Mora se učenom Kautskom, „marksistu“ i „socijalistu“ Kautskom, postaviti pitanje: može li biti jednakosti među eksploatiranim i eksploatatorom?
Čudovišno je, nevjerojatno je, da se to pitanje mora postavljati pri analizi knjige idejnog vođe II. Intemacionale. Ali „kad si se uhvatio u kolo, igraj“. Kad si uzeo pisati o Kautskom — objašnjavaj učenom čovjeku zašto ne može biti jednakosti među eksploatatorom i eksploatiranim.
MOŽE LI BITI JEDNAKOSTI MEĐU EKSPLOATIRANIM I EKSPLOATATOROM?
Kautsky rasuđuje ovako:
(1) „Eksploatatori su činili uvijek samo neznatnu manjinu stanovništva“ (str. 14 brošure Kautskog).
To je neosporna istina. Kako treba rasuđivati polazeći od te istine? Može se rasuđivati marksistički, socijalistički: u tom slučaju treba uzeti za bazu odnos eksploatiranih prema eksploatatorima. Može se rasuđivati liberalski, buržoaskodemokratski: u tom slučaju treba uzeti za bazu odnos većine prema manjini.
Ako se rasuđuje marksistički, mora se reći: eksploatatori neminovno pretvaraju državu (a riječ je o demokraciji, to jest o jednoj od formi države) u oruđe gospodstva svoje klase, eksploatatora, nad eksploatiranima. Zato će i demokratska država, dok postoje eksploatatori koji gospodare nad većinom eksploatiranih, nužno biti demokracija za eksploatatore. Država eksploatiranih mora se iz osnova razlikovati od takve države, mora biti demokracija za eksploatirane i ugušivanje eksploatatora, a ugušivanje klase znači nejednakost te klase, njeno izuzimanje iz „demokracije“.
Ako se rasuđuje liberalski, morat će se reći: većina odlučuje, manjina se pokorava. Oni koji se ne pokoravaju, kažnjavaju se. I to je sve. Ni o kakvom klasnom karakteru države uopće, „čiste demokracije“ napose, ne vrijedi raspravljati; to se stvari ne tiče, jer većina je većina, a manjina je manjina. Funta mesa je funta mesa, i basta.
Kautsky rasuđuje baš tako:
(2) „Zašto bi gospodstvo proletarijata uzimalo i moralo uzimati formu koja je nespojiva s demokracijom?“ (str. 21).
Iza toga dolazi komentar: proletarijat ima na svojoj strani većinu; komentar — veoma iscrpan i veoma bogat riječima, i s citatom iz Marxa i s ciframa glasova u Pariškoj komuni. Zaključak: „Režim koji ima tako jake korijene u masama nema ni najmanjeg razloga da dira u demokraciju. On će morati neki put upotrijebiti nasilje: u slučajevima kad se pribjegava nasilju da bi se ugušila demokracija. Na nasilje se može odgovoriti samo nasiljem. Ali režim koji zna da su za njim mase primjenjivat će nasilje samo da štiti demokraciju, a ne da je uništava. On bi prosto naprosto izvršio samoubistvo kad bi uklonio svoju najsigurniju osnovu, opće izborno pravo, duboki izvor snažnog moralnog autoriteta“ (str. 22).
Kao što vidite: odnos između eksploatiranih i eksploatatora iz argumentacije Kautskog iščezao je. Ostala je samo većina uopće, manjina uopće, demokracija uopće, poznata nam već „čista demokracija“.
