Uvod

Rad koji ćemo ovdje predstaviti[i] zanimljiv je iz nekoliko razloga: djelo je to Eugena Varge, mađarskog marksističkog ekonomista koji se ponajviše bavio privrednim ciklusima; u ovom je radu Varga obradio političko-ekonomske temelje američkog imperijalizma u vrijeme kada je on jačao. Upravo taj prijelaz u imperijalističku silu važan je motiv da se objasne njegovi uzroci te njihov utjecaj na vanjsku politiku zemlje i da se pokuša dati prognoza za nadolazeće razdoblje. Konačno, ovaj rad implicira ono što je odavno tvrdnja marksističke političke ekonomije – nacionalnost kapitala je jednostavno odijelo koje on stavlja na sebe s obzirom na razne okolnosti i vremena. Drugim riječima, posljednjih nekoliko stoljeća kapital je u načelu funkcionirao na više-manje isti način, a to „više-manje” podrazumijeva okolnosti zemlje domaćina. Ta se politika sastojala u sljedećem: zemlja bi najprije bila na poljoprivrednom nivou i veliki uvoznik hrane i sirovina, a njena vanjska politika bila bi nenametljiva, u skladu s njenom ekonomskom moći. Zatim bi, s relativnim jačanjem industrije, počela izvoziti sirovine i na taj način ostvarivati suficit u vanjskoj trgovini. Ovo jačanje industrije naravno ne bi bilo moguće bez jedinstvene carinske politike što bi se na vanjskopolitičkom planu ogledalo u zatvaranju zemlje unutar sebe. Selektivini uvoz bio bi jedna od glavnih značajki privrede takve zemlje. Kroz taj proces što ga mlada industrijska zemlja prolazi, ona se pretvara u zemlju dužnika, a što znači da zemlje koje su trenutno jače od nje koriste istu tu okolnost i postaju njeni glavni kreditori i izvoznici. Dolazi do promjene na svjetskom tržištu i sada već industrijski razvijena zemlja naveliko otvara svoje tržište, ali traži još veće otvaranje tržišta drugih zemalja. Ona potom prelazi iz zemlje dužnika u zemlju vjerovnika ili kreditora, a na vanjskopolitičkom planu zahtijeva sve veći udio u na političkoj sceni. Konačno, ona dolazi period u kojem će je prestići druge, danas nerazvijene, zemlje. Ovakav razvoj imali samo prilike uočiti kod Španjolaca i Nizozemaca, iako u manjem i slabijem opsegu, zatim kod Britanaca i, u Vargino vrijeme, kod Amerikanaca. U naše vrijeme ovaj obrazac slijedi i Kina, koja ne samo da je iz zemlje dužnika postala zemlja vjerovnik i da ima aktivnu platnu bilancu nego zahtijeva sve veću političku moć u svijetu. Ovo opet izaziva snažne reakcije SAD-a, Japana i EU. Kao što je uspon SAD-a o kome piše Varga izazvao snažne reakcije tadašnje Zapadne Europe i Japana.

Prvi svjetski rat samo je ubrzao američko napredovanje do svjetske sile, a je li uopće rat mogao biti izbjegnut pa bi eventualno to napredovanje bile onemogućeno, to pitanje nije bitno. U imperijalističkoj epohi ratovi su nužne posljedice, ali i uzroci funkcioniranja sistema.

Prema tome, kao što ni u prošlosti SAD nije bio svjetska sila, tako neće biti svjetska sila ni u budućnosti. Uvjetno rečeno, američka sadašnjost ili epoha, epoha je 20. st. Bitna je značajka Varginog djela da je on analizirao one društveno-ekonomske elemente koji su baš SAD učinili svjetskom silom. Njegova je prednost ovdje, za razliku od većine građanskih ekonomista, da je upućen u suštinu kapitala uopće. A onda mu je bilo relativno lakše na tu suštinu kapitala nadograditi oblik u kojem se on pojavljuje. I to najviši oblik koji kapital poprima u vidu određene zemlje – u ovom slučaju SAD-a.

Eugen Varga snažni uspon SAD-a smješta u jedan svjetski okvir kriznog razdoblja u kojem se našao kapitalizam. Dakle, kriza nakon kratkog poslijeratnog oporavka – koji je zapravo bio prolongiranje umjetno stimuliranog stanja u privredi kao posljedica rata i ratne politike – nije bila uobičajena kriza, nego je označila „početak perioda krize kapitalizma”.[ii]

Treba imati na umu da nakon što je njemački kapitalizam, tehnički i organizacijski mnogo progresivniji od engleskog, slomljen silom oružja, premještanje centra svjetske privrede iz Europe u Ameriku glavna je posljedica rata. Međutim, američki je kapitalizam za to vrijeme izašao kao još opasniji suparnik nego što je to bio njemački.[iii]

***

Varga se poziva na novine Neue Zuricher Zeitung iz prosinca 1920. s ugovorom postignutim između Portugala i SAD-a kojim potonji jamči nepovredivost portugalskih kolonija, a Portugal ovlaštava SAD da, u slučaju rata, organizira svoju flotu na Azurskim otocima u Atlantskom oceanu.

