Zahtjev za slobodnim internetom zasad možda ne zvuči realno, no treba ga imati u vidu i isticati zajedno sa drugim zahtjevima kojima se nastoji trasirati put prema istinski demokratskom i pravednom društvu. Inače, u segmentu na koji se odnosi ova priča, slobodni internet predstavlja samo jedan aspekt trojstva kojega još čine slobodni softver i slobodni hardver. Jasno je da ove tri stvari čine cjelinu i da jedna od njih bez druge i treće gubi svoj dublji smisao i sadržaj. No, treba primijetiti da je “razvoj” na ta tri područja tekao, odnosno teče posve različito.
Nedavno smo iz elektroničkih medija imali prilike saznati da je Hrvatska po cijeni “brzog interneta” među najskupljima na svijetu. Tako se u tekstu “U Hrvatskoj internet među najskupljima” (koji se može naći na više naših web portala) navodi da je “internet u Hrvatskoj šest i pol puta skuplji od europskog prosjeka, ili od prosjeka SAD-a” i dodaje da je “još nevjerojatnije da Japanci imaju čak 80 puta jeftiniji internet od nas.”
Još je jedna stvar ovdje zanimljiva. Ako usporedimo cijenu interneta sa cijenama ostalih “komunalija” jednog našeg domaćinstva, nesrazmjer je također drastičan. Primjerice, mjesečna rata za struju u vlastitom slučaju gotovo je duplo manja od rate za takozvani “paket telefon + internet” (flat rate, 4 Mbit/s). S obzirom da sam donekle upućen u elektroenergetiku, pomalo i u telekomunikacije, taj me nesrazmjer posebno bode u oči. Zamislite samo što sve uključuje hrvatski elektroenergetski sustav i što je sve potrebno učiniti da bi on normalno funkcionirao. Očito je da su i troškovi ovdje daleko veći od troškova funkcioniranja telekomunikacijskog sustava bilo kojega od od naših telekoma.[1] Već bi na osnovi jedne provizorne komparacije ovoga tipa postalo bi jasno zašto telekomunikacijske usluge u našoj zemlji trebaju biti šest ili deset puta jeftinije. No, jasno je i zašto država dopušta takvo prelijevanje dohotka iz jednog gospodarskog sektora u drugi, kao što je jasno zašto se takve stvari ne tiču onih koji su za njih odgovorni, odnosno koji bi po nekoj logici to trebali biti.
Postoji jedno izgleda prilično rašireno (slučajno ili namjerno, ne znam) mišljenje – da internet služi za zabavu – skidanje filmova i muzike, igranje igrica, gledanje pornografije, pa ako si netko želi priuštiti takav luksuz – neka plaća. Istina je da internet može poslužiti i za zabavu, no treba naglasiti da to nije njegova osnovna svrha, niti bi trebalo da bude. Za one koji to ne znaju, treba reći da je umrežavanje računala i stvaranje računalnih mreža koje su kasnije prerasle u globalnu mrežu koju nazivamo internet, iniciralo američko ministarstvo obrane, a da su dalji razvoj preuzela uglavnom sveučilišta i istraživačke institucije. Tako je najpoznatiji i najrašireniji internetski servis World Wide Web (WWW) razvijen u Evropskom centru za nuklearna istraživanja (CERN) za potrebe razmjene informacija među znanstvenicima širom Evrope i svijeta. Dakle primarna zadaća interneta bila je komunikacija među ljudima, prvenstveno ona koja se tiče informiranja i obrazovanja. Danas je teško zamisliti bilo kakvo akademsko obrazovanje bez mogućnosti pristupa internetu. Taj se pristup na neki način podrazumijeva i u slučaju srednjeg, pa i osnovnog obrazovanja. I ne samo da se pretpostavlja mogućnost pristupa internetu iz škole, nego se nekada, koliko sam imao prilike vidjeti, pretpostavlja da djeca mogu “surfati” i od kuće. Internet prema tome nije luksuz, već potreba. Zapravo, moglo bi se reći da je najšira dostupnost ovoga medija nasušna potreba svakog društva koje želi biti uključeno u znanstveno-tehnološki i civilizacijski razvoj čovječanstva.