Ne zaboravite da se to govori u vezi s Pariškom komunom! Navest ćemo, radi ilustracije, šta su Marx i Engels rekli o diktaturi u vezi s Komunom:
Marx: … „Kad radnici na mjesto diktature buržoazije stavljaju svoju revolucionarnu diktaturu… da bi slomili otpor buržoazije… oni daju državi revolucionarnu i prijelaznu formu.“[i]
Engels: … „Partija koja je pobijedila“ (u revoluciji) „mora da održava svoje gospodstvo pomoću straha koji reakcionarima uliva njeno oružje. Da se Pariška komuna nije oslanjala na autoritet naoružanog naroda protiv buržoazije, zar bi se ona držala duže od jednog dana? I zar mi, naprotiv, ne bismo imali pravo da zamjerimo Komuni što se ona odveć malo služila tim autoritetom?“[ii]
Isti: „Kako je pak država samo prolazna institucija, kojom se služe u borbi, u revoluciji, da bi nasilno gušili svoje protivnike, čista je besmislica govoriti o slobodnoj narodnoj državi: dok je proletarijatu još potrebna država, ona mu je potrebna ne u interesu slobode, nego u interesu ugušivanja njegovih protivnika, a čim postane moguće govoriti o slobodi, prestaje država kao takva postojati.“[iii]
Između Kautskog i Marxa sa Engelsom razmak je kao između neba i zemlje, kao između liberala i proleterskog revolucionara. Čista demokracija i naprosto „demokracija“, o kojoj govori Kautsky, samo je prepriča van je te „slobodne narodne države“, tj. čista besmislica. Kautsky s učenošću veleučene kabinetske budale ili s nevinošću desetogodišnje djevojčice pita: zašto bi bila potrebna diktatura kad postoji većina? A Marx i Engels objašnjavaju:
– Zato da bi se slomio otpor buržoazije,
– zato da bi se reakcionarima ulivao strah,
– zato da bi se podržavao autoritet naoružanog naroda protiv buržoazije,
– zato da bi proletarijat mogao nasilno ugušiti svoje protivnike.
Kautsky ta objašnjenja ne shvaća. Zaljubljen u „čistoću“ demokracije, ne videći njenu buržoaznost, on „dosljedno“ stoji na tome da većina, pošto je ona većina, ne treba da „lomi otpor“ manjine, ne treba da je „nasilno ugušuje“— dovoljno je ugušivati slučajeve kršenja demokracije. Zaljubljen u „čistoću“ demokracije, Kautsky nehotice pravi onu sićušnu grešku koju uvijek prave svi buržoaski demokrati: naime, on formalnu jednakost (skroz lažnu i licemjernu u kapitalizmu) uzima za faktičku! Sitnica!
Eksploatator ne može biti jednak s eksploatiranim.
Ta istina, ma koliko ona bila neprijatna Kautskom, čini bitni sadržaj socijalizma.
Druga istina: stvarne, faktičke jednakosti ne može biti dok ne bude potpuno uništena svaka mogućnost eksploatacije jedne klase od strane druge.
Eksploatatore je moguće razbiti odmah, kad uspije ustanak u centru ili pobuna vojske. Ali, osim sasvim rijetkih i naročitih slučajeva, eksploatatore nije moguće uništiti odmah. Nije moguće odmah eksproprirati sve veleposjednike i kapitaliste iole veće zemlje. Dalje, sama eksproprijacija, kao pravni ili politički akt, ni najmanje ne rješava stvar, jer je potrebno faktički ukloniti veleposjednike i kapitaliste, faktički ih zamijeniti drugom, radničkom, upravom tvornica i imanja. Ne može biti jednakosti među eksploatatorima, koji su se u toku mnogih generacija izdvajali i obrazovanjem, i uslovima bogatog života i iskustvom — i eksploatiranima, čija je velika većina čak i u najrazvijenijim i najdemokratskijim buržoaskim republikama potlačena, neprosvijećena, neuka, zastrašena, rascjepkana. Eksploatatori dugo poslije prevrata nužno zadržavaju niz ogromnih faktičkih prednosti: kod njih ostaje novac (uništiti novac nije moguće odmah), izvjesna, često velika, pokretna imovina, ostaju veze, iskustvo organizacije i upravljanja, poznavanje svih „tajni“ (običaja, metoda, sredstava, mogućnosti) upravljanja, ostaje više obrazovanje, prisnost s tehnički višim osobljem (koje živi i misli buržoaski), ostaje kudikamo veća praksa u vojnim stvarima (to je veoma važno) i tako dalje, i tako dalje.