SAD protestira protiv privilegija danih Engleskoj na području Mezopotamije, zahtijevajući pravo participiranja u eksploataciji nafte u toj zemlji.

Iako je već u ratu sa Španjolskom SAD pokazao težnje miješanja u imperijalističke poslove Zapadne Europe, tek su se u posljednje dvije-tri godine te težnje znatno razvile. Zadatak je Varge u ovom radu odrediti one promjene u ekonomskoj politici SAD-a koje su izazvale snažnu evoluciju u američkoj vanjskoj politici.

Temelji ekonomskog sistema SAD-a

Ona specifična osobina, koja američko ekonomsko vodstvo razlikuje od ostalih jest ogromna produktivnost rada. Još je jedna dobro poznata činjenica da američki radnici – ali, napominjemo, radnici bijele rase – uživaju najveći stupanj životnog standarda u svijetu.

Tri glavna čimbenika koja utječu na spomenutu veliku produktivnost rada jesu:

1. povoljni prirodni uvjeti;

2. znatna akumulacija sredstava za proizvodnju;

3. najracionalniji sistem proizvodnje.

Prvi je čimbenik ključan iz sljedećih razloga: postoji veliko područje plodne zemlje u odnosu na stanovništvo. Drugim riječima, gustoća stanovništva ovdje je razmjerno mala. Također, povoljni klimatski uvjeti omogućavaju uzgoj svih najvažnijih europskih, kao i najvažnijih tropskih biljaka. To vrijedi prije svega za pamuk. Okolnost postojanja ogromnog podzemnog bogatstva poput ugljena, nafte, željeza, plina, bakra itd. Zatim velikih plovnih rijeka i zemlje koja je najpogodnija za izgradnju željeznice i koja je bogata svim onim sirovim materijalima koje jedan obrazovan narod treba.

Drugi se čimbenik očituje u visokom organskom nivou kapitala. Dakle, ovdje radnik pokreće mnogo veću masu strojeva od svog kolege u Europi. Ova se činjenica najviše može uočiti u poljoprivredi gdje se gotovo sav posao obavlja pomoću strojeva, u rudarstvu gdje se također upotrebljava znatno veća masa strojeva od one upotrijebljene u Europi te, konačno, u procesu same industrijske proizvodnje kao i u transportu, a što se vidi na temelju sve većeg broja novih automobila. Važno je spomenuti i opće pravilo koje ovdje vrijedi – da je amortizacija mnogo manja nego u Europi. Kad se mašina istroši Amerikanci je zamijenjuju novijom i modernijom, a ne pokušavaju je konstantno popravljati kako bi je iskoristili do kraja, kao što to čine Europljani. Stoga, kao posljedica ovog općeg pravila, američka industrija koristi najnovije i najbolje tehnološke metode.

Posljednji čimbenik, najracionalniji sistem proizvodnje, posljedica je racionalne upotrebe rada. Koji su uzroci ove racionalnosti i, preko nje, racionalnosti čitavog sistema proizvodnje? Glavni je uzrok društveni razvoj Amerike. Naime, njeno se stanovništvo sastoji od najboljih elemenata stanovništva Europe. Varga to zaključuje po činjenici da se samo takvi uopće i odlučuju emigrirati te prekinuti s tradicijom, obiteljskim vezama i domovinom. Upravo zahvaljujući toj činjenici, da su iz Europe došli najnapredniji, ukupni je intelektualni život u SAD-u daleko manje konzervativan nego europski. Amerika nije imala feudalizam, ni plemstvo, titule itd. Jaz koji dijeli intelektualni i fizički rad mnogo je manji nego u Europi. Na primjer, ovdje nema toliko nepismenog seljaštva kao u istočnoj Europi,  seljaštva koje uporno odbija sve metode poboljšanja rada. Ne postoji ni cehovska nepristupačnost intelektualne klase. Tvornički radnici postaju intelektualni radnici a studenti visoko obrazovnih institucija, kad je potrebno, rade u tvornicama. Posljedica ovakvih okolnosti jest pravilo racionalnosti u proizvodnji, neometano konzervativizmom, što daleko uvećava proizvodnost rada.

Istražujući rezultate produktivnosti u predratnim vremenima, Varga zaključuje da je sve do kraja 19. stoljeća najveći utjecaj imao onaj prvi čimbenik, naime, pogodni prirodni uvjeti. SAD je bio izvoznik ogromnih količina sirovina, ponajviše žita, vune i kerozina, a uvozio je industrijske proizvode. Baza je nacionalne ekonomije bila poljoprivreda. Vrijednost poljoprivrednih proizvoda narasla je sa 22 milijuna dolara[iv] u 1880. na 47 milijuna 1900. i 86 milijuna 1910. Dalje, u 1905. od ukupnog izvoza koji je iznosio 1718 milijuna dolara, vrijednost je industrijskih proizvoda iznosila samo 160 milijuna, poluproizvoda 226 milijuna, a na prehrambene proizvode poput mesa, kruha itd. i sirovine otpadalo je preko 1000 milijuna dolara (od čega je pamuk 401 milijun i usjevi 418, a prehrambeni proizvodi 211 milijuna).