Od obrazovnog potencijala ovoga medija, možda je još značajniji onaj mobilizacijski. Pokazuje se naime da je internet medij posredstvom kojega je na relativno lak i jednostavan način moguće okupiti ljude i angažirati ih na promociji, odnosno realizaciji određenih ideja. Već i letimičan pregled interneta otkriva nam postojanje bezbrojnih neformalnih društvenih “mreža” koje ljude okupljaju oko istih ideja, vizija, ciljeva. Možda se i većina tih inicijativa može smatrati jalovima ili društveno štetnima, no normalan će čovjek obratiti pažnju na one društveno korisne, one koje potiču akcije i aktivnosti usmjerene prema boljitku lokalne zajednice i društva u cjelini, čak i na globalnom nivou. Primjerice, putem raznih internetskih peticija i anketa omogućeno je ostvarenje neposredne demokracije, te formiranje javnog mnijenja u skladu sa stavovima najširih društvenih slojeva. Nezavisno “internetsko informiranje” u koje su uključeni sami građani u dvostrukoj ulozi kreatora i konzumenata, sve više postaje efikasno oružje u borbi protiv cenzure i manipulacija medijskih mogula, djelotvoran instrument otkrivanja i sprečavanja svakovrsnih zloupotreba i korupcije u institucijama vlasti, te vjerodostojno svjedočanstvo o našem vremenu. Internet također omogućava i suradnju na sasvim konkretnim projektima našeg zajedničkog znanstveno-tehnološkog i kulturnog razvoja. Koordinirani rad stotina, a u nekim slučajevima i tisuća informatičara na mnogobrojnim projektima razvoja slobodnog softvera, primjeri su takve “internetske suradnje”, kao što su to i rad na projektu Wikipedije i drugim projektima na području širenja slobodnih informacija, stvaranja slobodne kulture i slobodnog znanja. Sve u svemu, možemo reći da je mogućnosti povezivanja i suradnje ljudi sa raznih strana svijeta putem interneta teško i sagledati. Za očekivati je da će ova komunikacija, kao i sve ono što se podrazumijeva pod pojmom “digitalnog aktivizma” donijeti mnogobrojne blagodati čovječanstvu od kojih su možda najvažnije uklanjanje barijera koje odvajkada dijele ljude kao što su one klasne, ideološke, kulturne, vjerske rasne, i sl, prevladavanje raznih predrasuda i ksenofobije, te jačanje svijesti o zajedničkoj pripadnosti jedinstvenoj ljudskoj vrsti koja bi trebala dovesti do realizacije ideje svjetske zajednice.
Prepreku na ovom putu danas predstavlja problem dostupnosti interneta. Čini se da usprkos visokim cijenama pristupa internetu, stanje u Hrvatskoj i nije tako loše – prema podacima sa kraja prošle godine preko 50% kućanstava u Hrvatskoj posjeduje priključak na internet, od kojih većina koristi tzv. “broadband pristup”, dok se približno petina na internet spaja preko telefonske linije (dial-up).[2] No s obzirom na današnje tehnološke mogućnosti, kao i gore navedene perspektive, mislim da tim podacima ne bismo trebali biti zadovoljni, isto kao ni podatkom da se internetom koristi oko 25% svjetskog stanovništva.
Cijene o kojima smo govorili na početku ovog teksta zasigurno su najvažniji su dio problema. Pritom je zanimljivo primijetiti da se cijene pristupa internetu kod nas već godinama ne mijenjaju, već se, s vremena na vrijeme počne govori o tobožnjim “dodatnim uslugama” koje se dobiju za istu cijenu, a koje uopće nisu potrebne ili se poveća brzina pristupa, iako je postojeća, za sve standardne potrebe sasvim dovoljna. Tko zna, možda političke elite upravo i ciljaju na to da se siromašnijim slojevima stanovništva onemogući pristup internetu i tako ih se zadrži u izolaciji i neznanju.
Stoga mislim da je potrebno istaknuti zahtjev za slobodnim internetom, ili nešto šire slobodnim telekomunikacijama, putem kojih bi država, odnosno društvo, svakom građaninu ove zemlje omogućila slobodan i ravnopravan pristup svim dostupnim informacijama u svrhu vjerodostojnog informiranja, obrazovanja i sudjelovanja u demokratskim procesima koji se odvijaju na domaćoj i svjetskoj sceni. Pod pojmom slobodnog interneta podrazumijevamo internet koji je svima dostupan i za koji je pristup besplatan. Dalji zahtjevi mogu se odnositi na samo ustrojstvo interneta (suzbijanje diskriminacije odnosno isticanja pojedinih sadržaja, kao i borba protiv komercijalnih utjecaja i njihovo svođenje na najmanju moguću mjeru), no oni su u ovom trenutku manje važni.
Zahtjev za slobodnim internetom zasad možda ne zvuči realno, no treba ga imati u vidu i isticati zajedno sa drugim zahtjevima kojima se nastoji trasirati put prema istinski demokratskom i pravednom društvu. Inače, u segmentu na koji se odnosi ova priča, slobodni internet predstavlja samo jedan aspekt trojstva kojega još čine slobodni softver i slobodni hardver. Jasno je da ove tri stvari čine cjelinu i da jedna od njih bez druge i treće gubi svoj dublji smisao i sadržaj. No, treba primijetiti da je “razvoj” na ta tri područja tekao, odnosno teče posve različito.
Tako se problem slobodnog softvera može smatrati riješenim, pri čemu je konačni slom koncepta vlasništva na području softverske industrije samo pitanje vremena. Slobodni hardver je očito puno udaljeniji cilj, no projekti poput OLPC-a (One Laptop Per Child) ulijevaju nadu i u njegov uspjeh. Internet, odnosno telekomunikacije sasvim su treća priča i tu se, koliko se može vidjeti, ne radi gotovo ništa. Nadam se da će ovaj tekst predstavljati poticaj da se nešto pokrene i na ovom planu.
