Čim se Ben Ali ukrcao na avion za Saudijsku Arabiju u petak, 14. siječnja, zbačen od strane masovnog revolucionarnog pokreta tunižanskih radnika i omladine, marionetska vladajuća klasa i njeni imperijalistički gospodari počeli su s manevrima kako bi osigurali da ostanu u kontroli nad situacijom.Bili su odlučni  ne dopustiti da moć sklizne iz hodnika parlamenta i predsjedničke palače na ulice gdje su mase slavile bijeg omraženog diktatora. Njima “na vrhu”, bilo je najvažnije da osiguraju provođenje Ustavnih odredbi. Pozvali su se na članke 56 i 57 Ustava, te su brzinom svjetlosti na vladajuće pozicije postavljene različite osobe s namjerom da se oformi nova Vlada što je moguće brže.  Na početku je postavljen Ben Alijev premijer Mohamed Ghannouchi, no ubrzo je zamijenjen s glasnogovornikom Parlamenta Fouadom Mebazaaom, koji je potom tražio od Ghannouchija da održi razgovore sa svim političkim snagama s namjerom da oforme zajedničku nacionalnu Vladu kojoj bi zadatak bio sazvati izbore.
Uslijedili su bjesomučni razgovori preko vikenda. Stajalište vladajuće klase je bilo da nova Vlada mora ispuniti dva zadatka: 1) osigurati nastavak starog režima, 2) učiniti to na takav način da zavaraju narod da se radi o novom državnom režimu kako bi stekli legitimitet i kontrolu nad ulicama gdje je isti taj tuniški narod proveo revoluciju i svrgnuo Ben Alija. Kako bi se to ostvarilo u plan su uključene mnoge osobe iz “opozicije” kao kotačići velikog aparata obmane.
U međuvremenu, ostaci pristaša iz Ben Alijeve omražene policije i tajnih službi, prolazili su ulicama u neoznačenim autima pucajući na civile, organizirajući razbojstva i općenito stvarajući stanje kaosa, nasilja i stanje straha među narodom – stanja od kojeg su se nadali da će se okoristiti. Gotovo nevjerojatnih 120,000 ljudi je zaposleno od strane policije u zemlji koja broji malo više od 10 milijuna stanovnika, time kontrolirajući sve sfere svakodnevnog života i u velikoj mjeri špijunirajući  stanovništvo. Mnogo njih je još uvijek odano diktatoru, naoružano, te se nalazi u borbi za svoj opstanak.

 Počevši u petak uvečer, Tunižani su počeli organizirati otpor. U naseljima diljem zemlje, grupe muškaraca, žena i djece, naoružani štapovima, kamenjem, noževima, te čime god su se mogli poslužiti, počeli su dizati barikade i cestovne prepreke kako bi se zaštitili- čime su pokazali snažan revolucionarni instinkt.

Jedan očevidac je opisao situaciju: “Na svakom se uglu  nalazila grupa sačinjena od muškaraca, mladih dječaka i čak nekoliko žena koje su vitlale svakojakim oružjem(izuzev vatrenog). Sagradili su barikade od raznolikog otpada kako bi blokirali promet, te su stražarili oko njih.” Takvi ‘narodni odbori’ su se borili i u mnogim prilikama porazili snage Ministarstva unutarnjih poslova koje je teroriziralo stanovništvo. “Ti teroristi su bili naoružani automatskim puškama i vozili su se u automobilima, a mi smo išli pješice i naoružani samo sjekirama, noževima i loše sagrađenim barikadama,” opisao je isti očevidac.

