Spontani pokret koji je započeo u Carigradu poprimio je razmjere neviđene u povijesti zemlje i obuhvaća 67 od 85 većih gradova u Turskoj.

Sve je počelo kada se skupina građana odlučila za mirnu okupaciju, možda na samo nekoliko dana, radi izražavanja svog protivljenja obnovi, koja uključuje čupanje drveća, parka Gezi na trgu Taksim u centru Carigrada. Park Gezi, prema eksplicitnim izjavama premijera Erdoğana, trebao bi biti predmet razvojnog projekta koji uključuje obnovu, kao luksuznog trgovačkog centra, otomanske topničke vojarne koja je bila uništena nakon restauracijskog ustanka protiv Mladoturske revolucije iz 1908. i konačno napuštena 1940. Ovaj su plan kritizirali i mnogi stručnjaci uključujući gradske planere, arhitekte i ekologe.

U petak 31. svibnja, upravo na isti dan kada je carigradski upravni sud odlučio obustaviti obnovu vojarne, policija je napala one koji su mirno okupirali Gezi te ih evakuirala. Policijsko je nasilje izazvalo masovnu reakciju stanovnika u solidarnosti s prosvjednicima te se nakon nasilnih sukoba policija naposljetku povukla iz parka 1. i 2. lipnja te izgubila kontrolu nad trgom Taksim. Ulične su borbe nastavljene tijekom danâ i noćî u više okruga centra Carigrada.

Autoritarni zaokret Stranke pravde i razvoja (AKP) – na vlasti je deset godina – koji je isključio sve one koji nisu u njenom taboru, kao i reakcije, posebno velikog dijela mladih, na njenu neoliberalnu politiku, pružili su nekoliko predmeta sukoba kao osnovu spontane eksplozije koju je potaknula iskra policijske intervencije ulaženjem u park radi brutalne evakuacije ljudi s njihovom djecom i paljenje njihovih šatora.

AKP, koji ima udobnu izbornu bazu od 50 posto, doživio je prvi poraz, i to od narodne mobilizacije. Ova stranka, za koju se smatra da je donijela važne promjene za polovinu stanovništva, upravo je sjela za pregovarački stol sa Kurdima radi nalaženja mirnog rješenja nacionalnog pitanja. Njenu su politiku dosad osporavali samo militantni ali ne veoma utjecajni dijelovi ljevice, međutim iznenada je heterogen i teško odrediv skup ljudi osvojio centar grada nakon što se hrabro suočio s policijom.

Većina su prosvjednika, uz lijeve skupine, ljudi stari od 20 do 30 godina koji prvi put sudjeluju u političkoj borbi, iako u prosvjedima zamjetno sudjeluju sekularne kemalističke struje koje se protive AKP-ovoj vladi. Treba istaknuti i da su mlade žene zauzimale prve redove u sukobima s policijom. Blizina siromašnih okruga centru olakšala je sudjelovanje mladima iz tih okruga. Ljudi iz svih dijelova grada došli su u centar. U zoru je mnogo ljudi pješice prešlo most preko Bospora i pridružilo se ostalim prosvjednicima. Iako ograničeno, određeni su članovi ekstremno desne stranke MHP sudjelovali u prosvjedima, ali im je stranačko vodstvo odmah naredilo da odu.

Tu je mješavina djevojaka koje nose marame, „antikapitalističkih muslimana”, navijača nogometnih klubova, LGBT skupina, Kurda, kemalista i posebno onih koji su, suprotstavljajući se Tayyipu Erdoğanu, rekli „i mi smo ovdje, mi postojimo”. Važni su slogani bili „Tayyipe, odlazi”, „rame do ramena protiv fašizma”, „to je samo početak, borba se nastavlja”, međutim nije bilo jasnog zahtjeva masa. Iako je Inicijativa Taksim oblikovala zahtjev za ostavkom ministra unutarnjih poslova, ovaj zahtjev još uvijek nije veoma rasprostranjen u masama.

Što je važnije od rasprava o mogućoj pojavi opozicije koja bi mogla nadgraditi „mi smo” u „mi ćemo biti”, jest činjenica da, po prvi put, stotine tisuća ljudi nezavisno izlaze na javna mjesta, a da nisu upravljani iz poznatog središta (ljevica, sindikati ili država) radi protivljenja politici vlade koja sve više i više uzima autoritaran zaokret. Iako se socijalni zahtjevi još nisu pojavili, prilično je očito da uvođenje neoliberalnih politika izaziva bijes masa.

Osveta za Prvi maja ili ratovi sjećanja

Prvoga svibnja ove godine vlada je, pod izgovorom radova u tijeku, onemogućila prosvjedima pristup simbolički važnom trgu Taksim, obustavila morski i cestovni prijevoz i svugdje postavila policijske službenika radi sprječavanja prvomajskih prosvjeda. Nakon što je vlada bila usvojila Putinovu metodu radi gušenja društvene opozicije, grad je bio paraliziran.

Vodi se rat sjećanja između ljevice i vlade o trgu Taksim koji je poznat kao Prvomajski trg. Suočeni s ljevicom koja želi očuvati kako sjećanje na 42 osobe koje su ovdje pale prvog svibnja 1977., tako i ideale radničke klase, vlada bi obnavljanjem topničke vojarne željela i „oživjeti povijest” i, pretvarajući je u trgovački centar, stvoriti vlastiti povijesni legitimitet.

Ponižavanjem prosvjednika, koje stigmatizira kao „pljačkaše” i agitatore, Erdoğan je otkrio koliko je „dosljedan” bio kada se protivio izraelskoj represiji u Gazi ili kada je kritizirao Asada u Siriji. Lokalni i parlamentarni izbori održat će se tijekom iduće dvije godine, kao i predsjednički izbori. Prema većini analitičara, Erdoğan će biti izabran za predsjednika. Erdoğan želi ustavni amandman koji bi mu omogućio da uspostavi predsjednički režim u Putinovu stilu.

No ovi su nedavni događaji bili neočekivan poraz za njega.

Sada nam je potreban novi masovni pokret.

Masis Kürkçügil, 3. lipnja 2013.