No, treba uočiti da već sada, bez nekih velikih akcija ili zahvata i sami možemo učiniti nešto da se cijena pristupa internetu koju plaćamo monopolistima značajno smanji. S obzirom da su standardne brzine pristupa internetu koje nude naši internet provideri ne samo dovoljne, već su i veće nego je to potrebno pri nekoj normalnoj upotrebi interneta, nameće se ideja da se na isti priključak (modem) spoje dva ili tri kućanstva. Modemi koji se danas koriste (ADSL ili kablovski) mogu biti žični (LAN) ili bežični (WLAN). Ako se radi o bežičnom modemu onda spajanje iz susjedstva nije neki problem s obzirom na doseg signala iznosi 30m unutar zidova (vani do 200m). Ako se radi o žičnom modemu, onda je potrebno provući mrežni kabel do susjednog stana (susjednih stanova). Napomenimo da je u ovom slučaju spajanje drugih kompjutera na internet moguće i ako se radi o modemu koji nema dodatnih mrežnih priključaka – u tom slučaju potreban je kompjuter sa dvije mrežne kartice i eventualno hub ili switch preko kojega ćemo spojiti ostale kompjutere.
U svakom slučaju, na ovaj je način moguće smanjiti cijenu pristupa internetu sa “uobičajenih” 80 do 100 kuna na četrdesetak ili manje.
[1] Uz to, treba napomenuti da su izgradnju velikog dijela telekomunikacijske infrastrukture financirali sami građani ove zemlje i da bi se ona tako takva trebala smatrati javnim vlasništvom.
[2] Što se tiče T-Com-ovog dial-up pristupa treba reći da se tu radi o iznimno lošoj kvaliteti usluge. Ako u Zagrebu to još i radi kako tako, u provinciji, pogotovo po udaljenim selima ovaj je način pristupa internetu gotovo neupotrebljiv (za učitavanje Googleove stranice treba čekati po tri-četiri minute, nekad i duže). S obzirom da se usluga naplaćuje prema vremenu trajanja veze (15 lipa po minuti između 7 i 19h odnosno 7,5 između 19 i 7h) ispada da ovakvo stanje T-Com-u ide na ruku. Uočite taj paradoks – što je usluga lošija, to donosi veći prihod. Mislim da bi javnost na ovakve stvari trebala obratiti više pažnje.
X.Y.Z
Slobodni internet - medij slobodnog društva,
14 lipnja, 2010 at 18:20
X.Y.Z, ili netko od dežurnih na ovim stranicama, ljubazno vas molim da mi odgovorite na dva pitanja:
1. zašto angažman na besplatnom ineternetu, a ne na besplatnoj hrani ili stanovanju?
2. znači li sintagma “besplatni internet” da je zapravo riječ o inetrnetu plaćenom novcem iz državnog proračuna: po načelu da su dužni plaćati i oni kojima se živo fućka za internet i njegove, u najmanju ruku, dvojbene mogućnosti?
Unaprijed hvala.
14 lipnja, 2010 at 19:18
(1) Zato što je taj cilj po “normalnim” ekonomskim kriterijima puno lakše ostvariti. Nitko ne kaže da je to drugo manje važno (zapravo je daleko važnije), ali ni ovo prvo (nadam se) nije posve bez veze.
(2) Mislim da bi se radilo o praktički zanemarivom iznosu (to je jedan od kriterija iz (1)).
14 lipnja, 2010 at 20:53
yvesz, hvala na odgovoru.
Dakle, kad je o motivaciji riječ, kod ove je akcije naglasak ustvari u lakoći (ostvarenja) i zanemarivosti (nužnog novčanog iznosa), a ne, nažalost, u pravednosti. To doista zvuči lepršavo, ta lakoća i zanemarivost, ali – nažalost, i uočljivo oportunistički.
14 lipnja, 2010 at 22:01
Ne razumijem to s naglaskom. Zašto bi lakoća (ostvarenja) i zanemarivost (nužnog novčanog iznosa) implicirala oportunizam? Znači li to da treba reći – Pustite ih da nas pljačkaju, mi ćemo se baviti težim stvarima.
Inače u tekstu je rečeno da se ne radi o nekoj lepršavoj lakoći, već o vrlo zahtjevnom cilju – stvar je u tome što je taj cilj prema svemu sudeći lakše ostvariv od onih koje si spomenuo.
A ta priča s oportunizmom i pravednošću odnosi se na nešto suptilniju razinu stvarnosti.
14 lipnja, 2010 at 22:38
Kažeš: “Znači li to da treba reći – Pustite ih da nas pljačkaju, mi ćemo se baviti težim stvarima.” Jasno je da to ne treba reći. Međutim, zar i plan autora članka nije pljačka: internet treba kao učiniti besplatnim, i to tako da se troškovi podmire nametom na plaće i onih koji to ne žele (ne znam kako bi to drugačije moglo biti “besplatno”), nešto poput financiranja crkve iz proračuna ili zagovaranja “besplatnog” školstva koje bi kroz porez morali plaćati i oni koje obrazovanje ne zanima. Drugim riječima, bilo bi lijepo da je autor istaknuo da bi “besplatan” internet trebali financirati oni koji to žele – recimo, da se dobrovoljno prijave poreznoj upravi i izjave da žele odvajati od plaće i dio za internet i slične usluge (kao što švabe čine s crkvama).
Nadalje, kažeš: “Zašto bi lakoća (ostvarenja) i zanemarivost (nužnog novčanog iznosa) implicirala oportunizam?” Ako priklanjanje lakšem putu nauštrb principijelnosti nije oportunizam, onda doista ne znam što jest. To mi, naime, zvuči kao socijaldemokratsko prenemaganje, a ne kao revolucionarni pristup, priličniji Radničkoj borbi.