Kad su eksploatatori razbijeni samo u jednoj zemlji – a to je, dabome, tipičan slučaj, jer je istovremena revolucija u nizu zemalja rijedak izuzetak — oni ostaju ipak jači od eksploatiranih, jer su međunarodne veze eksploatatora ogromne. Da dio eksploatiranih ili naj- i nerazvijenijih srednjoseljačkih, zanatlijskih itd. masa ide i može ići za eksploatatorima, pokazivale su sve revolucije dosad, računajući tu i Komunu (jer je među versajskim trupama, što je „zaboravio“ veleučeni Kautsky, bilo i proletera).
Kad tako stvari stoje, pretpostavljati da u iole dubokoj i ozbiljnoj revoluciji stvar rješava naprosto odnos većine prema manjini je najveći idiotizam, najgluplja predrasuda najobičnijeg liberala, obmana masa, sakrivanje od njih notorne historijske istine. Ta historijska istina sastoji se u ovome: za svaku duboku revoluciju važi kao pravilo dug, uporan, očajan otpor eksploatatora, koji niz godina zadržavaju krupne faktičke prednosti nad eksploatiranima. Nikad — osim u slatkoj fantaziji slatke budalice Kautskog — eksploatatori se neće podvrgnuti odluci većine eksploatiranih dok ne isprobaju u posljednjoj, očajnoj bitci, u nizu bitaka, svoju prednost.
Prijelaz od kapitalizma ka komunizmu je čitava historijska epoha. Dok se ona ne završi, eksploatatorima neminovno ostaje nada u restauraciju, a ta se nada pretvara u pokušaje restauracije. I poslije prvog ozbiljnog poraza, oboreni eksploatatori, koji nisu očekivali svoje obaran je, nisu vjerovali u nj, nisu dopuštali ni pomisao na nj, s udesetorostručenom energijom, s divljom strašću, s mržnjom koja je postala sto puta silnija, bacaju se u borbu za povratak otetog „raja“, za svoje porodice koje su živjele tako prijatno i koje sad „prosta fukara“ osuđuje na propast i bijedu (ili na „grube“ poslove …) A za eksploatatorima-kapitalistima vuče se široka masa sitne buržoazije, za koju deseci godina historijskog iskustva svih zemalja dokazuju da se povija i koleba: danas ide za proletarijatom, sutra se plaši teškoća revolucije, pada u paniku od prvog poraza ili poluporaza radnika, nervira se, batrga se, kuka, prebjegava iz tabora u tabor… kao naši menjševici i eseri.
I u toj situaciji, u periodu očajnog, oštrog rata, kad historija stavlja na dnevni red pitanje života ili smrti vjekovnih i hiljadugodišnjih privilegija — govoriti o većini i manjini, o čistoj demokraciji, o nepotrebnosti diktature, o jednakosti eksploatatora s eksploatiranim!! Koliko je gluposti, koliko filistarstva potrebno za to!
