Kobanê, grad u Siriji s pretežno kurdskim stanovništvom, više je tjedana pod izravnom prijetnjom Islamske države (ID). Od početka ID-ove ofenzive 16. rujna 2014. poginulo je više od 550 ljudi, od toga 298 pripadnika ID-a, 236 kurdskih boraca i dvadesetak civila. Više od 12.000 civila još se uvijek nalazi u nekim dijelovima grada a zbog ID-ove ofenzive na Kobanê i okolna sela prognano je oko 200.000 ljudi.
Grad bi već davno bio pao da nije bilo otpora koji su organizirale kurdska Partija demokratskog jedinstva (PYD), koja je povezana s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), i njezine vojne snage, Jedinice narodne zaštite (YPG), uz aktivno sudjelovanje barem triju bataljuna arapskih boraca u gradu: revolucionarni bataljun al-Raka, bataljun „Sjevernog sunca” i bataljun „Jirablis”. Četvrtog listopada Slobodna sirijska vojska (SSV) također je odlučila poslati tisuću boraca da brane Kobanê.
Kobanê ima strateški položaj za ID. Prvo, leži između gradova Džarabulus i Tel Abjad – oba su pod ID-ovom okupacijom – te bi njegovo zauzimanje ID-u omogućilo povezivanje teritorija; drugo, grad je i ulaz u Tursku.
Kobanê, ključni grad u samoupravnim područjima Rojave
Kobanê je treći kurdski grad u Siriji i prvi kurdski grad koji je oslobođen od Asadova režima (19. srpnja 2012.).
Kobanê je ujedno i središte jednog od tri kantona (uz Efrîn i Cizîr) koji su se organizirali u „demokratska samoupravna područja”, konfederaciju „Kurda, Arapa, Asiraca, Kaldejaca, Aramejaca, Turkmena, Armenaca i Čečena”, kao što piše u preambuli Rojavine (Zapadni ili Sirijski Kurdistan) Povelje (Povelja društvenog ugovora u Rojavi, nap. prev.). Iskustva samoupravljanja u tim regijama veoma su zanimljiva, posebno što se tiče prava žena te religijskih i vjerskih manjina. Postoje, međutim, određene proturječnosti, pogotovo što se tiče autoritarnosti PYD-ovih snaga, koje nisu oklijevale represirati aktiviste ili im onemogućiti pristup institucijama.
Ne smijemo zaboraviti da PYD-u, kao i njegovoj matičnoj organizaciji PPK-u, nedostaje demokratičnosti u unutarnjem funkcioniranju i u odnosu prema drugim organizacijama koje smatra suparničkima ili koje su, kao što smo vidjeli, samo kritične prema njemu. Moramo se sjetiti, na primjer, prosvjeda krajem lipnja 2013. u nekim gradovima Rojave, kao što su Amûdê i Dirbêsiyê, protiv represije i uhićenja kurdskih revolucionarnih aktivista od PYD-ovih snaga.[1]
No PYD je daleko od toga da bi u ovom slučaju bio jedina organizacija u Siriji i unutar sirijske opozicije.
To nas ne sprječava da pružimo punu potporu kurdskom narodnooslobodilačkom pokretu u borbi za samoodređenje u Iraku, Siriji, Turskoj i Iranu protiv autoritarnih režima koji ugnjetavaju Kurde i/ili sprečavaju ih da ostvare samoodređenje. Iz istog razloga trebamo zahtijevati uklanjanje PKK sa svih popisa terorističkih organizacija u Europi i drugdje.
Svakako možemo kritizirati vodstva PKK ili PYD-a zbog nekih njihovih politika, ali, kao što bijaše rečeno, temeljno je načelo revolucionara da prvo moramo bezuvjetno podržati sve oblike borbe za oslobođenje i emancipaciju da bismo imali pravo kritizirati način na koji se vode.
Koalicija i Turska ili borba protiv Kurda
Bombardiranja međunarodne koalicije predvođene SAD-om, uz suradnju reakcionarnih zaljevskih monarhija, nisu uspjela zaustaviti ID-ovu ofenzivu od 23. rujna. Tada je ID bio na 60 km od Kobanêa… danas je ušao u grad i okupirao više četvrti. Ujedno je i uništio brojne kuće i upravne zgrade.