15 lipnja, 2010 at 07:43
Možda bi se zbilja, ako ćemo tjerati mak na konac, moglo opet govoriti o pljački, ali je stvar u tome da bi ona bila osamdeset ili sto puta manja (to se misli pod onim zanemarivim iznosom)- čini mi se da bi institucija poput CarNeta sve to mogla opsluživati bez nekog velikog povećanja troškova. Uostalom oni nas i danas (po tvom) pljačkaju, kao što nas pljačkaju i drugi.
Što se ostaloga tiče, ja to još uvijek ne razumijem. Kao što sam već rekao mislim da se radi o nekoj “pomaknutoj” logici.
15 lipnja, 2010 at 11:43
evo nas opet u dosta besmislenim raspravama.
Trebalo bi biti logično da borba za novo društvo ima puno frontova i da jedan ne isključuje drugi. Također, neki od njih su lakše ostvarivi nego drugi. Zašto bi to impliciralo oportunizam, pobogu. Mogli bi govoriti oportunizmu kada bi npr. RB digla ruke od revolucije i bavila se samo pitanjem slobodnog interneta. Baxter, ti pretpostavljam podupireš borbu za besplatno školstvo? (ako ne onda stvari stoje puno gore nego što sam mislio) No, to je puno više “umjerenjački” zahtjev od ovih ovdje. Čini li te to oportunistom? Ne bi li se isto moglo reći da bi obrazovanje trebali plaćati samo oni koje ono zanima, a ne čitavo društvo. Ne opravdava li takav argument bolonjsku reformu i privatizaciju skolstva. Pitanja su veoma slična. Internet je nešto što je od značenja za čitavo društvo, nemoguće je govoriti o radu na obrazovanju i znanosti, te njihovom približavanju svim društvenim slojevima, bez korištenja ovoga resursa. Ako se pitanje dostupnosti interneta ostavi u privatnim rukama i veže uz plaćanje produbljuje se socijalna diskriminacija i drzanje radnicke klase u pokornosti.
15 lipnja, 2010 at 12:34
Problem je i u tome sto ljudi misle da su te “tehnologije” zbilja toliko komplicirane i skupe da ih treba masno plaćati, a da je Mudrinić toliko pametan da zbilja zavrjeđuje plaću od 180.000 kuna mjesečno ili koliko već.
15 lipnja, 2010 at 15:41
Svečano obećavam da više neću ni inicirati ni sudjelovati u raspravama na vašim stanicama. Vi ste, drugovi, sami sebi dovoljni. I zato sigurno nećete uspjeti. Sretno.
15 lipnja, 2010 at 16:34
A gdje si to pročitao? Tko ti je to poručio. Naravno, lakše je uvrijeđeno napustiti raspravu nego uzvratiti argumentima. Šteta, jer ioako ne mislim da je kritika koja je dolazila od tebe bila opravdana, vjerujem da je rasprava (zajedno i s onom prošlom o Palestini) barem određeni broj ljudi potaknula na daljnja promišljanja i istraživanja. Rasprava je uvijek dobrodošla, pa čak i tog tipa.
17 lipnja, 2010 at 23:40
Ode Baxter, ode diskusija. Ostade monolog. Šteta.
18 lipnja, 2010 at 19:39
Istini za volju – i nije to bila naročita diskusija. I nije baš neka šteta.
18 lipnja, 2010 at 22:12
Šime, u pravu si. Dva na jednog – i nije baš neka fora.
19 lipnja, 2010 at 18:02
Pa pobogu, ovo nije bio osobni obračun, nego razmjena ideja i stavova i u tome igra ulogu samo snaga argumenata. Stoga nema veze “koliko je na koliko”. Uostalom, mogao si pritrčati Baxteru u pomoć ako si želio, makar priznajem da nije baš jednostano braniti onakve stavove.
19 lipnja, 2010 at 22:30
Ma da, vidim, ti se svoje obranio dosadno ponavljajući, kao pokvareni gramofon, jeftine trockističke fraze. Vi ovdje ostavljate isti dojam kao brucoši isusovačke teologije: dogma, fraze i neteoleracnija. Samo, hebiga, vi ste za njiha nula: nemate love i svojoj publici, za razliku od njih, ne možete obećati život vječni.
