1. Još tokom izbora 2012. u grčkom i europskom antikapitalističkom pokretu se kao jedno od najaktualnijih pitanja postavilo ono odnosa prema Syrizi. Radnička borba je zauzela stav kako je karakter ove partije reformistički, a vodstvo oportunističko i buržoasko, no istovremeno zagovarajući kritičku potporu Syrizi na polju parlamentarne borbe. Razlog za navedeno bilo postojanje radikalnih i dosljedno anti-kapitalističkih frakcija u Syrizi, zajedno sa shvaćanjem da će preuzimanje vlasti od strane Syrize znatno radikalizirati političku situaciju, te da će se vodstvo neminovno kompromitirati uslijed svoje nemogućnosti ispunjavanja vlastitog socijalnog programa. Ta bi radikalizacija mogla odvesti stvari u dosljednom socijalističkom pravcu i prema revolucionarnom putu. Pročitaj detaljnije

a) U sferi teorije centrizam je bezličan i eklektičan. Koliko god je to moguće nastoji se zaštititi od dužnosti po pitanju teorije, te je (na riječima) naklonjen preferiranju “revolucionarne prakse” u odnosu na teoriju; bez razumijevanja da samo marksistička teorija može dati praksi revolucionaran smjer.

b) U sferi ideologije centrizam vodi parazitski opstanak: protiv revolucionarnog marksizma ponavlja stare menjševičke argumente (one Martova, Axelroda i Plehanova) općenito a da toga nije ni svjestan. S druge strane, svoje glavne argumente protiv desnice posuđuje od marksista, odnosno prije svega od boljševika-lenjinista, potiskujući međutim suštinu kritike, izostavljajući praktične zaključke te tako osiromašujući kritiku svakog sadržaja.

c) Centrizam spremno proklamira svoje protivljenje reformizmu no šuti po pitanju centrizma, tim više što smatra samu ideju centrizma “nejasnom”, “arbitrarnom” itd. : drugim riječima centrizam ne voli da ga se zove centrizmom.

d) Centrist, nikada siguran u svoj stav i svoje metode, s mržnjom se odnosi prema revolucionarnom principu – opiši stvari takvima kakve jesu; naklonjen je nadomještanju političkih principa osobnim kombinacijama i sitnom organizacijskom diplomacijom.

e) Centrist uvijek ostaje duhovno vezan za desnije grupacije, potaknut je da ugađa dobroj volji i onih najumjerenijih, ostaje šutljiv po pitanju njihovih oportunističkih promašaja i uljepšava ih pred radnicima. Pročitaj detaljnije

Uoči grčkih parlamentarnih izbora u nedelju, na kojima se očekuje izborna pobeda levičarske partije Siriza, objavljujemo u celini alternativni program za Sirizinu vlast (ranije objavljivan u delovima), koji je predložila Komunistička tendencija Sirize, koja predstavlja radikalno, marksističko krilo ove partije. Siriza se sve više bliži situaciji u kojoj će umesto pitanjima predizborne kampanje morati da se bavi praktičnim pitanjima vršenja vlasti koju joj je poverava grčka radnička klasa. Razlog ovog poverenja ukazanog Sirizi leži u tome što radni narod Grčke vidi Sirizu kao alternativu antiradničkoj politici koju su do sada u ovoj zemlji sprovodile desničarske, građanske partije, u interesu grčke i zapadne imperijalističke buržoazije, razarajući sva istorijski izborena dostignuća grčkih radnika programom mera štednje propisanim u zloglasnim Memorandumima pljačkaške Trojke, Evropske centralne banke, Evropske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda. Smatrajući da program Sirize koji trenutno u toj partiji ima većinu ne nudi dovoljno stabilna i trajna rešenja za široke slojeve radnog stanovništva, drugovi i drugarice iz Komunističke tendencije Sirize predlažu sledeći program, kao metod doslednog obračuna sa kapitalističkom elitom i uspostavljanja države čija se vlast sprovodi u interesu većinske, radničke klase. Pročitaj detaljnije

Zahtijevamo referendum o ratu zato što želimo paralizirati ili oslabiti centralizam imperijalističke države.[i] No možemo li prihvatiti referendum kao normalni način odlučivanja u vlastitoj partiji? Odgovor može biti isključivo negativan.