Ta vojna intervencija još jednom pokazuje da joj namjera nije pomoć lokalnom stanovništvu u borbi za slobodu i dostojanstvo, nego služenje ciljevima zapadnih imperijalista, uz pristanak ruskog imperijalizma, i svih regionalnih podimperijalista, koji sudjeluju izravno (Saudijska Arabija i Katar) ili posredno (Turska) ili joj se pak ne suprotstavljaju poput Irana. Svi oni žele okončati revolucionarni proces u regiji i ponovno uspostaviti stabilnost s autoritarnim režimima koji će služiti njihovim interesima, a ne interesima narodnih masa u regiji.
Sa svoje strane, turska vlada i Stranka pravde i razvoja (AKP) još su jednom pokazale svoje protivljenje bilo kakvom projektu kurdskog samoodređenja koji bi ugrozio njihove političke interese.
Turska je vlada također optužila PKK da je teroristička organizacija slična ID-u. Tim optužbama nastoji naštetiti kurdskim organizacijama koje djeluju na njezinom teritoriju ili periferiji ili barem kooptirati neke od njih.
Glavni cilj turske vlade zapravo je spriječiti uspostavu autonomne kurdske zone duž tursko-sirijske granice. Zbog toga je stvaranje tampon-zone u Siriji jedan od glavnih zahtjeva koje vlada u Ankari postavlja koaliciji i međunarodnoj zajednici, a ne zbog, kao što je Erdoganova vlada tvrdila, zaštite područja pod nadzorom SSV-a, koji se sada zajedno sa kurdskim snagama bori protiv ID-a.
U istom kontekstu, turska je vlada ujedno spriječila te i dalje sprečava PYD-ove borce da prijeđu granicu i pridruže se svojim kurdskim drugovima u Kobanêu u borbi protiv ID-a. Turske su vlasti prvi put od 1992. uvele policijski sat u šest područja zemlje nastanjenih pretežno Kurdima nakon što su oni održali velike prosvjede protiv vladinog odbijanja pomoći Kobanêu i nedopuštanja kurdskim borcima da prijeđu u Siriju.
Nakon četiri dana nemira, Efkan Ala, ministar unutarnjih poslova, predstavio je veoma težak prvi službeni izvještaj, koji je govorio o 31 mrtvom i 360 ranjenih, više od tisuću uhićenja i ogromnoj šteti, uglavnom među kurdskom većinom na jugoistoku zemlje. Žrtve, ozlijeđeni i uhićeni u velikoj su većini bili Kurdi.
Vođa PYD-a, Salih Muslim, zahtijevao je od Turske da dopusti prolaz borcima i oružju u Kobanê dok se čvrsto suprotstavljao intervenciji turske vojske u gradu, koja bi prema njemu sličila „okupaciji”.
Abdullah Öcalan, zatvoreni vođa PKK, također je upozorio da bi pad Kobanêa značio kraj svih mirovnih napora koji se između Turske i PKK odvijaju posljednje dvije godine.
Podsjetimo, u turskim zatvorima još uvijek ima više od 8.000 kurdskih zatvorenika optuženih za terorizam.
Kobanê i Sirijska revolucija
Pad Kobanêa i njegova okupacija od ID-a bili bi dvostruki poraz: za samoodređenje kurdskog naroda i za Sirijsku revoluciju. Iako, jasno, ne i kraj tih procesa.
Samouprava Rojave izravan je i pozitivan rezultat Sirijske revolucije i nikada joj ne bi bilo dopušteno niti bi mogla postojati bez narodnog i masovnog pokreta sirijskog naroda (Arapa, Kurda i Asiraca zajedno) odozdo protiv zločinačkog i autoritarnog Asadova režima. Iste su te narodne snage i ujedinile islamističke reakcionarne snage koje su napadale i nastavljaju napadati područja Rojave. Danas se SSV i kurdske snage bore rame uz rame protiv ID-a u Kobanêu a vidjeli smo i prosvjede potpore u drugim sirijskim oslobođenim područjima u solidarnosti s Kobanêom.
Revolucija odozdo narodnih masa Sirije – Arapa i Kurda – jedino je rješenje protiv sektaštva, rasizma i nacionalnog šovinizma.
Sirijska revolucija ojačala je samoodređenje kurdskog naroda i to se mora nastaviti. Oni su povezani a njihov je odnos dijalektički.