20 lipnja, 2010 at 22:34
Majstore, svaka ti čast što si čak i u raspravi o slobodnom internetu, koja stoga nije uže vezana uz specifična pitanja u socijalističkom pokretu (a time niti uz pitanja “trockizma”), pronašao ni više ni manje nego “jeftine trockističke fraze”. To govori samo to da su one proizvod tvoje mašte. Umjesto da izneseš svoje stavove i za njih ponudiš argumente i nadovežeš se na gornju raspravu, a to ti zaista nitko ne brani, ti odbacuješ svaku raspravu načelno protestirajući zbog “dogme, fraza i netolerancije. To je najudobniji način raspravljanja upravo zato što se ne treba reći ništa, a niti uložiti minimum intelektualnog rada. Međutim, imati formirane stavove, iznijeti argumente i odgovoriti onima koji optužuju za oportunizam i nastojati pokazati kako njihovi stavovi nisu istiniti nešto je sasvim različito od toga. Žao mi je što to ne razlikuješ. Predložio bih stoga da nastavimo s raspravom o slobodnom internetu i da pokušaš pobiti argumente mene i druga yvesza. Hajmo…dakle ti smatraš…
21 lipnja, 2010 at 10:14
… dakle, ja smatram, isto kao i Baxter, da internet, ili bilo šta drugo (obrazovanje, zdravtsvo i sl.), ne može biti besplatan ako ta nazovi besplatnost ustvari znači da se lova bez izričitog dopuštenja pojedinca oduzima od njegovih prihoda i daje pružatelju internet usluga. Drugim riječima, neka internet plaća onaj koga on zanima, a onima koji ga ne mogu platiti neka se, naravno, pomogne ali dobrovoljnim donacijama a nikako ne nasilnim nametom na osobna primanja.
21 lipnja, 2010 at 21:53
U redu. No, prije nastavljanja rasprave – jesi li svjestan da tvoji gore izloženi stavovi proizlaze iz liberalne političke teorije i da oni neprestano služe kao opravdavanje za privatizaciju usluga? Borba protiv privatizacije javnog sektora je, pak, jedna od najznačajnijih aktivnosti socijalnog pokreta širom svijeta, prvenstveno zbog posljedica koje privatizacija ima po siromašne.
Svi znamo kako funkcioniraju dobrovoljne donacije, na taj način ne bi se previše sakupilo i internet bi ostao privilegija bogatih….
Možda je do nekakvog nesporazuma došlo zato što je pitanje postavljeno u suviše apstraktnom obliku. Naime, kada plaćaš internet ti glavninu plaćaš korporaciji koja stvara profit jedino na temelju monopola, ogromna manjina prihoda ide na samo održavanje infrastrukture. Što bi mi učinili? Naravno, uz eksproprijaciju drugih kapitalista eksproprirali bi i korporacije koje kontroliraju internet. Dakle, internet, kao i sve telekomunikacije, bi doslovno postao društveno vlasništvo. Dakle, više ne bi morao plaćati “pružatelju usluga”. Jedino što bi se moralo jest održavati infrastrukturu, a o tome bi brigu vodilo, naravno, čitavo društvo koje je i u posjedu toga. Naravno, eksproprijacija podrazumijeva “nasilje” nad kapitalistima koje bi još bilo dodatno pojačano ekstremno progresivnim poreznim sustavom. Internet bi se pružio najsiromašnijima (koji za njega naravno ne bi trebali plaćati) na temelju razvlašćivanja najbogatijih parazita. Revolucija je nemoguća bez “nasilnih nameta” i bez eksproprijacije kapitalista i to, nažalost, uvijek bez njihovog izričitog dopuštenja.
21 lipnja, 2010 at 22:28
Moji stavovi su stavovi prava na individualnu slobodu, neovisnu od bilo kakvog nasilja većine ili manjine, organizacije, ideologije ili bilo čega sličnog što ti može pasti na pamet.
U ovoj priči o internetu zagovaram pravo pojedinca da mu se bez njegovog odobrenja ne oduzima od uprihođenog za bilo koju svrhu, pa tako ni za internet ni obrazovanje ni zdravstvo ni policiju ni državnu birokraciju. Moja zarada je moja stvar i ne bi smjela biti objektom bilo kakve prisile, osim uz moje prethodno izričito odobrenje. A vi biste me, kao što sam priznaješ, oduzimajući dio mojih prihoda prisilili da održavam infrastrukturu. Zašto je sami ne održavate, nego ćete lovu uzimati i od radnika koji u tome ne žele sudjelovati, jer ih, na primjer boli neka stvar za internet. Uzgred, kažeš da bi raja trebala svojom lovom održavati infrastrukturu, a što je sa sadržajem interneta – sve na dobrovoljnoj osnovi: moš’ mislit.
22 lipnja, 2010 at 10:01
U čemu bi bio problem sa sadržajem? Sadržaji koji se naplaćuju i tako su uglavnom suvišni.
A što se tiče infrastrukture – njezin veliki dio (telefonska mreža, optički kablovi kojima su spojeni domaći i inozemni nodovi) izgrađen je, kako je već rečeno sredstvima građana (odnosno države) i zbog toga bi se trebala smatrati javnim vlasništvom. Zašto bi sad isti ti građani trebali skupo plaćati recimo okolnost da T-Com smatra telefonsku mrežu svojim vlasništvom i što uz to vrti par servera i rutera čiji su troškovi održavanja naspram njihovog budžeta gotovo zanemarivi (njih bi i ti sam mogao iskonfigurirati na vlastitom stroju).
22 lipnja, 2010 at 10:18
…
Stvar je u tome da plodove znanstveno – tehnološkog razvoja čovječanstva trebaju uživati svi, a ne samo neki. To je uostalom osnovna ideja Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije.
I suprotan je stav doduše legitiman (ne znam da li ga i ti zastupaš) no mi ćemo se protiv njega boriti svim silama, jer mislimo da se tu radi o pitanju našeg opstanka.