Prema tome, zaključuje Varga, usprkos ubrzanoj industrijalizaciji SAD, je tipična kolonijalna zemlja u predratno doba koja nije imala svojih kolonija niti je bila uključena u svjetsku politiku. U to je vrijeme temelj vanjske politike bila Monroeova doktrina. Također je znatan udio kapitala iz Europe uložen u američku industriju pa je tako, na primjer, cijeli parobrodski promet u rukama Nijemaca i Engleza.

Međutim, iz svega ovoga neizbježno slijedi da je vrlo blizu vrijeme kada će se SAD pretvoriti iz države dužnika koja izvozi sirovine, u imperijalističku kapitalističku silu.

Ekonomski razvoj SAD-a tijekom rata

Amerika je, za razliku od europskih zemalja čije su nacionalne ekonomije doživjele duboke promjene kao negativne posljedice rata, profitirala Prvim svjetskim ratom. Porast cijena koji se dogodio i u Americi, a koji obično znači nestabilnu gospodarsku situaciju, Varga objašnjava povoljnim poslovnim okruženjem koje je bilo stvoreno budući da je Amerika bila glavni opskrbljivač Antante, a ne padom produktivnosti ili oskudicom robe kao što je to bio slučaj u europskim zemljama.

Kako je to period rata izrazito povoljno utjecao na SAD? Pa između ostaloga i zato što se rat nije vodio na američkom teritoriju, pa nije postojala opasnost od fizičkog uništenja sredstava za proizvodnju, s jedne strane, dok su proizvodne snage zemlje bile u potpunosti zaposlene u ratne svrhe, s druge strane. Dakako, kad proizvodne snage rade punim kapacitetima, podrazumijeva se da je potražnja za radnom snagom ogromna. U ono su doba gotovo svi radnici nalazili zaposlenje.

Ubrzana industrijalizacija ima svoje najočitije rezultate u obliku trgovinske razmjene. Spomenuli smo ranije u tekstu da je SAD prije rata bio glavni izvoznik sirovina, ali uvoznik industrijskih proizvoda. Nakon rata ova je zemlja postala industrijska u pravom smislu riječi te je ponajviše izvozila upravo industrijske proizvode. Međutim, bilo bi pogrešno misliti da su ostale vrste izvoznih proizvoda smanjene u apsolutnom broju jer su i one rasle, ali je zbog učinaka industrijalizacije proizvodnja industrijskih proizvoda bilo tolika da su sirovina zauzimale relativno manji udio u ukupnom izvozu.

Što se tiče cijena, one nisu ni blizu pratile porast troškova u posljednjih deset godina što upućuje, piše Varga, na značajno povećanje proizvodnje. Prema tome, porast cijena u Americi mora biti analiziran iz drugačije perspektive nego porast cijena u Europi. U Europi su cijene rasle, što je naravno utjecalo na porast troškova života, zbog oskudice roba kao posljedice pada produktivnosti, a na što država nije mogla odgovoriti. U Americi je, pak, porast cijena i ogromnih profita kapitalista rezultat konkurencije koju kreiraju zaraćene zemlje prema proizvodima američke industrije, bez obzira na američku produktivnost. Dakle, veću težinu od produktivnosti njihovog dobavljača ovdje ima izuzetno velika potražnja zaraćenih zemalja. Te će zemlje učiniti sve da dobiju traženu robu o kojoj, razumije se, ovisi ishod ratne situacije.

Profiti su se slijevali u SAD u dva oblika. Prvi je oblik vrijednosnica koje su bile u rukama građana Antante prije rata, a koje je emitirala američka vlada. Dakle, one su na ovaj način vraćene u SAD. Drugi je oblik zlato. Ogromne količine zlata počele su se dopremati u Ameriku, pa je od ukupne količine stvarnog zlata koje je bilo u vlasništvu države i centralne banke svih kapitalističkih zemalja svijeta, što je krajem 1920. iznosilo 1501,3 milijuna funti, čak 853,4 milijuna funti, ili više od jedne polovine pripadalo Sjedinjenim Državama. Varga je za ove podatke konzultirao The Economist (19. veljače 1921.).

Posljedica je svega ovoga bila da Sjedinjene Države nisu samo otplatile svoje dugove prema Europi nego su i zadužile u milijardama dolara europske zemlje, posebice Englesku. Tako su od zemlje dužnika postale zemlja vjerovnik i to svjetski vjerovnik s dolarom kao najsnažnijom svjetskom valutom.

Može se zaključiti kako je Prvi svjetski rat samo ubrzao transformaciju SAD-a iz kolonijalne, pretežito poljoprivredne ekonomije koja je zadužena, u imperijalističku industrijsku silu koja kreditira cijeli svijet.