Svatko tko je za referendum, priznaje da je odluka partije samo aritmetički zbroj lokalnih odluka, pri čemu je svaka lokalna organizacija neizbježno ograničena vlastitim snagama i vlastitim limitiranim iskustvom. Svatko tko je za referendum, mora biti za imperativne mandate, to jest za proceduru u kojoj svaka lokalna organizacija ima pravo prisiliti svog predstavnika da na partijskoj skupštini glasa na točno određen način. Svatko tko prihvaća imperativne mandate, automatski poriče važnost skupštine kao najvišeg tijela partije. Umjesto skupštine, dovoljno je uvesti prebrojavanje lokalnih glasova. Partija kao centralizirana cjelina nestaje. Prihvaćanjem referenduma utjecaj najnaprednijih lokalnih organizacija te najiskusnijih i najdalekovidnijh drugova iz glavnog grada ili industrijskih središta zamjenjuje se utjecajem najneiskusnijih, najnazadnijih lokalnih organizacija itd.

Naravno da jesmo za temeljitu provjeru i glasanje o svakom pitanju u svakoj lokalnoj organizaciji, svakoj lokalnoj ćeliji. No istodobno svaki delegat izabran od lokalne organizacije mora imati pravo odvagnuti sve argumente u vezi s pitanjem o kojem se raspravlja na skupštini i glasati kako mu nalaže njegovo političko rasuđivanje. Ako na skupštini glasa protiv većine koja ga je delegirala i ako nakon skupštine ne uspije uvjeriti svoju organizaciju da je bio u pravu, ona mu posljedično može uskratiti političko povjerenje. Takvi su slučajevi neizbježni. Ali neusporedivo su manje zlo od sustava referendumâ ili imperativnih mandata, koji potpuno ubijaju partiju u cjelini.

Coyoacán, 21. listopada 1939.

____________________________________

[i] Tijekom frakcijske borbe u SWP-ju, američkoj sekciji Četvrte internacionale, sitnoburžoaska manjina zatražila je referendum o spornom pitanju u pogledu SSSR-a (glavna neslaganja bila su o klasnoj prirodi SSSR-a i njegovoj obrani u imperijalističkom ratu). Proleterska većina odbila je referendum, što je Trocki podržao.

Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta. Pročitaj detaljnije

Podemos je postao fokalna točka španjolske politike. Nema režimske stranke koja svoju paniku ne prikriva aludirajući na opasnost „populizma”. Još je rječitije to što je „veliki poglavica” kraljevstva, nedavno preminuli Emilio Botín, svoje posljednje riječi, priopćene izabranoj skupini novinara nekoliko dana prije nego što će umrjeti, posvetio pokazivanju zabrinutosti zbog naglog jačanja Podemosa.

Otkad je Podemos u srpnju počeo upisivati članove putem svoje mrežne stranice priključilo se više od 200.000 osoba. Trebalo bi se vratiti u 1977., nedugo nakon pada diktature, da bi se pronašao sličan politički fenomen što se tiče zanosa, nade i masovnog organiziranja. Pročitaj detaljnije

Radničke i seljačke mase zapadne Ukrajine, Bukovine, podkarpatske Ukrajine u pometnji se pitaju: kuda se okrenuti? šta zahtevati? U takvom položaju, naravno, vođstvo sklizne u ruke najreakcionarnijih ukrajinskih klika, koje svoj „nacionalizam“ pokazuju tako što se pitaju kojem će imperijalizmu prodati ukrajinski narod, u zamenu za obećanu fiktivnu nezavisnost. Na takvoj tragičnoj pometnji Hitler je i zasnovao svoju politiku oko ukrajinskog pitanja…Prevashodno pitanje je osigurati revolucionarno jedinstvo i nezavisnost Ukrajine radnika i seljaka u borbi protiv imperijalizma, na jednoj strani, i protiv moskovskog bonapartizma, na drugoj…Na početku poslednjeg imperijalističkog rata ukrajinci Melenevski („Basok“) i Skoropis-Jeltikovski pokušali su da ukrajinski oslobodilački pokret stave pod zaštitu hoencolernovskog generala Lundendorfa, pokrivajući se pri tome levim frazama. Revolucionarni marksisti su tu gospodu odstranili nogom u zadnjicu. Isto tako treba da postupe i ubuduće. Predstojeći rat stvoriće povoljni ambijent za sve vrste avanturista, čudotvoraca i pronalazača zlatnog runa. Ovoj se gospodi, koja voli da greje ruke na vatri nacionalnog pitanja, ne sme dopustiti da priđe radničkom pokretu ni na domet puške. Ni najmanji kompromis sa imperijalizmom, kako fašističkim tako i demokratskim! Ni najmanji ustupak ukrajinskim nacionalistima, bili oni reakcionarni klerikalci ili liberalni pacifisti! Nikakvi „narodni frontovi“! Potpuna nezavisnost proleterske partije, kao avangarde trudbenika! Pročitaj detaljnije