Neki od tih Odbora preuzeli su zadaću opskrbe stanovništva hranom kao i održavanja javnog reda. Počeli su se pojavljivati elementi dvovlašća. U Bizertu, jednom od epicentara revolucije, vojska je odlazila do Odbora u gradskim četvrtima, govoreći im kako preuzimaju kontrolu, ali Odbori su im rekli da ostaju i vojska nije imala druge opcije nego da na to pristane. Isto se događalo u cijeloj zemlji – vojska je surađivala s Odborima kako bi osigurala red i borila se protiv policije i snaga Ministarstva unutarnjih poslova.
U revolucionarnim događajima koji su se odvili tokom prošlog tjedna, koji su doveli do svrgnuća Ben Alija s vlasti, postojali su mnogobrojni izvještaji povezivanja vojnika i nižih časnika s radnicima i mladima na ulicama. Štoviše, Ben Ali je bio primoran povući vojsku s ulica glavnoga grada i zamijeniti ih s policijom zbog straha od udruživanja vojske s narodom.
Za vrijeme pravih revolucionarnih pokreta državni aparat ponekad zakazuje, a naročito u vojsci koja je novačena iz narodnih masa. Neki generali na vrhu tuniške vojske su shvatili da ne mogu iskoristiti vojnike protiv stanovništva i da time je Ben Aliju došao kraj, te su zato odlučili promijeniti svoju vjernost. Za generala Rachida Ammara se vjeruje da je odbio naredbu da vojnici zapucaju na prosvjednike te je zbog toga zamijenjen sa svojeg položaja od strane Ben Alija. To je uvećalo popularnost vojske u narodu.
Nije rijetkost da vojni časnici odigraju ulogu u revolucijama, posebice u odsutnosti revolucionarne partije sa snažnim korijenima među radničkom klasom. To je bio slučaj u portugalskoj revoluciji 1974. Na kratko vrijeme je General Spinola preuzeo kontrolu nad situacijom, pretvarajući se da je prijatelj revolucije, samo kako bi bio uklonjen kada je revolucija skrenula više ulijevo. Taj isti Spinola se spremao da izvede udar protiv iste revolucije za koju se pretvarao da je njezin dio.
Radnici i mladi u Tunisu bi trebali biti svjesni takvih mogućih lažnih prijatelja revolucije. Ti lažni prijatelji se ponašaju tako jedino iz razloga što je omjer snaga uvelike prešao u korist običnih ljudi, radnika. Nastojat će se prikloniti  masama u namjeri da zadobiju njihovo povjerenje, samo da bi ih kasnije izdali kada za to dođe trenutak.

U Tunisu, kao i u svakoj kapitalističkoj državi, vojska kao institucija je kapitalističko tijelo, ustrojeno kako bi branilo interese vladajuće klase bez obzira koliko se nastojala pokazati kao braniocem naroda i nacije. Radnici i mladi ne bi smjeli vjerovati generalima u vojsci. Međutim, niži časnici i vojnici su mnogo bliži masama po socijalnoj slici i pozadini. S tim slojevima – običnim vojnicima i niže rangiranim časnicima – mase bi trebale graditi i ojačati svoje veze. Vojnici i revolucionarni čelnici bi  trebali oformiti svoje vlastite Odbore koji bi trebali biti povezani s Odborima u četvrtima i radnim mjestima. Trebali bi odbaciti one časnike koji su upleteni u korupciju i koji ugnjetavaju narod pod zapovijedima Ben Alija i ukloniti ih s funkcije u vojsci.
Kako su se počele javljati vijesti o novoj Vladi “nacionalnog jedinstva”, radnici i mladi su se vratili na ulice. U Bizertu, Sfaxu i drugim mjestima odvijali su se prosvjedi u subotu, a neki su marširali na sjedišta omražene vladajuće stranke, RCD-a, te ih zapalili. U Bizerteu je narod pobijedio Ben Alijeve aktiviste, te su zapalili njihove motocikle. Širio se osjećaj da se revolucija krade od njih.
Čak i prije nego što se proglasila nova Vlada, u ponedjeljak se pozivalo na prosvjede u glavnom gradu i većini glavnih pokrajinskih gradova. U Tunisu se grupa aktivista u brojevima od više tisuća okupila ispred ureda sindikata UGTT  i marširala na Ministarstvo unutarnjih poslova(VIDEO). Slični prosvjedi su se dogodili u Sfaxu(VIDEO 1 i VIDEO 2, VIDEO 3), Kasserinu, Monastiru(VIDEO), Bizerteu(VIDEO 1 i VIDEO 2), Jendoubi i drugim gradovima. U mnogim slučajevima su ovi prosvjedi započeti ispred regionalnih sjedišta sindikata UGTT sindikata.  “Revolucija se nastavlja, dolje s RCD-om” čest je slogan. “Ne mogu nam ukrasti revoluciju,” rekao je Abdel Haq Kharshouni, jedan od prosvjednika citiran od strane Financial Times-a, “ne želimo više da nama vladaju tirani.” U glavnom gradu, prosvjednici su se razišli nakon sukoba s interventnom policijom koji je uključivao  vodene topove. (VIDEO)

