Radnička borba je politička grupa inspirirana političkim naslijeđem boljševizma-lenjinizma koja marksističku analizu i povijesna iskustva radničkog i socijalističkog pokreta nastoji kritički primijeniti u suvremenim uvjetima. Polazeći od principa klasne borbe, revolucionarnog preuzimanja vlasti, primarnosti radničke klase kao subjekta promjene, demokratskog centralizma, permanentnog karaktera revolucionarnog procesa, kritike birokratsko degeneriranih staljinističkih režima, proleterskog internacionalizma i prava naroda na samoodređenje Radnička borba je usmjerena prema cilju ukidanja kapitalizma, razbijanja buržoaske države i uspostave socijalističke radničke demokracije. Uz politički rad i pomaganje radničkog pokreta grupa je posebno usmjerena prema pitanjima revolucionarne teorije, povijesti radničkog pokreta i analize svjetskih zbivanja. Grupa je u potpunosti otvorena prema svima zainteresiranima za suradnju i politički rad.
Ako se slažete se našim stavovima i ciljevima – pridružite nam se!
Za daljnje upoznavanje naše političke tradicije preporučamo čitanje sljedećih tekstova: Manifest komunističke partije, Država i revolucija, Tranzicijski program, Izdana revolucija .
Radnička borba
Ljudska potreba, ne korporativna pohlepa
Socijalizam se temelji na ideji da bi ogromni društveni resursi trebali biti korišteni za zadovoljavanje potreba ljudi.
To izgleda tako očito – ako su ljudi gladni, trebaju biti nahranjeni; ako su bez domova, trebamo im izgraditi domove; ako su bolesni, na raspolaganju im mora biti najbolja medicinska skrb. Socijalističko društvo bi uzelo velika bogatstva od imućnih i upotrijebilo ih za zadovoljavanje osnovnih potreba cijeloga društva. Novac koji se uzaludno troši na oružje mogao bi biti iskorišten za okončanje siromaštva, beskućništva i svih ostalih oblika oskudice.
Ne postoji nacrt kako će socijalističko društvo izgledati. To će odlučiti generacije koje dolaze i koje će živjeti u njemu. Ipak, čini se očitim da će takvo društvo svakome jamčiti dovoljno hrane i čvrst krov nad glavom. Obrazovni bi program bio besplatan – i preustrojen tako da se potiču mogućnosti svakog djeteta. Zdravstvena bi skrb bila besplatna i dostupna svima, kao i sve komunalne usluge poput plina i električne energije. Javni bi prijevoz također bio besplatan – te praktičniji i učinkovitiji. Sve bi ove osnovne potrebe postale prioriteti.
Socijalističko društvo oduzelo bi vladajućoj klasi ne samo postojeće bogatstvo nego i njenu ekonomsku kontrolu nad svijetom. Sredstva za proizvodnju – tvornice, uredi, rudnici, i tako dalje – bila bi u vlasništvu čitavoga društva. U aktualnom sustavu, važne ekonomske odluke prepuštene su kaosu slobodnog tržišta i slijepoj konkurenciji kapitalistâ koji se otimaju za profitom. U socijalizmu, većina bi ljudi demokratski planirala što učiniti i kako to učiniti.
Nije iznenađujuće da socijalističke ideje uzrokuju glasne prigovore branitelja kapitalističkog sustava. Većina ih se svodi na isto: društveno vlasništvo i planiranje uključivalo bi gomilu birokrata koji naređuju ljudima i govore im što bi trebali željeti.
To je smiješna optužba kada uzmete u obzir da većina ljudi u kapitalizmu nema znatne mogućnosti izbora o stvarima koje znače najviše u njihovim životima – što rade na poslu i kako to rade, što mogu kupiti, kako troše većinu svoga vremena. Ove se odluke donose u sobama za sastanke uprava korporacija, u Ovalnom uredu, u sudačkim odajama – bez ičijeg sudjelovanja.
Socijalističko planiranje sadržavalo bi potpunu suprotnost ovoga: najširu moguću raspravu i razmatranje o tome što je potrebno u društvu i kako to ostvariti. Umjesto prepuštanja odluka o tome što i kako se proizvodi šačici rukovoditelja, svi radnici bi imali pravo odlučivanja o onome što rade na svom radnom mjestu. I veća bi tijela demokratski izabranih predstavnika bila u mogućnosti potpuno raspravljati o ukupnim društvenim prioritetima.
Ako socijalističko društvo pogreškom proizvede previše nekog proizvoda, višak može biti darovan a resursi premješteni u proizvodnju čega drugog. Kada kapitalisti naprave takvu pogrešku, tvornice se zatvaraju, radnici izbacuju na ulicu, hrana se uništava da bi se podigle cijene, i tako dalje. Socijalizam bi okončao ovo besmisleno traćenje.