Razdoblje od kraja rata do proljeća 1920.

Spomenuti povoljni poslovni uvjeti zahvaljujući kojima je američka industrija ostvarivala ogromne profite i stekla položaj svjetske industrijske sile nastavili su se sve do proljeća 1920. Iako su se ukupnoj potražnji za američkom robom pridružile i zemlje koje su ranije bile pod sankcijama, uskoro je postalo očito da je kupovna moć Europe toliko oslabila da SAD-u prijeti kriza hiperprodukcije. Čak ni Engleska nije imala dovoljno sredstava za realizaciju kupovine. Sve je ovo oslabilo funtu koja je u odnosu na dolar pala za 20%, dok su valute nekih zemalja pale za čak 100%.

Ipak, kapitalistički krugovi, kao i danas, nisu vjerovali da je prošlo vrijeme povoljne trgovine i da je kriza pred vratima. Varga navodi da unatoč evidentnom padu proizvodnje u jednoj godini porast kredita iznosi 20%.

Postoje neki znakovi koji indiciraju kako je dolazak krize umjetno ubrzao američki krupni kapital. Naime, koncentracija vlasništva od trustova i centralizacija nigdje nije toliko napredovala kao u SAD-u. Prema tome, nigdje tržište nije pod tolikom kontrolom kapitala kao u SAD-u. Međutim, kako ne može do kraja izvesti prethodnu tvrdnju jer nema odgovarajuće podatke, Varga se osvrće na jedan članak profesora Lederera koji uglavnom kaže sljedeće:

U proljeće 1919., zajedno s padom američkih cijena, tečaj europskih mjenica pa onda i kupovna moć europskih država počeli su padati, na što su američke banke odlučile ograničiti kreditiranje kompanijama te ih tražiti naplatu dotadašnjih potraživanja. Da bi podmirile svoje obveze američke su kompanije morale prodavati svoju robu, pa čak i pod rizikom gubitka. Iako su dotad ostvarivale ogromne profite zahvaljujući ratnoj situaciji ipak su gledale s velikom bojazni u budućnost jer su, zbog djelovanja banaka, morale reducirati proizvodnju, a time otpustiti radnike, otkazati narudžbe sirovina itd. Tako da se kriza proširila na čitavu američku ekonomiju pa je nastala situacija u kojoj je cijeli svijet snažno potraživao američku robu, a američka proizvodnja bila je reducirana kako bi se izbjeglo veće zlo – hiperprodukcija. Važno je zapaziti da je diskontna stopa bila dignuta na 7% u svibnju i ostaje ista u narednom periodu.

Trenutna ekonomska kriza . . . . smanjenje proizvodnje i pad cijena

U uvodu ovog poglavlja Varga napominje da će se, pri opisivanju trenutne krize, morati služiti ponajviše engleskim izvorima jer mu američki statistički materijal nije dostupan. Mi ovdje nećemo navoditi izvore jer ih se može naći u originalnom tekstu na koji upućujemo znatiželjne čitatelje.

Navodi The Economist u kojem se vidi da kapitalizam pokušava poslati višak svojih roba na svjetsko tržište i zato američki izvoz raste do listopada 1920. te je mogućnost veće ekonomske krize odgođena organiziranom akcijom krupnog kapitala. Ipak, deflacija i nezaposlenost poprimili su velike razmjere.

Varga pokazuje francusko zadovoljstvo koje izvire iz njihovih novina, a uzrokovano je krizom SAD-a. Zadovoljni su jer je svjetski vjerovnik, SAD, u krizi zbog koje će „početi patiti” kao i ostale nacije. Ironija je upravo u tome, pišu Francuzi, što Amerikanci, za razliku od Europe, ne pate od neimaštine, nego od vlastitog bogatstva. Naravno, ovime oni samo potvrđuju Marxov zaključak da u kapitalizmu kriza najčešće izbija ne zbog male proizvodnje, nego upravo zbog prekomjerne proizvodnje, ali ne u odnosu na ljudske potrebe, već u odnosu na njihovu kupovnu moć. Ova se kriza očituje u smanjenju trgovine, odnosno američkog izvoza što uzrokuje propadanje poduzeća, pad cijena, porast nezaposlenosti i propast farmera koji su vrlo važni dobavljači sirovina industriji.

Specifična je odlika američkog kapitalizma da se usprkos velikom padu cijena pokazao izuzetno otpornim. Iako je propao veliki broj poduzeća i farmera, nisu propala ni velika poduzeća ni banke. Dakle, organizacija američkog kapitala koja počiva na tijesnoj vezi između bankovnog i industrijskog kapitala (ono što je Lenjin definirao kao financijski kapital) nije dopustila, kako kaže Varga, veće prevrate. Možemo dodati da američki kapital ipak neće moći obuzdati krizu devet godina kasnije i da će se uspješno iz nje izvući tek ulaskom u Drugi svjetski rat. Ovo također dokazuje Marxove tvrdnje o nužnosti kriza u kapitalizmu i nemoći kapitala da ih izbjegne. On ih jedino može odgoditi daljnjim razvojem, odnosno centralizacijom i koncentracijom, ali se onda one realiziraju u još razornijem obliku.