Ali deceniji relativno „mirnog“ kapitalizma, 1871 – 1914., nagomilali su u socijalističkim partijama koje se prilagođavaju oportunizmu Augijeve štale filistarstva, borniranosti, renegatstva…
Čitalac je, vjerojatno, opazio da Kautsky u gore navedenom citatu iz njegove brošure govori o atentatu na opće izborno pravo (nazivajući ga — u zagradi rečeno – dubokim izvorom snažnog moralnog autoriteta, dok Engels isto povodom Pariške komune i isto povodom pitanja diktature govori o autoritetu naoružanog naroda protiv buržoazije; interesantno je usporediti gledanje filistra i revolucionara na „autoritet“ …)
Valja istaći da je pitanje o lišavanju eksploatatora izbornog prava čisto rusko pitanje, a ne pitanje diktature proletarijata uopće. Da je Kautsky, bez licemjerstva, dao svojoj brošuri naslov: „Protiv boljševika“, onda bi taj naslov odgovarao sadržaju brošure i Kautsky bi tada imao pravo da govori direktno o izbornom pravu. Ali Kautsky je htio da govori prije svega kao „teoretičar“. On je svojoj brošuri dao naslov: „Diktatura proletarijata“ uopće. On govori specijalno o sovjetima i o Rusiji tek u drugom dijelu brošure, počevši od šestog paragrafa. A u prvom dijelu (iz kojeg sam i uzeo citat) govori se o demokraciji i diktaturiu o p ć e. Kad je uzeo da govori o izbornom pravu Kautsky se odao kao polemičar protiv boljševika koji nimalo ne zarezuje teoriju. Jer teorija, tj. rasuđivanje o općim (a ne nacionalno posebnim) klasnim osnovama demokracije i diktature, mora govoriti ne o specijalnom pitanju, kao što je izborno pravo, nego o općem pitanju: može li demokracija biti sačuvana i za bogate i za eksploatatore u historijskom periodu obaranja eksploatatora i zamjene njihove države državom eksploatiranih?
Tako i samo tako može postavljati pitanje teoretičar.
Mi znamo primjer Komune, mi znamo sva rasuđivanja osnivača marksizma u vezi s njom i povodom nje. Na osnovu toga materijala ja sam analizirao, na primjer, pitanje demokracije i diktature u svojoj brošuri „Država i revolucija“, napisanoj prije oktobarskog prevrata. O ograničenju izbornog prava nisam rekao ni riječi. Sad treba reći da je pitanje ograničenja izbornog prava nacionalno posebno pitanje, a ne opće pitanje diktature. Pitanju ograničenja izbornog prava treba prilaziti izučavajući posebne uvjete ruske revolucije, poseban put njena razvitka. U daljem izlaganju to će biti i učinjeno. Ali bila bi pogreška unaprijed garantirati da će buduće proleterske revolucije u Evropi bezuvjetno donijeti, sve ili većina njih, ograničenje izbornog prava za buržoaziju. To može biti. Poslije rata i poslije iskustva ruske revolucije to će, vjerojatno, biti, ali to nije obvezno za ostvarenje diktature, to ne čini nužno obilježje logičkog pojma diktature, to ne ulazi kao nužan uvjet u historijski i klasni pojam diktature.
Nužno obilježje, obvezan uvjet diktature jest nasilno ugušivanje eksploatatorâ kao klase i, prema tome, kršenje „čiste demokracije“, tj. jednakosti i slobode, u odnosu prema toj klasi.
Tako i samo tako može biti postavljeno pitanje teoretski. I time što nije postavio pitanje tako, Kautsky je dokazao da istupa protiv boljševika ne kao teoretičar, nego kao sikofant oportunistâ i buržoazije.
U kojim će zemljama, pri kakvim nacionalnim osobitostima ovog ili onog kapitalizma biti primijenjeno (isključivo ili pretežno) ovo li ono ograničenje, kršenje demokracije za eksploatatore, to je pitanje nacionalnih osobitosti ovog ili onog kapitalizma, ove ili one revolucije. Teoretski se pitanje postavlja drukčije, ono se postavlja ovako i da li je moguća diktatura proletarijata bez kršenja demokracije u odnosu prema klasi eksploatatora?
A Kautsky je obišao baš to, teoretski jedino važno i bitno, pitanje. Kautsky je navodio sve moguće citate iz Marxa i Engelsa, samo nije naveo one koji se odnose na dano pitanje i koje sam ja gore naveo.
Kautsky je pričao o svemu i svačemu, o svemu što je prihvatljivo za liberale i buržoaske demokrate, što ne izlazi iz njihova kruga ideja — samo ne o glavnom, samo ne o tome da proletarijat ne može pobijediti ako ne slomi otpor buržoazije, ako ne uguši nasilno svoje protivnike, i da ondje gdje postoji „nasilno ugušivanje“, gdje nema „slobode“, naravno, nema demokracije.