Poraz sirijskog revolucionarnog procesa i njegovih ciljeva najvjerojatnije bi značio kraj iskustva samoupravnih područja Rojave i nade kurdskog naroda da će sam odlučivati o vlastitoj sudbini suočen s protivljenjem mnogih čimbenika: zapadnih i ruskog imperijalizma, arapskih i turskog nacionalnog šovinizma i islamističkih reakcionarnih snaga. S druge strane, sirijski revolucionarni proces ne bi bio potpun bez mogućnosti kurdskog naroda da slobodno odluči o vlastitoj budućnosti: odcjepljenje ili sudjelovanje u borbi s demokratskim i progresivnim snagama za demokratsku, socijalnu i sekularnu Siriju u kojoj bi mu bila zajamčena nacionalna prava.
Sudbine kurdskog samoodređenja i sirijskog revolucionarnog procesa povezane su i zbog toga se moramo protiviti svim pokušajima njihova potkopavanja, bilo od Asadova režima, islamističkih reakcionarnih snaga, raznih imperijalizama (SAD i Rusija) i podimperijalizama (Iran, Turska, Saudijska Arabija i Katar).
Nužno je suprotstaviti se svim kontrarevolucionarnim snagama jer one žele podijeliti narodne klase sektaštvom i rasizmom.
Živjela Sirijska revolucija!
Živjelo samoodređenje kurdskoga naroda!
Živjelo bratstvo naroda u borbi za oslobođenje i emancipaciju!
Ljudi koji se bore jesu jedno!
Joseph Daher, 12. listopada 2014.
izvor: Syria Freedom Forever
Kobanê, kurdsko pitanje i Sirijska revolucija – zajednička sudbina,
15 listopada, 2014 at 19:59
„Zamislimo da u sljedećem europskom ratu belgijski proletarijat osvoji vlast prije od njemačkog. Vrh francuske buržoazije (Lebrun) će nesumnjivo pokušati uništiti proletersku Belgiju. Da bi zaštitila svoju dominantnu ulogu u Europi, njemačka će buržoazija možda biti primorana da oružjem pomogne belgijskoj radničkoj vlasti. Belgijski bi sovjet, naravno, objeručke posegnuo za tim oružjem. No potaknuti principom defetizma, možda bi njemački radnici trebali spriječiti svoju fašističku vlast da pošalje oružje proleterskoj Belgiji? Samo otvoreni izdajice i potpuni idioti mogu tako razmišljati.
Njemačka bi buržoazija u sprezi s nacistima proleterskoj Belgiji oružje mogla poslati samo iz najvećeg straha od narušavanja odnosa vojnih snaga i samo u očekivanju da će poslije uništiti proletersku revoluciju vlastitim oružjem. Njemačkim je radnicima, naprotiv, proleterska Belgija najveća potpora u borbi protiv vlastite buržoazije. Ishod bi borbe, u konačnici, bio odlučen odnosom snaga, u koji ispravne politike ulaze kao veoma važan faktor. Prvi je zadatak revolucionarne partije da iskoristi proturječnosti između dvije imperijalističke zemlje, Francuske i Njemačke, radi spašavanja proleterske Belgije.”
Samo otvoreni izdajice i potpuni idioti mogu tako razmišljati.
Da je moguća “proleterska revolucija” u Siriji, da bi se takva revolucija, sve i da je moguća, mogla održati i imati smisla u današnjoj globalnoj kapitalističkoj hegemoniji i čak potkopati vlast burožazije u zapadnim zemljama(!) ,da su snaga i položaj NATO snaga analogni položaju tadašnje Francuske, a da je uloga Irana ili Rusije usporediva s položajem Hitlerove Njemačke, takvi stavovi zbilja ostavljaju čovjeka u nemiru i pomutnji: radi li se o gluposti ili o zloj namjeri? Nadam se da je ipak stvar u tome da nisu poslušali vlastiti savjet “Naučite razmišljati”, jer Trocki bi sam bio uvrijeđen ovakvim banalnostima i zloupotrebama njegovih oštroumnih zapažanja o situaciji svog vremena.