Što se tiče trgovine na malo i industrije, Varga napominje da se ovdje pad cijena dogodio mnogo sporije nego u trgovini na veliko. Ovo je dakako omogućilo sitnim trgovcima da se riješe svojih zaliha bez prevelikih gubitaka. No čitav je teret krize pao na leđa radničke klase.

Kriza i radnička klasa

Ova se kriza ponajviše očituje u ogromnoj nezaposlenosti; broj se nezaposlenih procjenjuje na četiri milijuna krajem te godine. Također je znatan broj onih radnika koji rade samo pola radnog vremena. Ipak, egzaktne podatke o radnoj snazi i njenoj aktivnosti nemamo jer ovdje ne postoji radničko osiguranje, kao na primjer u Njemačkoj i Engleskoj. Sve ove pojave imale su za posljedicu da je američki kapitalizam uspio znatno srušiti radničke plaće – čak do 40%! Ne moramo ponavljati da je i tu činjenicu Marx ispravno postavio kad je ustvrdio da je nezaposlenost jedno od glavnih oruđa kapitalizma u njegovoj borbi protiv radnika.

Međutim, glavna je metoda američkog kapitala ipak zakonska zabrana štrajka! Vojna je industrija kreirala i branila taj zakon radi stvaranja posebne zaštite (sic!) za one radnike koji žele raditi i da bi se osiguralo normalno funkcioniranje transporta. Ako se netko suprotstavi zakonu koji zabranjuje štrajk, odnosno ako radnici započnu štrajk prijeti im kazna i do 10 godina zatvora! Eto što znači pravna i demokratska država u periodu dok još nije odgojila veći dio radničke klase po svom uzoru.

Zakon je toliko strog prema radnicima, a u isto vrijeme toliko šarolik, da su dovoljne beznačajne sumnje za započinjanje sudskog postupka protiv osumnjičenog. Stoga su, zaključuje Varga, američki kapitalisti započeli rad na svim frontovima protiv radničke klase – i u tome imaju uspjeha!

Ključno je pitanje u daljnjem dijelu teksta, a ono nas itekako zanima, koja je pozicija radničke klase u toj borbi koju je tako evidentno započeo američki kapital?

Za ocjenu pozicije radničke klase u SAD-u nužno je uvidjeti da ona ne pruža ujedinjeni i organizirani otpor kao engleska radnička klasa. Naprotiv, novine svako malo donose vijesti o pristanku radnika na smanjenje plaća, a čak u nekim slučajevima ono dolazi kao prijedlog od radničke strane. Ovdje se naprosto ne vide znakovi organizirane borbe koju bi poduzela američka radnička klasa.

Unatoč najvećem razvoju kapitalizma, klasna je svijest američke radničke klase na vrlo niskom nivou. Kako bi se inače moglo objasniti da su milijuni radnika na zadnjim predsjedničkim izborima dali svoje glasove čistom „reakcionaru Hardingu” koji je postao američki predsjednik (umro od infarkta dvije godine kasnije, 1923., nakon čega ga je naslijedio Calvin Coolidge[v]) i koji je došao iz redova biznisa kao kandidat republikanske stranke?

Kako bi se inače moglo dogoditi da je vođa organiziranih radnika S. Gompers, čovjek čije proturadničke stavove redovito u kurzivu objavljuju i kapitalistički mediji; dakle, isti Gompers koji je izjavio da je žuta internacionala[vi] suviše revolucionarna za njega? Taj je isti Gompers cenzurirao apel transportnih radnika protiv slanja ratnog materijala u Poljsku.

Kako bi se moglo dogoditi da je heroj američke socijaldemokracije E. Debs sada u zatvoru i kojem je uzgred budi rečeno ‘humani filozof’ Wilson, zabranio da izađe iz zatvora čak i kao kandidatu za predsjednika? Zatim, kako bi taj Debs mogao izreći: „Ako ste američku socijalističku partiju prilagodili  programu Lenjina, tada ste ubili tu partiju”? Kako on uopće može biti protiv bilo kakvog pokušaja oružane klasne borbe? Drugim riječima, kako je moguće da u zemlji s tako bezobzirnim klasnim nekonzistentnostima ne postoji masovna komunistička partija, a postoje tri komunističke sekte?

Dakle, koji je uzrok te diskrepancije između činjenice da postoji snažni klasni antagonizam, s jedne strane, i tako slaba razina klasne svijesti američkog proletarijata, s druge strane?

Odgovor na ovo pitanje, koje je vrlo važno za ukupni ishod svjetske revolucije, nalazi se, po Varginom mišljenju, u samoj američkoj radničkoj klasi. Drugim riječima, moramo analizirati oštre razlike između životnih uvjeta i ideologije razreda unutar same radničke klase.