To Kautsky nije shvatio.
***
Prijeđimo na iskustvo ruske revolucije i na razmimoilaženje između sovjetâ deputata i Ustavotvorne skupštine koje je dovelo do raspuštanja Ustavotvorne skupštine i do lišavanja buržoazije izbornog prava.
SOVJETI SE NE SMIJU PRETVARATI U DRŽAVNE ORGANIZACIJE
Sovjeti su ruski oblik proleterske diktature. Kad bi teoretičar-marksist koji piše rad o diktaturi proletarijata stvarno proučavao tu pojavu (a ne ponavljao sitno-buržoaske lamentacije protiv diktature, kao što radi Kautsky prepjevavajući menjševičke melodije) — on bi dao opću definiciju diktature, zatim bi razmotrio njen posebni, nacionalni, oblik, sovjete, i dao kritiku sovjeta kao jednog od oblika diktature proletarijata.
Jasno je da od Kautskog, poslije njegove liberalske „obrade“ Marxova učenja o diktaturi, ne možemo očekivati nešto ozbiljno. Ali je više nego interesantno pogledati kako je on prišao pitanju što su sovjeti i kako je izašao na kraj s tim pitanjem.
Sovjeti su, piše on, govoreći o njihovu nastanku, o 1905. godini, stvorili „oblik proleterske organizacije koji je bio najsveobuhvatniji (umfassendste) od svih, jer je obuhvatio sve najamne radnike“ (str. 31). 1905. godine oni su bili samo mjesne korporacije, a 1917. postali su sveruska organizacija.
„Već danas — nastavlja Kautsky — sovjetska organizacija ima za sobom veliku i slavnu historiju. A čeka je još slavnija, i to ne samo u Rusiji. Svuda se pokazuje da su protiv divovskih snaga kojima financijski kapital raspolaže u ekonomskom i političkom pogledu nedovoljne“ (versagen; taj njemački izraz je nešto jači nego „nedovoljne“ i nešto slabiji nego „nemoćne“) „ranije metode ekonomske i političke borbe proletarijata. Njih ne treba napuštati, one ostaju kao neophodne za normalna vremena, ali s vremena na vrijeme pred njih se postavljaju zadaci koje one ne mogu ispuniti, zadaci kad samo spoj svih političkih i ekonomskih sredstava radničke klase obećava uspjeh“ (32).
Iza toga dolazi raspravljanje o masovnom štrajku i o tome da „sindikalna birokracija“, koja je isto toliko potrebna koliko i sindikati, „nije podesna za rukovođenje onim moćnim masovnim bitkama koje sve više postaju znak vremena…“
„Dakle — zaključuje Kautsky — sovjetska organizacija je jedna od najvažnijih pojava našeg vremena. Ona obećava da će dobiti odlučujuće značenje u velikim odlučnim bitkama između kapitala i rada, kojima idemo ususret.
Ali smijemo li mi tražiti od sovjeta još više? Boljševici, koji su poslije novembarske (po novom kalendaru, tj. po našem — oktobarske) revolucije 1917. godine dobili zajedno s lijevim socijalistima-revolucionarima većinu u ruskim sovjetima radničkih deputata, prešli su poslije rastjerivanja Ustavotvorne skupštine na to da od Sovjeta, koji je dotle bio borbena organizacija jedne klase, naprave državnu organizaciju. Oni su uništili demokraciju koju je ruski narod izvojevao u martovskoj (po novom kalendaru, po našem u februarskoj) revoluciji. U vezi s tim, boljševici su prestali da se nazivaju socijaldemokratima. Oni sebe nazivaju komunistima“ (str. 33, kurziv Kautskog).