Kako bi moglo planirati za rad, socijalističko društvo mora biti demokratsko – mnogo više nego aktualni sustav. Demokracija i kapitalizam baš i ne idu ruku pod ruku. Zapravo, represivne diktature vode mnoge takozvane modele slobodnog tržišta u manje razvijenim zemljama. Čak i u zemljama koje se hvale koliko su demokratske, demokracija je ograničena na biranje predstavnika u vladi svake dvije do četiri godine.
Nažalost, rezultati bivšeg SSSR-a, Kine i drugih takozvanih socijalističkih zemalja su stvorili dojam da je socijalizam autoritarno društvo koje vode partijski šefovi. To nema nikakve veze s istinskim socijalizmom – i, zapravo, sa cijelim iskustvom borbe radničke klase. Socijalizam će biti demokratski na fundamentalniji način.
Bilo je mnogo revolucionarnih prevrata tijekom dvadesetog stoljeća – Rusija 1917., Španjolska u 30-ima, Iran 1979., da spomenemo samo neke – i svaki je stvorio sličan sustav u kojemu većina društva donosi odluke o organizaciji i prioritetima borbe. Svaki se put demokracija temeljila na sustavu radničkih savjeta – predstavničkih tijela izabranih na radnim mjestima. Svi su različiti primjeri radničkih savjeta kroz godine imali zajednička obilježja: mogućnost radnika da u svakom trenutku opozovu izabrane predstavnike; plaće predstavnika nimalo više od plaća onih koje predstavljaju; izbori na masovnim skupovima radije nego u izoliranim glasačkim kabinama.
Ne možemo predvidjeti točan oblik radničkih savjeta u socijalističkom društvu. Ono što je bitno je demokratski princip koji su ta tijela predstavljala u prošlim borbama. Osnovni princip koji je zajednički svim revolucijama je da predstavnici moraju biti odgovorni onima koje predstavljaju. To može biti ostvareno samo ako rasprava i argumentacija uspijevaju u svakom kutu društva – i ako su predstavnici odgovorni prema ishodima tih rasprava. Takav bi sustav bi mnogostruko demokratskiji od ovog što trenutno postoji.
Srce socijalizma je jednakost. Karl Marx i Friedrich Engels rezimiraju njegov cilj jednostavnim sloganom: ”Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.”
Ovakav temeljni pristup razbješnjuje poslodavce i njihove ideologe. Oni odbacuju ideju društva bez moći i privilegija za malu grupu ljudi. Gunđaju da su u socijalizmu svi plaćeni jednako. To je istina. Okvirno govoreći, ljudi bi imali jednaka primanja – nema razloga da bi bilo ikako drugačije.
”Aha!”, dolazi odgovor. ”Platili biste neurokirurga jednako kao i vozača kamiona! Tada se nitko ne bi trudio da postane neurokirurg.”
Takva izjava je iskaz o prioritetima kapitalističkog društva – jedini razlog zašto bi ljudi pokušavali liječiti bolesne je novac. Bez financijskog poticaja, ta logika nastavlja, nitko se ne bi bavio poslom koji zahtijeva mnogo obrazovanja, usavršavanja i vještine.
Kakva travestija! Bit socijalizma bila bi u davanju prilike ljudima da rade ono što stvarno žele. To bi ih poticalo da postanu liječnici, znanstvenici, umjetnici, ili bilo što drugo što požele – za razliku od sada, kada je dostupnost obrazovanja ograničena dostupnošću novca.
Kapitalizam zapravo guši kreativnost ljudi. Samo manjina ljudi koristi svoje umove za vođenje društva – i većina ih to čini sa svrhom vlastitog bogaćenja, a ne za ostvarivanje općeg dobra.
Koristili bismo naše tehnološko znanje kako bismo odstranili dosadne ili opasne poslove koliko je to moguće – i jednako podijelili zadatke koje ne možemo automatizirati. Cilj bi bio osloboditi sve ljude da rade posao koji vole – i dati im dovoljno slobodnog vremena da uživaju u čudima svijeta koji ih okružuje.
Zamislite kakvo bi društvo bilo kada bi bilo važno što obični ljudi misle – kada bi bilo važno što radnik na tekućoj vrpci misli o tempu rada i da li je potreban ili što radnik u bolnici misli o raspoloživosti medicinskih resursa i kako koristiti te resurse. To je svijet gdje ljudi postaju potpuno živi na način kako to nikada ne bi mogli u kapitalizmu.
Alan Maass