Unutar američkog proletarijata postoji aristokracija koja se sastoji od kvalificiranih radnika organiziranih u sindikate – ona ima monopolističku poziciju u poduzećima koja zapošljavaju samo članove sindikata. Visokim članarinama otežava ulazak novih članova. Također, prezire neorganizirani lumpenproletarijat. Ovi se kvalificirani radnici smatraju aristokracijom radničke klase, žive životom sitne buržoazije ograđujući se od mase običnih radnika. Drugi sloj koji je isto odvojen od opće mase radnika jesu imigrantski radnici. Njima nije na kraj pameti da završe svoje živote kao američki najamni radnici, nego teže da pod bilo koju cijenu dođu do nešto novaca kako bi kupili komad zemlje negdje na selu koji će obrađivati kao manji zemljoposjednici. Treći sloj uključuje najmilitantnije elemente – sastoji se od prilagođenih imigranata, nekvalificiranih ili polukvalificiranih radnika. Radnici crne ili druge rase zauzimaju specifičnu poziciju – do nedavno im je bio zabranjen ulaz u sindikate iz principa. Uvjeti su života i modaliteti plaćanja navedenih skupina radnika toliko različiti da je ove grupe jako teško staviti pod zajedničku klasnu politiku.

Također, porast je klasne svijesti spriječen okolnošću da ovdje nije teško najsposobnijim predstavnicima američke radničke klase ući u sitnoburžoasku klasu ili ući u krug ljudi ,slobodnih zanimanja’. Ovdje je mnogo lakše to učiniti nego u Europi.  Mogućnost zaposlenja na nekom službenom položaju i bez kvalifikacija, zatim veliki broj edukacijskih institucija koje daju potrebnu naobrazbu za obavljanje raznih zanimanja te, konačno, mogućnost izdizanja iznad razine radničke klase pomoću nekih izuma ili spekulacija na temelju vlastitih kvalifikacija, sve to potiče najbolje umove američkog proletarijata da traže svoje poboljšanje života ne među redovima radničke klase i kroz klasnu borbu, nego da u životu napreduju isključivo individualnim putem.

Kao zaključak mora se napomenuti da je visoka razina materijalnog prosperiteta američkih kvalificiranih radnika, razina koja je rasla u nizu prethodnih desetljeća, najviše utjecala na tragičnu činjenicu slabog razvoja revolucionarne klasne svijesti američke radničke klase. Ipak, američki će proletarijat postati revolucionaran tek onda kad SAD bude uvučena u europsku kapitalističku krizu: kad američki kapital više ne bude mogao pružati radničkoj klasi visoki nivo materijalnih, egzistencijalnih uvjeta na koji je ona navikla; kad mu bude nemoguće bezbolno prevladati trenutnu krizu.

Imperijalistički pokušaj prevladavanja krize

Uzroci trenutne ekonomske krize jesu dvostrani: na jednoj strani, oni su se razvili iz ,normalne’ dinamike kapitalističke proizvodnje. Na drugoj strani, kriza se intenzivirala ekonomskim slomom kontinentalne Europe.

Situacija je SAD-a u odnosu na Europu analogna onoj Engleske u odnosu na kontinentalnu Europu. Sjedinjene Države ne mogu prodati svoje robe na europskim tržištima jer su te zemlje uništene ratom i nisu u poziciji kupovati. Odatle deprecijacija njihovih i valuta čitavog svijeta. To vodi tome da se američke robe ne mogu natjecati na svjetskom tržištu i, još gore, unutar granica SAD-a konkuriraju im robe zemalja sa slabijim tečajem.

Prema tome, razumljivo je da, pod ovim uvjetima, normalna prodaja američkih roba u gore spomenutim zemljama nije moguća. Od svih zemalja na svijetu tek Švicarska i Japan imaju jednako vrijednu valutu u odnosu na SAD. Kanada ima gotovo jednaku kao i neke države Južne Amerike, ali je veličina njihovog stanovništvo te kupovna moć od malog značenja za američki izvoz.

Logičan naredni korak američkog kapitala, što je činio i engleski prije, jest investiranje u poduzeća zemalja koje su uvoznici američke robe, a kojima je pala kupovna moć. Na ovaj se način, naravno, kupovna moć potpomaže, a sve u svrhu bolje realizacije prodaje vlastitih roba. SAD je tako postao svjetski bankar. Ranije su u ratu kreditirali prvo saveznike s oko 15 milijardi dolara, potez koji je postavio temelje za transformaciju u svjetskog bankara, da bi nakon završetka rata sve zemlje i sva veća poduzeća tražili zajmove na američkom novčanom tržištu. Koliko je društvo dužnika raznoliko vidi se po tome što ono obuhvaća zemlje Južne Amerike, danske gradove, belgijske željeznice, engleske banke itd. Čitava se ova politika u SAD-u vodi vrlo mudro, stoga Varga ponavlja da se ekonomska situacija stubokom izmijenila jer dok su prije europski kapitalisti posjedovali američke dionice i obveznice, danas američki kapitalisti otkupljuju te dionice i poduzeća u cijeloj Europi i to po izuzetno niskim cijenama.