Tko poznaje rusku menjševičku literaturu, odmah će vidjeti da Kautsky ropski prepisuje Martova, Akselroda, Štejna i komp. Baš „ropski“, jer je direktno smiješno dokle ide Kautsky izvrćući činjenice za ljubav menjševičkim predrasudama. Kautsky se, na primjer, nije potrudio da se obavijesti kod svojih informatora, recimo kod berlinskog Štejna ili stokholmskog Akselroda, kada su bila pokrenuta pitanja o zamjeni naziva boljševici nazivom komunisti i o značenju sovjeta kao državnih organizacija. Da se Kautsky obavijestio o tome, o tim jednostavnim stvarima, on ne bi napisao retke koji izazivaju smijeh, jer su oba ova pitanja boljševici pokrenuli u aprilu1917, na primjer u mojim »tezama« od 4. aprila 1917. tj. mnogo prije Oktobarske revolucije od 1917. godine (da i ne govorimo o rastjerivanju Ustavotvorne skupštine 5. januara 1918).
Ali rasuđivanje Kautskog, koje sam naveo cijelo, predstavlja srž cijelog pitanja o sovjetima. A srž je pitanja u ovome: moraju li sovjeti težiti za tim da postanu državne organizacije (boljševici su u aprilu 1917. istakli parolu: „sva vlast sovjetima“, a na konferenciji boljševičke partije, isto u aprilu 1917, boljševici su izjavili da se ne zadovoljavaju buržoaskom parlamentarnom republikom, nego da traže radničko-seljačku republiku tipa Komune ili tipa sovjeta); — ili sovjeti ne smiju težiti za tim, ne smiju uzimati vlast u ruke, ne smiju postati državne organizacije, nego moraju ostati „borbene organizacije“ jedne „klase“ (kako je govorio Martov, uljepšavajući svojom nevinom željom činjenicu da su sovjeti pod menjševičkim rukovodstvom bili oruđe podvrgavanja radnika buržoaziji).
Kautsky je ropski ponovio Martovljeve riječi, uzevši odlomke iz teoretskog spora boljševika s menjševicima i prenijevši te odlomke, nekritično i bez smisla, na općeteoretski, općeevropski teren. Napravila se kaša koja bi kod svakog svjesnog niskog radnika, kad bi se on upoznao s navedenim rasuđivanjem Kautskog, izazvala homerovski smijeh.
S homerovskim smijehom dočekivat će Kautskog svi evropski radnici (osim šačice nepopravljivih socijalimperijalista) kad im objasnimo u čemu je stvar. Kautsky je učinio Martovu medvjeđu uslugu: doveo je do apsurda, sasvim očiglednog, Martovljevu pogrešku. Da vidite što je u stvari ispalo kod Kautskog.
Sovjeti obuhvaćaju sve najamne radnike. Protiv financijskog kapitala ranije metode ekonomske i političke borbe proletarijata nedovoljne su. Sovjete očekuje velika uloga ne samo u Rusiji. Oni će odigrati odlučujuću ulogu u velikim odlučujućim bitkama između kapitala i rada u Evropi. Tako kaže Kautsky.
Vrlo dobro. „Odlučujuće bitke između kapitala i rada“ – zar one ne rješavaju pitanje koja će od tih klasa ovladati državnom vlašću?
Nikako. Bože sačuvaj.
U „odlučujućim“ bitkama savezi koji obuhvaćaju sve najamne radnike ne smiju postati državna organizacija!
A šta je država?
Država nije ništa drugo nego mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge.
Dakle, ugnjetena klasa, avangarda svih trudbenika i eksploatiranih u suvremenom društvu, mora težiti „odlučujućim bitkama između kapitala i rada“, ali ne smije dirati u mašinu pomoću koje kapital ugnjetava rad! —Ne smije lomiti tu mašinu! — — Ne smije svoju sveobuhvatnu organizaciju iskorištavati za ugnjetavanje eksploatatorâ!