 Kasno u ponedjeljak 18. siječnja, sastav nove Vlade je konačno objavljen. Ministri iz stare Ben Alijeve vlade su zadržali sve ključne položaje uključujući ono premijersko i položaj ministra obrane, unutrašnjih poslova, ekonomije te vanjskih poslova. Nekoliko osoba iz “prave opozicije” je dobilo simbolična ministarstva: Moustapha Ben Jaafar iz socijaldemokratske “Forum démocratique pour le travail et la liberté” (FDTL) je dobio Ministarstvo zdravstva, Ahmed Ibrahim iz bivše Komunističke partije Ettajdid je dobio Ministarstvo višeg obrazovanja, dok je čelniku liberalne PDP, Najibiju Chebbiju, dodijeljeno Ministarstvo regionalnog razvitka.
Kao i inače, najgoru ulogu igraju bivši staljinisti i reformisti. To su sve stranke koje su bile legalne pod Ben Alijevim režimom; neke su imale predstavnike u parlamentu i odigrale su ulogu u pobuni. Bitno je napomenuti da je Ghannouchi  bio napadnut od strane Abdullaha Kallea, bivšeg ministra unutarnjih poslova koji je dobro poznat po brutalnoj represiji i koji je izravno odgovoran za mučenje tisuća političkih protivnika, kada je najavio sastavljanje nove vlade. Mnogobrojne osobe iz “civilnog društva” su ugurane u novu Vladu kao znak dobre volje i promjena, uključujući internet blogera koji je bio uhićen, advokata, borca za ljudska prava, filmskog režisera i mnoge druge s namjerom zadobivanja autoriteta Vlade nad masama. Tri predstavnika iz sindikata UGTT  su također uključena u vladu, s ciljem da i radnici dobiju mjesto u vladajućoj strukturi, te da ona time zadobije podršku i među radničkom klasom.
Komunistička radnička partija(PCOT), zabranjivana sve do sada, odbacila je takvu Vladu u kojoj vidi manevriranje Ben Alijevog režima, samo ovoga puta bez Ben Alija. PCOT je pozvala na širenje Odbora i na sazivanje Ustavotvorne skupštine.
Jedina stranka koja nije bila pozvana u tu “novu” Vladu jest islamistička En Nahda, također zabranjivana pod Ben Alijevom vladavinom – usprkos tome što su se njezini vodeći ljudi izjasnili kako su spremni postati dijelom takve Vlade. U isto vrijeme, javljeno je da je jedan od čelnika En Nahda, tek pušten iz zatvora, sudjelovao na anti-vladinom prosvjedu u Tunisu istog jutra. Islamisti, koji nemaju stvarnu ulogu u revoluciji, pokušavaju zadobiti podršku prikazujući se  kao više demokratski orijentirani. Oni nisu saveznici revolucije, već samo žele iskoristiti situaciju i promovirati svoje vlastite reakcionarne ideje.

Nova Vlada nema podršku revolucionarnih masa. One sasvim jasno vide da su stvorile revoluciju, a da se sada nova Vlada formira većinom od onih s kojima su se  do sada borili; od ljudi koji su bili dio Ben Alijeve Vlade čitavo vrijeme do tek pred kraj, te koji su suodgovorni za smrt 80-oro žrtava režima tokom ustanka. To što se nekolicina ljudi iz opozicije koja nije igrala bitnu ulogu uključuju u novu Vladu ne mijenja baš ništa. Obećanja o slobodi za sve političke zatvorenike, slobodi izražavanja i demokratskim izborima ne mijenjaju ništa. Ljudi se plaše kako im se pobjeda koju su izborili u petak krade pred njihovim očima. Mladi nezaposleni radnik  je sažeo osjećaje naroda kazavši: “Ben Ali kao da je još uvijek ovdje. Ljudi iz njegove Vlade nikada nisu imali hrabrosti reći mu ‘dosta”. Žele ukrasti našu revoluciju. Oni nisu ništa učinili da bi ga maknuli s vlasti. Oni moraju dati ostavke!”