Zbog ovih je okolnosti unatoč nepovoljnim trgovinskim uvjetima i nepovoljnom tečaju američki kapital uspio održati visoki izvoz tijekom prvog perioda krize.

Međutim, spomenute okolnosti zapravo i nisu proizvoljne, nego je to posljedica logike američkog kapitala. Kako navodi Varga, investicije kapitala u strana poduzeća, opasnost gubitka europskog tržišta zbog dezorganizacije europske ekonomije – sve su to razlozi zbog kojih SAD mora nastaviti voditi svjetsku politiku usprkos otporu nekih konzervativnih krugova. Svi pokušaji da se vrate Monroevoj doktrini doživljaju težak neuspjeh i to baš zbog neumoljivosti ekonomske nužnosti. Upravo je zato danas SAD najveća imperijalistička sila na svijetu.

Da bi zaokružio svoju tvrdnju o američkom imperijalizmu, Varga navodi i neke manje poznate činjenice koje karakteriziraju američki imperijalizam kao i njegove tendencije. Prvo treba konstatirati da se američki imperijalizam ne razlikuje previše od engleskog i njemačkog, osim možda u pacifističkoj frazeologiji. Ipak, američka okupacija Haitija, koja je započela sredinom 1915., rezultirala je ubojstvom  3250 tamošnjih stanovnika, a to su samo službeni podaci SAD-a. Također, u vrijeme Wilsonovih „patetičnih govora o ,pravima naroda’” SAD je okupirao i Nikaragvu te Kostariku i tamo nametnuo vojne diktature. Tako se militarizam američkog kapitala sve više razotkriva, kako na kopnu tako i na moru. U ovom je trenutku, po Varginom točnom mišljenju, SAD na putu da postane i najjača vojna sila na svijetu. Kako se povećava vjerojatnost da SAD postane najjača svjetska vojna sila, tako neminovno mora doći do porasta napetosti između njega i trenutno najjače vojne sile Engleske, kao između nje i drugih pretendenata na svjetski vojni vrh, naime Japana. Uočava se i ozbiljno razmatra mogućnost anglo-američkog rata.

Ova mogućnost zahtijeva da se dodatno istraže uzroci anglo-američkog antagonizma.

Prvi i najvažniji uzrok su ratni dugovi. Pozajmljeni novac tijekom rata radi njegova nastavljanja i to na način da se on posuđivao direktno i najviše Engleskoj, a onda bi ona dalje posuđivala Francuskoj, Italiji, Belgiji itd. sada stvara velike probleme zemljama kontinentalne Europe i to zbog nepovoljnog tečaja. Engleski zahtjevi prema njima stavljaju ih u nezgodnu i riskantnu poziciju. Francuski nemilosrdni stav prema Njemačkoj velikim je dijelom posljedica njene dužničke izloženosti prema Engleskoj. Moglo bi se čak reći da se „poslijeratna obnova Francuske odvija na parazitski način progresivnim uništavanjem Njemačke”.

Kao izlaz iz ove situacije tadašnji je engleski ekonomist, a kasnije službeni utemeljitelj makroekonomije, John Maynard Keynes predložio da Amerika oprosti svoja potraživanja prema dužnicima, da Engleska to isto učini prema europskom kontinentu, a Francuska pak da smanji svoje zahtjeve za ratne reparacije do onih proporcija koji su prihvatljivi za Njemačku. Ali Engleska nije dobila privolu od SAD-a koji ni pod kojim uvjetima ne želi žrtvovati svoje milijarde da bi obnovio europski kapitalizam.

Drugi je uzrok opće nezadovoljstvo Amerike s Europom zbog stalnih ratova i revolucija, odnosno njezine nezainteresiranosti da ustroji industriju mira, kao suprotnost ratnoj industriji.

I treći uzrok anglo-američkog antagonizma jest američko nezadovoljstvo djelovanjem Lige naroda, pogotovo jer je mandat nad područjem Mezopotamije dobila Engleska, a Japan bivšu njemačku kabelsku stanicu na otoku Yap kao i njemačke komunikacijske kablove. Ovo je eklatantan dokaz za potvrdu teze kako ekonomija određuje politiku, a ne obrnuto. Iako je SAD ekonomski najjača ipak tek mora doći do najjače političke pozicije.

Stvari su se dodatno zakomplicirale kada je britanski kapital potajno zakupio područja bogata naftom pored američkog teritorija, uključujući i meksička naftna polja.