16 listopada, 2014 at 22:46
Ovakvo razmišljanje Miroslava je dobar primjer zabluda u koje se pada kada se stvari promatraju “geopolitički” i “blokovski” umjesto klasno i revolucionarno. Gleda se – tu su bogomdani blokovi i bogomdani odnosi snaga i sada treba igrati u njihovim okvirima. Osim što je naivno, nedijalektičko, “crno-bijelo” i radničku klasu predaje u ruke jednoj od frakcija buržoazije (Asad ili islamisti, Gadafi ili vodstvo pobunjenika, Putin ili Obama i drugi izmišljeni “izbori”)ono je i netočno. Jer u famoznim geopolitičkim odnosima postoje proturječja i pukotine, odnosi snaga su stalno promijenjivi, a međunarodni radnički pokret u stanju je (pod pretpostavkom dostojnog političkog vodstva)da ih ne samo iskoristi u svoju korist, nego i u potpunosti promijeni Revolucionarna politika prvo postavlja svoj cilj i onda gleda kako ga provesti unutar danih geopolitičkih odnosa kada za to dođe trenutak. Defetistička politika prvo gleda geopolitičke odnose i onda u osnovu na njih uopće izvodi ciljeve.
Proleterska revolucija se započinje provoditi u Rojavi, dakle teritorijalno dijelu Sirije. U ostatku Sirije se zbiva politički ustanak širokih masa protiv diktature Asada, kojega nažalost zloupotrebljavaju reakcionarne islamističke struje nastojeći mu se nametnuti. Razne se frakcije (neke i reakcionarne) bore za vodstvo, no pod pretpostavkom revolucionarnog vodstva taj bi ustanak mogao prijeći i u socijalističku revoluciju. To uvelike potkopava interesa imperijalista. Borba za Kurdistan dodatno potkopava interese kapitalista, da ne govorimo o borbama koje će predvoditi PKK u Turskoj. Sve to treba sagledati u kontekstu krize kapitalizma u cjelini i mogućnosti koje se otvaraju. Zaista, vrijedi se naučiti razmišljati, a to znači odbaciti gotove blokovske sheme i stvari razmatrati u njihovim odnosima i promijeni, iz perspektive interesa revolucije.
17 listopada, 2014 at 05:24
Da, ovo je baš ogledni primjer kako se neki vole razbacivati pojmovima poput “dijalektika” kao igraćim kartama, samo kad to njima odgovara. Da li bi ti ljudi bili jednako pošteni i koristili taj pojam i kad bi netko opravdavao pomoćć koju Rusija i Iran pružaju legalnoj i legitimnoj vlasti Sirije? Ne, nego je navodno historija i dijalektika proces koji kao glasnogovornike ima isključivo Muslimansko Bratstvo i al Nusru. Otvoreno se svrstavajući na stranu reakcionarnih snaga, konstantno ponavljaju kako se radi o nekakvom “Asadovom režimu”, kao da netko može vladati sam bez potpore barem dijela populacije Već dobro viđena praksa demonizacije lidera, gdje se jedna birokratska figura upletena u mrežu interesa oko sebe proglašava za nekakvog zločinca, demona, đavla, da bi se tako opravdalo najbrutalnije napada na one koji se usude stidljivo reći da taj vrag nije potpuno crn i da i kroz njega djeluje dijalektika. Time se na mala vrata uvodi ideja o tome da je protiv takvog režima, o kojem navodno nitko pristojan ne može reći ništa dobro, dopušten rat svim sredstvima. Asad je zla hobotnica koja u interesu buržoazije isisava dušu i višak vrijednosti iz sirijskog društva, zločinac, a s druge strane koljači u ime Alaha, osnivači šerijatskih sudova pod vodstvom svodnika Jarbe – kroz njihovo djelovanje, ma kako brutalno bilo se naziru još nejasni obrisi revolucionarna budućnosti! Takvi bi i u ratu bijelih protiv crvenih u Rusiji prepoznali govor pozitivnih dijalektičkih procesa, a teror protiv revolucionara opravdanim zbog njihove nesavršenosti i pogrešaka. Vješto se prešućuje da tzv “SSV” i Nusra na frontu rade zajedno protiv “diktature” koja im ne dopušta da uvijek i u svako doba sude po šerijatu igraju nogomet s ljudskim glavama.