Novi i moćan val bijesa se razvija u narodu. Ovoga jutra(utorak, 18. siječnja), novi prosvjedi su započeti, uključujući nekoliko tisuća ljudi u glavnom gradu, 10, 000 u Sfaxu (u kojem je sazvan opći štrajk za sutra), tisuće u Sidi Bouzidu, 1000 u Reguebu(stanovništvo od 7 000 ljudi), tisuće u Kairouanu, 3,000 u Kelibiau i također 500 u Kasserineu. U Tataouineu su prosvjednici opljačkali sjedište RCD-a. Također, održani su i prosvjedi  do nekoliko tisuća ljudi, u Bejau, u Gabesu, u Mahdiau, Hammai, Gafsai, Ferianau, Kairouaniu, Zarzisu i mnogim drugim mjestima. Mnogi od ovih prosvjeda su organizirani ili sazvani kod regionalnih i lokalnih sjedišta UGTT sindikata. Jedan promatrač je rekao sljedeće: “Tunižanski narod osjeća da revoluciju skreću od njenih početnih ideala. Osnovni stav opozicije jest da ljudi koji su pokrenuli revoluciju nisu zastupljeni, te  da se ostajanjem RCD-a na vlasti, štoviše i za upravljačkim kolom, bivši režim održava.” To je natjeralo nacionalno vodstvo UGTT-a da od danas ne priznaje novu Vladu i da se povlače iz nje, sve u manje od 24h kako se nova Vlada oformila!
Vodstvo UGTT-a nije poznato po svojem radikalizmu. Prošli tjedan su se susreli s Ben Alijem i pozdravili njegova obećanja koja je izrekao u zadnji čas, očajnički želeći spasiti svoj položaj. U nedjelju su se pojavili na nacionalnoj televiziji kako bi se ogradili od poziva na prosvjede u ponedjeljak te su pozvali sve radnike da se vrate na svoja radna mjesta i “vrate red i funkcionalnost”. Ako su bili prisiljeni na takvu izjavu, to znači da je pritisak koji sada dolazi iz redova članova sindikata na nacionalnoj i regionalnoj razini izrazito jak i da se boje za svoje položaje. Čak je i bivša komunistička partija Ettajdid, koja se ušla u sastav nove Vlade, izdala priopćenje gdje su konstatirali kako je njihovo sudjelovanje u Vladi  uvjetovano mnogobrojnim zahtjevima, uključujući uklanjanje svih RCD-ovih ministara s položaja! Kao dio neispunjenih zadataka revolucije, radnici i ostali članovi sindikata bi trebali provesti demokratizaciju sindikata i njihovih udruženja, kao i čistku svih onih u UGTT-u koji su surađivali s Ben Alijevim režimom. Radnici trebaju sindikate koji su pravi izraz njihovih interesa. To znači da je potrebno provesti izbore na radnim mjestima i oformiti novo vodstvo koje će preuzeti vlast u sindikatima.

Sljedećih nekoliko sati i dana biti će ključni za revoluciju. Omladina i radnici Tunisa su pokazali veliku hrabrost i odlučnost na revoluciju. Ne smiju dopustiti da im oduzmu njihovu revoluciju. Trebali bi se osloniti samo na svoje snage, one iste snage koje su srušile Ben Alija. Odbore koji postoje u četvrtima treba održavati i spajati putem izabranih predstavnika na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Slični odbori bi trebali biti uspostavljeni na radnim mjestima, u redovima vojske, među studentima i sličnim slojevima. To su jedina tijela koja su legitimni predstavnici revolucionarnog naroda i čija bi zadaća trebala biti sazivanje Ustavotvorne skupštine. Niti jednom od političara iz bivšeg režima se ne smije vjerovati, a to je ono što mase vrlo dobro razumiju.
Parole dana bi trebale biti: Dolje sa Vladom nacionalnog jedinstva! Za revolucionarnu ustavotvornu skupštinu građenu na odborima! Bratstvo s vojskom i stvaranje vojnih odbora! UGTT treba sazvati opći štrajk koji će poduprijeti volju naroda! Suđenje i kazna za sudionike ugnjetavanje za vrijeme Ben Alijeva režima! Podjela bogatstva Trabelsijevog klana! Revolucija se nastavlja; radnici i mladi trebaju ostati na oprezu!
Ben Alijev režim nije bila samo diktatura, već kapitalistička diktatura. To je razlog zašto su Francuska, Italija, SAD kao i ostatak imperijalističkih država podržavale Ben Alija sve do zadnjeg trenutka. Također, napominjemo da je Socijalistička Internacionala sada odlučila ukloniti RCD iz svojih redova – sramotna odluka koja pokazuje da kada se radi o imperijalistima, socijaldemokratski vođe uvijek postupaju po imperijalističkim naredbama.
Ako želimo da se revolucija nastavi svojim logičnim tokom i da zahtjevi za radom i dostojanstvom budu ispunjeni, bogati iz tuniških kapitalističkih slojeva, banke, industrije i tvrtke koje su podržavale, financirale i bogatile se od diktature, moraju  biti nacionalizirane i njihovo bogatstvo podijeljeno s narodom. Samo na taj način, bogatstvo države stvoreno od strane radnika može biti upravljano od strane tih istih radnika, s ciljem da upotpune potrebe naroda. Težnje tunižanskog naroda mogu biti istinski zadovoljene samo kroz socijalnu, kao i političku revoluciju: socijalističku revoluciju.

Napisao Jorge Martin, utorak, 18. siječnja 2011. godine

Preuzeto s : www.marxist.com

Prijevod i prilagodba : Radnička borba