22 lipnja, 2010 at 22:07
Ovdje nije riječ o tome čija je infrastruktura, nego o tome da nitko ne bi smio imati pravo bez mojeg prethodnog odobrenja oduzimati mi od osobnog dohotka za bilo što pa tako ni za održavanje internetske infrastrukture.
Nadalje, riječ i o tome da je stav o “suvišnosti” internetskog sadržaja subjektivne naravi, ili, drugim riječima, otkud vama ili bilo kome drugom pravo u moje ime ocjenjivati što je suvišno, a što nije. Recimo, ja sam spreman platiti skidanje pornografskog materijala ili sudjelovati u online klađenju. Zašto biste mi i s kojim pravom oduzeli pravo da u tome uživam.
Ja, dakle, kao i Baxter, zagovaram potpunu slobodu pojedinca da sa svojim životom radi što god želi (da se drogira, prostituira, školuje, kulturno uzdiže, baci sa zgrade, što god) , a vi biste svoje stavove silom nametnuli svima.
O tome je ovdje riječ.
23 lipnja, 2010 at 17:01
Kao što sam ti rekao – ovisi o tome kojoj klasi pripadaš, naravno da će teret održavanja te infrastrukture pasti na leđa najbogatijih. I naravno da se zalažemo za to da se od njih oduzima od osobnog dohotka. Osim toga, nema razloga da razlikujemo održavanje komunalne, vodoopskrbne itd. infrastrukture od one internetske (naravno, kod interneta ne postoji objektivna “potrošnja”). A za potpunu privatizaciju tih usluga ne zalažu se čak niti najoportunističkiji socijaldemokrati.
Kada bi društvo prihvatilo bukvalno te anarhosindikalističke stavove koje gore iznosiš ne bi moglo opstati više od nekoliko godina, uostalom. No to je je jedna druga priča…
23 lipnja, 2010 at 17:21
Dobro, znači, vi biste odlučivali od koga, koliko i za što uzimati. Vi biste odlučivali što je društveno korisno i poželjno a što nije. Mene, dakle, o tome ne biste ništa pitali. To mi, moram priznati, izgleda potpuno istovjetno ovom što danas imamo: nitko me ni zašto ne pita – samo maznu lovu koju sam zaradio i potroše, uglavnom, na stvari za koje me boli neka stvar.
I zašto bi moralo postojati neko društvo o kojem ti pričaš. Jasno je, naravno, da ti kod toga ne misliš, zapravo, na društvo nego na državu. I što ako to društvo (država) ne bi opstalo više od nekoliko godina i, uopće, odakle ti to da ljudi ne bi mogli svoje živote dugoročno organizirati u manjim nedržavnim horizontalno postavljenim organizacijama. Možda bi to upravo bila prilika za neke nove nedržavne forme života, slobodne od avangardi koje poput vas, misle da nabolje znaju što je za ljude najbolje i koje ga uvijek odvedu u podložnost služenja parazitskim političkim elitama.
23 lipnja, 2010 at 18:45
Što se tiče prigovora oko “suvišnog” sadržaja” na internetu – mislim da su obrazovni sadržaji uglavnom besplatni, oni koji se tiču “društvenog (digitalnog) aktivizma” i pogotovo. Internetski sadržaji koji se naplaćuju, a koje ti spominješ, u članku se ne razmatraju (to su stvari koje i tako nemaju veze s ljudskom slobodom).
Još jednom ponavljam (i to zadnji puta) ideju cijele priče – “internetskim resursima” puno bi se racionalnije moglo gospodariti kad oni ne bi bili prepušteni stihiji tzv. “slobodnog tržišta”, a vjerojatno bi najbolje bilo da ih se učini “slobodnima”. Uostalom ni druge se stvari ne prepuštaju tržišnoj stihiji, neke čak ni u ovoj našoj državi. A slobodnih stvari ima hvala Bogu sve više i više.
Što se ostaloga tiče ponovit ću opet da se tu po mom mišljenju radi o nekoj pomaknutoj logici. Valjda su to neki “mladenački zanosi” ili što već…
23 lipnja, 2010 at 19:27
Obrazovni sadržaji uglavnom, nažalost, nisu besplatni: zanstveni časopisi, zbirne baze znanstvenih članaka, arhive relevantnih periodičnih tiskovina, kvlalitetni riječnici i sl., a tamo gdje jesu riječ je, najčešće, o šturoj, light verziji (wikipedia) sadržaja nepovjerene kvalitete.
Nije mi jasno kako to pornografija i klađenje nemaju veze s ljudskom slobodom. Ah, da, oprosti, zaboravio sam da vi imate namjeru, naravno, kad preuzmete vlast, slobodi dati pravu i trajnu definiciju. Jedva čekam da me uvjeriš kako bi tvoja definicija slobode mogla biti u suprotnosti s nečijim pravom da dobrovoljno sudjeluje u stvaranju ili gledanju pronografskog materijala.