Ne bih vjerovao da mi je netko govorio pred par godina da će ljevičari tvrditi da se interesi radničke klase mogu izraziti i poboljšati kroz interese onog najgoreg, fašističkog dijela populacije u sirijskom i arapskom društvu – o, do kakvog užasa i osjećaja bespomoćnosti dovodi ova spoznaja. S jedne strane navodni ljevičari vjeruju u svojim zemljama raznim kompromiserima (Syriza, Die Linke, itd), s druge strane svi prešućuju da je i Baas partija bila bar u svojim počecima bar jednako progresivna kao i ti kompromiseri (ako budemo velikodušni prema njima), te da bi se, da se stvarno htjelo dobro sirijskim radnicim, onda valjda pred Asada stavilo ultimatum, da ga se prisili da se vrati izvornim načelim svoje partije.
Već po strukturi bloga odakle se ovdje prepisuje kao iz nekakvog katekizma, vidi se iz avoina da ga ne piše nikakav autentični lijevi revolucionar, nego da se koristi poznata matrica koja je već korištena da bi se slomili interesi radničke klase na zapadu: malobrojne snage ljevice na terenu koriste se kao smokvin list za reakcionarni prevrat, vješto se i neštedimice korist pojam revolucija, da bi se zatim ispod stola priznalo da u vodstvu tog pokreta nisu socijalisti, stvara se iluzija da oni koji zastupaju radničku klasu imaju stvarnu snagu na terenu. Znajući da je ljevica na zapadu inficirana ideologijom “ljudskih prava” i da im se lako može prodati ideja kao “prvo ljudska prava, a zatim sve ostalo, uključujući i egalitarizam”, tako se koriste tim riječima kao marketinčkim pojmovima, praznim omotima iza kojih ne stoji ništa, a to ništa može onda ispuniti interes Muslimanskog Bratstva. “Revolucionar” s tog bloga zapravo između redaka priznaje i priziva konzervativnu revoluciju, a marketinški je podlo prodaje kao nešto u interesu radničke klase. Mladi ljudi na zapadu su u međuvremenu postali toliko neotporni na marketing i na sve omotano u šareni celofan, da im je veoma lako kao revoluciju prodati neokonzervativni prevrat. Naravno, nakon toga se zna što dolazi, još nemilosrdnije izrabljivanje, a nerjetko i otvoreno klanje protivnika, ovaj put s prevratničkim neokonzervativnim režimom koji, kao i u primjeru Ukrajine, provodi najgori progon neistomišljenika i želi dotući same osnove za opstanak radničke klase. Ali nije bitno, drugovi: provedena je revolucija, imamo šarene balone, jednu noć smo pili, i divljali. Revolucija je tu, i riječ radnik postaje tako mala u usporedbi s monumentalnošću zahtjeva MMF-a. To više tada ne zanima ni UN, a više ne zaslužuje ni najmanje novinske podnaslove.
Ali i ako se sve ovo zanemari;
Da li bi itko dobronamjeran mogao tvrditi da bi ideja o revoluciji u Rusiji imala ikakvog smisla da Rusija nije bila zemlja takve veličine. Da su ljudi formata Lenjina i Trockog ovo pokušali u Jugoslaviji, postali bi opravdani svi oni prigovori koje im inače upućuju oni koji sve vide kao zavjeru (blindirani vlak, Lenjin kao agent Nijemaca, itd.). Jer sve i kad bi revolucija u maloj zemlji bila moguća, inzistiranje radničke avangarde na njenom sprovođenju u tim okolnostima bilo bi kriminalno i ludo razbacivanje ljudskim životima. Tko pošten može zanijekati da bi takva revolucija bila brzo slomljena Bijelim snagama podržanima sa Zapada, i da bi uzrokovala ništa drugo nego urušavanje čak i osnovnog civilizacijskog okvira totalnom destrukcijom društva ostavljajući na mjesto nesavršenih institucija crnu rupu (upravo ono što smo vidjeli da se desilo u Iraku). Očito – neki mogu, ali ja se još nadam da će povijest dati nekakav sud o njima i da neće dopustiti da takvi kroje i dokumentiraju povijest borbe za društvo u kojem su rad I potrošnja egalitarno raspoređeni na sve.
Sve dobronamjerne upućujem na ovu analizu, nakon koje stvari postaju veoma jasne možda i naivnijima od nas: http://www.thenorthstar.info/?p=10229