Situaciju koju Varga navodi prema onome što je izrekao senator Mackellar u Senatu 1.1.1921., mi ćemo samo svesti na ono najvažnije. Dakle, stvar je u tome što Velika Britanija prima od SAD-a oko 8% nafte za svoje komercijalne i potrebe ratne mornarice i to po mnogo manjoj cijeni po barelu nego što američki brodovi na Bliskom istoku plaćaju Velikoj Britaniji. Prema tome, odvija se neekvivalentna razmjena između prve i druge svjetske sile i to na štetu SAD-a. Problem je također u tome što SAD posjeduje tek, po tvrdnjama senatora, jednu šestinu svjetskih rezervi nafte, ali mu je potrebno ukupno tri četvrtine ukupne svjetske potrošnje. S druge strane, Velika Britanija kontrolira gotovo polovinu svjetskog proizvoda nafte. Senator pojašnjava da će, ako se ova situacija nastavi, u sljedećim desetljećima američke rezerve biti iscrpljene jer Engleska iskorištava tuđe rezerve, a svoje ostavlja netaknutima.[vii]

No SAD ima dovoljno moći da pritisne Englesku na način da odbije dati dozvolu za kupnju američke nafte. Engleska tvrdi da ne može plaćati svoje dugove Americi, a u isto vrijeme kupuje naftna polja diljem svijeta. Konkretno, za vrijeme rata od Amerike su dobili četiri milijarde dolara, dok su vlastiti novac koristili da „monopoliziraju svjetsku proizvodnju nafte”.

Što se tiče drugog vrlo važnog igrača u cijeloj anglo-američkojp priči, Japana, stvar je sljedeća: u Kaliforniji Japanci kupuju naftu od britanskih kompanija po manjoj cijeni od lokalne populacije. Naravno ovakva neizdrživa situacija po američke interese, ali i američki ponos, rezultirat će ograničenjem kalifornijskih naftnih polja za Britance koje će se provesti „zakonom protiv stranaca”. Demokratski senator Phelan, koji stoji iza ovih tvrdnji, napominje kako ima informacije iz neslužbenih izvora o zajedničkom sastanku Engleza i Japanaca na kojem su potonji ohrabreni da se suprotstave ovom zakonu koji bi mogao biti casus belli.

Zbog svega ovoga, piše Varga i pritom navodi jedne od najelitnijih američkih novina, nije ni čudno onda što se otvoreno priča o mogućnosti anglo-američkog rata.

Trenutačni anglo-japanski savez ima za posljedicu sve veće nezadovoljstvo Amerike i ugroženost interesa što onda rezultira rapidnim povećanjem sveopćeg naoružanja. Ključni je dio naoružanja, ambiciozni program brodogradnje, dodatno ubrzan odbijenicom koju je Japan uputio SAD-u kad je ovaj predložio mirovanje sve vojne izgradnje na jednu godinu. Ne treba sumnjati u to da je američka namjera bila isključivo pro forme i da je pretpostavila kako će Japanci odbiti te je na ovaj način osigurala legitimaciju. I to upravo legitimaciju za rezoluciju koju je odobrio Senat krajem 1920. da se pozicija Panamskog kanala ojača izgradnjom najjače artiljerije na svijetu.

Očita je namjera američkog kapitala: on ide za time da stvori baze na svim morima i u tom smislu vodi imperijalističku svjetsku politiku baš u „duhu starih vremena”.

Međutim, glavna je pozornost SAD-a usmjerena na zemlje poput  Kine i neke zemlje Južne Amerike, koje su na granici kapitalističkog razvoja, a da u isto vrijeme nisu kolonije neke europske države. Time  SAD želi osigurati vlastite kolonije i onda se ne samo razdvojiti od ,bolesne’ Europe zidom visokih carina ili prohibicijom svega uvoza nego se i ograditi od svega uvoza iz zemalja slabog deviznog tečaja. U ovim potezima Varga vidi značenje pobjede republikanaca na posljednjim izborima koja nastavlja, možda samo ortodoksnije, politiku američkog krupnog kapitala koji ima samo jednu točku na dnevnom redu – imperijalizam.

Umjesto zaključka, Varga postavlja pitanje ekonomske budućnosti Sjedinjenih Država i daje na njega sljedeći odgovor koji ćemo doslovno prenijeti:

„Pretpostavljamo da je vrhunac krize već dosegnut, simptomi oporavka ekonomskih uvjeta mogu se uočiti. Može se čak sa sigurnošću reći da će, zahvaljujući ogromnom bogatstvu zemlje, imperijalistički kapitalizam ipak moći izaći na kraj s krizom. No, bez obzira na sve to bogatstvo, unatoč učinkovitosti politike kojom u Južnoj Americi i Kini pokušava kompenzirati gubitak euopskih tržišta – oporavak je američke ekonomije nemoguć ako se slom europskog kapitalizma nastavi po dosadašnjoj stopi. Budućnost neminovno mora voditi sukobu između triju svjetskih sila – SAD-a, Engleske[viii] i Japana – sukobu koji je izazvan naporima svake od triju država da osiguraju vlasništvo nad, za sada zdravim, elementima svjetske ekonomije. Ovaj će drugi svjetski rat onda izazvati krizu kapitalističkih zemalja sličnu ovoj što trenutno trese kontinentalnu Europu.”

D.B.

Ekonomski temelji američkog imperijalizma – Eugen Varga, 4.4 out of 5 based on 9 ratings