Divno, odlično, gospodine Kautsky! „Mi“ priznajemo klasnu borbu — kao što je priznaju svi liberali, tj. bez obaranja buržoazije . ..
Eto gdje potpun raskid Kautskog i s marksizmom i sa socijalizmom postaje očigledan. To je prelazak, faktički, na stranu buržoazije, koja će pristati na sve, na sve što hoćete, osim na pretvaranje organizacija klase koju ona ugnjetava u državne organizacije. Ovdje Kautsky više nikako ne može spasiti svoju poziciju koja sve izmiruje, koja se od svih dubokih protivrječnosti izvlači frazama.
Kautsky se ili odriče od svakog prijelaza državne vlasti u ruke radničke klase, ili dopušta da radnička klasa uzme u ruke staru, buržoasku državnu mašinu, ali nikako ne dopušta da je ona slomi, razbije, zamijenivši je novom, proleterskom. Kako god mi „tumačili“ i „objašnjavali“ rasuđivanje Kautskog, na prvi ili na drugi način, u oba slučaja je raskid s marksizmom i prelazak na stranu buržoazije očigledan.
Još u „Komunističkom manifestu“, govoreći o tome kakva je država potrebna radničkoj klasi koja je pobijedila, Marx je pisao: „država, tj. organizirani kao vladajuća klasa proletarijat“. Sad se javlja čovjek, koji misli da ostaje i dalje marksist, i veli da proletarijat koji je stoprocentno organiziran i koji vodi „odlučujuću borbu“ protiv kapitala ne smije učiniti svoju klasnu organizaciju državnom. „Praznovjernu vjeru u državu“, o kojoj je Engels 1891. godine pisao da je „prešla u Njemačkoj u opću svijest buržoazije i čak mnogih radnika“ — eto što je ovdje pokazao Kautsky. Borite se, radnici, — „pristaje“ naš filistar (na to „pristaje“ i buržuj, jer se radnici i onako bore i valja samo misliti o tome kako da se slomi oštrica njihova mača) — borite se, ali ne smijete pobijediti! Ne razarajte državnu mašinu buržoazije, ne stavljajte na mjesto buržoaske „državne organizacije“ proletersku „državnu organizaciju“.
Tko je ozbiljno prihvatio marksističko mišljenje da država nije ništa drugo nego mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, tko je koliko toliko ušao u tu istinu, nikad ne može doći do takve besmislice: da se proleterske organizacije koje su kadre pobijediti financijski kapital ne smiju pretvarati u državne organizacije. U ovoj točki se i ispoljio sitni buržuj, za kojeg je država „ipak“ nešto izvanklasno ili natklasno. Zašto bi, u stvari, proletarijatu, „jednoj klasi“, bilo dopušteno da vodi odlučujući rat protiv kapitala koji gospodari ne samo nad proletarijatom nego i nad čitavim narodom, nad čitavom sitnom buržoazijom, nad čitavim seljaštvom — a ne bi proletarijatu, „jednoj klasi“, bilo dopušteno da pretvara svoju organizaciju u državnu? Zato što se sitni buržuj boji klasne borbe i ne dovodi je do kraja, do najglavnijeg.
Kautsky se potpuno zapetljao, odao se potpuno. Pazite: on je sam priznao da Europa ide u susret odlučujućim bitkama između kapitala i rada i da ranije metode ekonomske i političke borbe proletarijata nisu dovoljne.
A te metode sastojale su se baš u iskorištavanju buržoaske demokracije. Prema tome… ?
Kautsky nije imao hrabrosti da domisli šta iz toga proizlazi.