Ja, posljednji put – ha, ha, baš si mi infantilno pompozan – kažem da nemam ništa protiv da internetskom infrastruktorom upravlja tko god želi, ali NE MOJOM LOVOM BEZ MOJE PRETHODNE PRIVOLE JER JE TO PLJAČKA, a vi, nadam se, niste pljačkaši, ili, ipak i za to imate definiciju. Da, sad sam se sjetio: oduzet ćete od bogatih, pa kad njih opelješite, doći će na red raja, jer, je li, svi moramo podijeliti trošak zajedničkog života.
yvesz, što je to pomaknuta logika? Je li to kad si ti uvjeren da znaš bolje od mene što je dobro za mene i moju obitelj ili kad ja zagovaram da svatko, pa i ti, upravlja svojim životom kako želi, slobodan od bilo kakvog nasilja, pa i od tog tvog “avangardnog”, koje se već dokazalo kao učinkovito jedino u svojoj posljedičnoj pogubnosti i fizičkoj i intelektualnoj.
23 lipnja, 2010 at 20:47
Dobro, obrazovni sadržaji možda nisu uglavnom besplatni (mene uglavnom zadovoljava ovo besplatno smeće, jer se bavim slobodnim softverom), ali se treba boriti da to budu.
Što se tiče preuzimanja vlasti – ja nemam tu namjeru, niti bih se išao gnjaviti oko “pravog i trajnog definiranja slobode”. Ona opaska je stavljena u zagradu kao moje osobno mišljenje s kojim se ti možeš složiti, ali i ne moraš.
A pomaknuta logika je za mene kad netko tko se internetom očito služi, smatra da problem nerealno visokih cijena internetskih usluga u Hrvatskoj nije vrijedan spomena, ali mu je problem pljačke koja bi nastala kad bi se “internetski resursi” stavili pod državnu ili društveni ingerenciju toliko silno važan. Pa i drugi su, puno važniji resursi pod ingerencijom države i tu se radi o pljački puno većih razmjera. Trećima opet upravljaju eksponenti krupnog kapitala i ti su razmjeri još veći. I što onda s tim?
A pomankuto je i govoriti o nekakvom “nasilju” i još “avangardnom” u ovakvoj jednoj raspravi.
23 lipnja, 2010 at 21:29
U redu, tebe zanima slobodni softver, to je, doista, ok: dobrovoljno i slobodno izrađuješ softvare bez naknade – tvoje vrijeme i tvoji resursi tvoja su stvar.
Obrazovni sadržaji mogu biti u potpunosti besplatni samo ako se njihovo internetsko apliciranje temelji na volonterskom autorskom angažmanu ili na reklamnom sponzorstvu. Ako bi, pak, to bilo poduprto novcem poreznih obveznika, onda to nije besplatno. O tome pričam. I naravno da su mnogi drugi resursi u nadležnosti države ili društva, i ja nemam ništa protiv toga ako je sudjelovanje u financiranju takvog sustava uspostavljeno na dobrovoljnoj osnovi onih od kojih se oduzima, dakle, građana. Recimo, ja sam uvjeren da od policije nemam nikakve koristi a plaćam je. Kužiš? Zašto me nitko ne pita želim li je plaćati. Sve dok nije tako, narod će državu smatrati lopovom i biti u stalnom latentnom sukobu s njom. Ili, recimo, zdravstveno osiguranje. Nemam ništa protiv toga da ono bude organizirano kao javni sustav, ali samo na dobrovoljnoj osnovi: da u financiranju sudjeluju samo oni koji žele. Isto vrijedi i za obrazovanje i slične usluge. Solidarnost mora biti dobrovoljna ili nije riječ o solidarnosti
nego o otimačini.
Za mene je svako oduzimanje novca od osobnog dohotka bez prethodne suglasnosti vlasnika tog novca – pljačka. U tom kontekstu govorim o nasilju. Država poreze na dohodak naplaćuje izravno od poslodavca – ne ispostavlja uplatnicu radniku. Zašto? Zato što u njega nema povjerenja. Kužiš.
23 lipnja, 2010 at 23:05
Ovo s obrazovnim sadržajima nije baš tako. Ima gomila obrazovnih sadržaja koji nisu nastali kao rezultat volonterskog nego plaćenog rada, ali su dani na uvid javnosti putem interneta i mogu se slobodno “skinuti”. Uostalom, velik dio slobodnog softvera nastao je upravo na taj način.
Tu je u igri pojam “nulte granične cijene” koji se i pojavio u vezi sa tvorevinama koje je moguće “umnožavati” gotovo bez ikakvih troškova. Zato je i moguće govoriti o “praktički besplatnim stvarima” jer neka cijena podijeljena s ogromnim brojem entiteta koji je za tu cijenu nastao daje “praktičku nulu”.
24 lipnja, 2010 at 09:30
yvesz, to o čemu govoriš u bitnome se udaljava od onoga o čemu smo pričali. Ali, ako baš hoćeš, vjerujem da ćeš jednog dana shvatiti da je tvoj angažman na slobodnom softveru ustvari naivno upadanje u zamku velikih igrača koji pomno nadziru sve aspekte tog “altruističkog” pokreta kojemu pripadaš. No, dobro, možda nisam u pravu pa se dogodi da Linux i slični projekti dotuku Microsoft, Apple, Google, Yahoo i slične kapitalističke monolite. U tom me slučaju baš zanima tko će, bez ekonomske prisile, omogućiti funkcioniranje tako velikih nakaznih sustava kao što je internet – dobrovoljci? Ok, možda. No, tko će čistiti ulice i kanalizaciju – dobrovoljci? Nisam siguran. A teško mogu zamisliti i ljude koji ne pristisnuti ekonomskom nuždom, dakle, slobodni i ljudski realizirani, pripremaju umrle za posljednji počinak ili, recimo, silaze u rudnik po rudaču od koje će isto tako dobrovoljno i bez ekonomske prisile neki “slobodni” ljudi spajati računala na kojima će se vrtjeti “slobodni” softver.