Kobanê, grad u Siriji s pretežno kurdskim stanovništvom, više je tjedana pod izravnom prijetnjom Islamske države (ID). Od početka ID-ove ofenzive 16. rujna 2014. poginulo je više od 550 ljudi, od toga 298 pripadnika ID-a, 236 kurdskih boraca i dvadesetak civila. Više od 12.000 civila još se uvijek nalazi u nekim dijelovima grada a zbog ID-ove ofenzive na Kobanê i okolna sela prognano je oko 200.000 ljudi.

Grad bi već davno bio pao da nije bilo otpora koji su organizirale kurdska Partija demokratskog jedinstva (PYD), koja je povezana s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), i njezine vojne snage, Jedinice narodne zaštite (YPG), uz aktivno sudjelovanje barem triju bataljuna arapskih boraca u gradu: revolucionarni bataljun al-Raka, bataljun „Sjevernog sunca” i bataljun „Jirablis”. Četvrtog listopada Slobodna sirijska vojska (SSV) također je odlučila poslati tisuću boraca da brane Kobanê.

Kobanê ima strateški položaj za ID. Prvo, leži između gradova Džarabulus i Tel Abjad – oba su pod ID-ovom okupacijom – te bi njegovo zauzimanje ID-u omogućilo povezivanje teritorija; drugo, grad je i ulaz u Tursku. Pročitaj detaljnije

Otpor narodne milicije YPG agresiji tzv. Islamske države, čiji je simbol postao Kobane, po svojem se herojstvu i značenju za sve potlačene Rojave i regije može usporediti s poznatim događajima iz povijesti radničkog pokreta – kao što su Pariška komuna i Španjolska revolucija. Ovdje nije riječ samo o otporu zločinima ekstremističkih bandita i zaštiti kurdskih žena i muškaraca od ubijanja, silovanja i uništavanja koje podrazumijeva prodiranje ISIS-a. Kobane je ujedno simbol socijalne revolucije otvoreno antikapitalističkog karaktera, u kojoj su kurdske potlačene mase započele neposredno rješavati politička pitanja organiziranjem u vijeća, borbe za nacionalno samoodređenje Kurda u regiji i stvaranje slobodnog Kurdistana, kao i napora usmjerenih prema oslobođenju žena. Zbog toga se može reći kako su učestale okvirne usporedbe postojeće situacije sa Španjolskim građanskim ratom svakako opravdane. Štoviše, moglo bi se istaknuti kako je situacija utoliko dramatičnija uzmu li se u obzir krvoločnost i specifični srednjovjekovni barbarizam ISIS-a. Međutim, nasuprot jednom od najljepših primjera međunarodne radničke solidarnosti, nesebičnoj pomoći upućenoj republikanskoj Španjolskoj od svih progresivnih snaga u svijetu i slanja internacionalnih brigada, Kobane danas ostaje sam. Nema internacionalnih brigada, nema količinski ozbiljnijih pošiljki oružja za Kurde, nema masovnih kampanja prikupljanja sredstava za YPG…Već je ta činjenica po sebi dovoljna indikacija stupnja degeneracije političkog vodstva radničkog pokreta i međunarodne ljevice. Pročitaj detaljnije

Tijekom sljedećih mjeseci poslovne odluke koje će utjecati na sudbinu sisačke rafinerije za ovaj tekst nisu od velikog značaja. Drugim riječima, sve što će se događati na idućim sjednicama nadzornog i upravnog odbora MOL-a i INA-e nije usko vezano za analizu samog prosvjeda sisačkih radnika. Cilj je ove analize, i na temelju nje izvedenih zaključaka, dati doprinos aktualnoj radničkoj borbi. Međutim, ovaj doprinos ide u smjeru jačanja društvenog položaja radnika i daljnjeg povezivanja s ostalim potlačenim društvenim klasama i skupinama. Izolirano, sisački radnici mogu eventualno postići da rafinerija ne bude ugašena u kratkom roku ili da broj otpuštenih radnika isprva bude mali. Ali u dugom roku sama ekonomska borba ne može rezultirati poboljšanjem njihovog materijalnog položaja, a da u isto vrijeme ne rezultira pogoršanjem njihovog društvenog položaja. Pročitaj detaljnije