… Prema tome, samo reakcionar, neprijatelj radničke klase, sluga buržoazije, može sad maljati ljepote buržoaske demokracije i brbljati o čistoj demokraciji okrećući se licem preživjeloj prošlosti. Buržoaska demokracija bila je progresivna u odnosu prema srednjem vijeku, i nju je trebalo iskorištavati. Ali sad je ona nedovoljna za radničku klasu. Sad treba gledati ne nazad, nego naprijed, put zamjenjivanja buržoaske demokracije proleterskom. I ako su pripremni rad za proletersku revoluciju, obučavanje i formiranje proleterske armije bili mogući (i nužni) u okviru buržoaskodemokratske države, ograničavati proletarijat tim okvirom kad je stvar došla do „odlučujućih bitaka“ — znači biti izdajnik proleterske stvari, znači biti renegat.
Kautsky je dospio u arhikomičan položaj, jer je ponovio argument Martovljev, ne opazivši da se kod Martova taj argument oslanja na drugi argument, kojeg kod Kautskog nema! Martov veli (i Kautsky za njim ponavlja) da Rusija još nije zrela za socijalizam, iz čega prirodno proizlazi: rano je još pretvarati sovjete iz organa borbe u državne organizacije (čitaj: a vrijeme je pretvarati sovjete, pomoću menjševičkih vođa, u organe podvrgavanja radnika imperijalističkoj buržoaziji). A Kautsky ne može otvoreno reći da Europa nije zrela za socijalizam. Kautsky je pisao 1909. godine, kad još nije bio renegat, da se sad ne treba bojati preuranjene revolucije, da bi onaj tko bi se iz straha od poraza odrekao revolucije — bio izdajnik. Odreći se toga otvoreno Kautsky se ne usuđuje. I šta se dobiva? Besmislica koja do kraja razgolićuje svu glupost i kukavičluk sitnog buržuja: s jedne strane, Europa je zrela za socijalizam i ide k odlučujućim bitkama rada protiv kapitala, a s druge strane — borbena organizacija (tj. organizacija koja nastaje, raste, jača u borbi), organizacija proletarijata, avangarde i organizatora, vođe ugnjetenih, ne smije se pretvarati u državnu organizaciju!
***
U praktičnopolitičkom pogledu, ideja da su sovjeti nužni kao borbena organizacija, ali da se ne smiju pretvarati u državne organizacije, još je apsurdnija, kudikamo apsurdnija, nego u teoretskom pogledu. I u mirno vrijeme čak, kad nema revolucionarne situacije, masovna borba radnika protiv kapitalista, na primjer masovni štrajkovi, izazivaju užasnu razdraženost na obje strane, neobično strasnu borbu, stalna pozivanja buržoazije na to da ona ostaje i želi da ostane „gospodar u kući“, itd. A u vrijeme revolucije, kad politički život vri, organizacija kao što su sovjeti, koja obuhvaća sve radnike svih grana industrije, zatim sve vojnike i sve radno i siromašno seosko stanovništvo — takva organizacija sama sobom, samim tokom borbe, jednostavnom „logikom“ pritiska i otpora neizbježno dovodi do postavljanja pitanja u svoj oštrini. Pokušaj da se zauzme srednja pozicija, da se proletarijat i buržoazija „izmire“, glup je i doživljuje bijedan krah: tako je bilo u Rusiji s propovijeđu Martova i drugih menjševika, tako će neizbježno biti i u Njemačkoj i u drugim zemljama ako se sovjeti razviju koliko toliko u širinu, ako uspiju da se ujedine i učvrste. Reći sovjetima: borite se, ali ne uzimajte u ruke svu državnu vlast, ne postajte državne organizacije — znači propovijedati suradnju klasa i „so-cijalni mir“ proletarijata s buržoazijom. Smiješno je i misliti da takav stav u ogorčenoj borbi može dovesti i do čega drugog osim do sramnog kraha. Sjedenje na dvije stolice — vječna je sudbina Kautskog. On se pravi da se ni u čemu ne slaže s oportunistima u teoriji, a u stvari on se u svemu bitnom (tj. u svemu što se odnosi na revoluciju) slaže s njima u praksi.
Preveo Zvonko Tkalec; uredila RB.
Vladimir Lenjin: Proleterska revolucija i renegat Kautsky (fragmenti) (1918.),