Drugim riječima, softver, bio on “slobodan” ili neslobodan, svejedno, podupire održavanje glomaznog industrijskog sustava koji od pojednica očekuje, jer je taj sustav radi vlastitiog održanja na to prisiljen, da svoje kratko životno bivanje posveti crnčenju u ime kao nekog zajedničkog interesa.
24 lipnja, 2010 at 10:27
Pa stvar upravo i jest u tehnološkom napretku. Za nadati se da u budućnosti ljudi neće morati obavljati poslove koje ti spominješ. Uostalom već i sada mnoštvo poslova obavljaju “inteligentni strojevi”. A zasigurno bi bilo još puno više takvih poslova i manje ljudske bijede da se na razne načine ne onemogućava da svatko tko to želi slobodno raspolaže rezultatima našeg znanstveno-tehnološkog razvoja. Mislim da se treba boriti da to tako ne bude.
Sad hoće li naš napredak stvoriti neko “normalno društvo” koje će svakom pojedincu omogućiti da slobodno razvija svoje potencijale ili će dovesti do nekog “Matrixa” ne znam, to je nešto što ovisi o tome kakvi smo mi ljudi, jesmo li dostojni neke svoje “sretne budućnosti” ili nismo.
Inače da veliki igrači nadziru altruističke projekte u to nema sumnje, ali sumnjam da ih oni mogu i kontrolirati.
24 lipnja, 2010 at 12:21
Još jedino ostaje promisliti može li ovaj planet osigurati dovoljno prirodnih resursa da jednog dana svi ljudi na planeti imaju makar štednjak, frižider, klimu, automobil i računalo. Bojim se da ne može.
24 lipnja, 2010 at 13:27
Da se i ja ukljucim:
1. mislim da je krajnje dvolicno koristiti internet dok ga 50% ljudi uopce ne koristi i onda govoriti protiv slobodnog interneta iz razloga sto bi toboze predstavljao zapreku osobnoj slobodi. To samo govori o tome da se onima koji to govore i imaju dovoljno novaca za internet, cilj da svi imaju mogucnost koristiti internet ne cini uopce vazan. Nekima od nas je on najvazniji, a ne neka apstraktna naklapanja.
2. Mislim da odrzavanje infrastrukture interneta u drzavnom vlasnistvu uopce ne bi trebalo razlikovati od odrzavanja cesta, ulicne rasvjete, kanalizacije itd. Sto se tice troskova same internetske infrastrukture ne vjerujem da bi oni iznosili vise od kojih 10 kn po stanovniku, ako i toliko. Ako to netko ne zeli, ako ne zeli imati internet, vodu, struju, zdravstvo itd. uvijek mu se moze ostaviti mogucnost da ode u sumu i bude “slobodan” ne vidim problema u tome.
3. U maltuzijanskoj prici o prirodnim resursima zanemaruju se resursi znanosti i tehnike koji su prakticki neograniceni.
4. Znanstveni i civilizacijski razvoj zahtjeva opcedrustveno planiranje i koordiniranje, te stoga i odredjeni stupanj centralizacije (koji medjutim treba pocivati na ekonomskim osnovama). Stoga je pricanje o malim grupama koje bi nadomjestile drustvo utopijsko i reakcionarno.
5. Naravno da i u nizim fazama socijalizma mora postojati “glomazni industrijski sustav” i odredjena drustvena sredstva prisile kako bi se omogucilo obavljanje ekonomskih funkcija. To je sasvim jasno i problematicno samo nepopravljivim sanjarima bez previse veze s realnoscu.
24 lipnja, 2010 at 20:53
Nasa planeta zaista ne moze sve to osigurati, ali ima i drugih planeta.
4 srpnja, 2010 at 15:39
Ivan, cijelo se vrijeme bunis jer ne zelis da ti bez tvojeg odobrenja skidaju novac za nesto sto ti mozda ne zelis placati. A zar ne vidis da si ionako duboko potkradan zbog trenutnih cijena interneta kojeg placas u nasoj drzavi? Prisiljen si, zapravo, dobrovoljno biti potkraden.Mislim da je to puno gore negoli gore navedeno, jer se od tebe radi budala.
5 srpnja, 2010 at 14:23
Kifla, evo ponavljam:
… dakle, ja smatram da internet, ili bilo šta drugo (obrazovanje, zdravtsvo i sl.), ne može biti besplatan ako ta nazovi besplatnost ustvari znači da se lova bez izričitog dopuštenja pojedinca oduzima od njegovih prihoda i daje pružatelju internet usluga. Drugim riječima, neka internet plaća onaj koga on zanima, a onima koji ga ne mogu platiti neka se, naravno, pomogne ali dobrovoljnim donacijama a nikako ne nasilnim nametom na osobna primanja.
Ne kužim što ti tu nije jasno.
12 prosinca, 2011 at 14:44
I? Gde su kontakti diskutanata? Priča se valjda nastavlja?