Posljednjih smo tjedana svjedočili uspostavi međunarodne koalicije predvođene SAD-om a sačinjene još od Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara i Jordana radi pokretanja zajedničke vojne operacije na sirijskom teritoriju – uz, kao što ćemo vidjeti, prešutnu potporu Asadova režima – protiv Daeša, poznatog i kao Islamska država (ID).

Potrebno je više razina analize da bi se razumjela dinamika te intervencije. Pročitaj detaljnije

Najveće do sada ostvareno konkretno postignuće  radničkog ustanka u Bosni i Hercegovini predstavlja osnivanje i svakodnevno funkcioniranje Plenuma u Tuzli. Prirodno je da grad u kojemu je ustanak započeo, gdje je od samoga početka posebno dolazila do izražaja snaga radničke baze pokreta – koja je oko sebe okupila i vodila studente, nezaposlene i umirovljenike – bude prvi koji je u život zemlje uveo novi politički oblik u službi potlačenih. Za razliku od svih vlada i skupština, koje su po svojoj prirodi nužno birokratizirane, korumpirane i predstavljaju alat političara u sprezi s tajkunima i kapitalistima svih vrsta, Plenum predstavlja organ samog naroda koji predstavlja i štiti njegove interese. Zbog toga Tuzlanski plenum predstavlja najvažniji politički događaj posljednjih desetljeća, ne samo u BIH nego i u čitavoj regiji. Talog malograđanskih „analitičara“ i „novinara“, ograničenih vidokrugom svojeg „nacionalnog naboja“ i identitetluka, može na ovakve ocjene oslobađati svoj hijenski smijeh koliko ga volja. Značenje Plenuma nije privremeno niti on predstavlja neku jednokratnu epizodu. Kako god da se pokret u narednim tjednima i mjesecima bude razvijao više nitko iz sjećanja radničke klase ne može izbrisati njegovo postojanje. Kad se god u narednim godinama radnici i ostali potlačeni – ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i šire – budu u svojim borbama našli pred pitanjem kako se organizirati pred njima će se otvoriti put koji su im pokazali tuzlanski radnici. Pročitaj detaljnije

Masovni ustanak u BIH, čiju bazu predstavljaju radnici, nezaposleni i omladina, pokazao je veličanstvenu snagu potlačenih u sukobu s izrabljivačkim sustavom, njegovim psima čuvarima i simbolima moći.  Situacija je u veoma kratkom roku iz prosvjeda prešla gotovo u stanje pred-revolucionarnog vrenja. Kriza koju je stvorio kapitalistički sustav, bahatost i samovolja političke elite i neprekidno gaženje radničkih prava konačno su izazvali snažnu reakciju masa. Oni koji su desetljećima provodili sistematsko nasilje nad radnicima, izazivali krvave ratove i okretali radnike jedne protiv drugih, uništavali živote i budućnost milijuna, a radnička prava gazili zbog svojih profita i zarada svojih saveznika sada dvolično pozivaju na mir, nenasilje i smirivanje situacije. Naravno kada pod svaku cijenu žele spriječiti  bilo kakve promjene i ugrožavanje svojih pozicija. Nasilje koje se svakodnevno provodi nad običnim čovjekom u vidu neoliberalne politike u potpunosti zasjenjuje svako nužno i obrambeno korištenje nasilnih sredstava od strane pobunjenog naroda. Samo ta činjenica je dovoljna da otpuhne sve naivno – pacifističke moralizatorske prigovore ustanku u BIH, iza kojih se skriva želja za očuvanjem postojećeg poretka. Za potlačene u Hrvatskoj, ali i ostatku regije, najvažnije je da što skorije pođu putem koji su pokazali naši drugovi u BIH – protiv vlade, političke elite i tajkuna – svim nužnim sredstvima. Pročitaj detaljnije

Uvod

Rad koji ćemo ovdje predstaviti[i] zanimljiv je iz nekoliko razloga: djelo je to Eugena Varge, mađarskog marksističkog ekonomista koji se ponajviše bavio privrednim ciklusima; u ovom je radu Varga obradio političko-ekonomske temelje američkog imperijalizma u vrijeme kada je on jačao. Upravo taj prijelaz u imperijalističku silu važan je motiv da se objasne njegovi uzroci te njihov utjecaj na vanjsku politiku zemlje i da se pokuša dati prognoza za nadolazeće razdoblje. Konačno, ovaj rad implicira ono što je odavno tvrdnja marksističke političke ekonomije – nacionalnost kapitala je jednostavno odijelo koje on stavlja na sebe s obzirom na razne okolnosti i vremena. Drugim riječima, posljednjih nekoliko stoljeća kapital je u načelu funkcionirao na više-manje isti način, a to „više-manje” podrazumijeva okolnosti zemlje domaćina. Ta se politika sastojala u sljedećem: zemlja bi najprije bila na poljoprivrednom nivou i veliki uvoznik hrane i sirovina, a njena vanjska politika bila bi nenametljiva, u skladu s njenom ekonomskom moći. Zatim bi, s relativnim jačanjem industrije, počela izvoziti sirovine i na taj način ostvarivati suficit u vanjskoj trgovini. Ovo jačanje industrije naravno ne bi bilo moguće bez jedinstvene carinske politike što bi se na vanjskopolitičkom planu ogledalo u zatvaranju zemlje unutar sebe. Selektivini uvoz bio bi jedna od glavnih značajki privrede takve zemlje. Kroz taj proces što ga mlada industrijska zemlja prolazi, ona se pretvara u zemlju dužnika, a što znači da zemlje koje su trenutno jače od nje koriste istu tu okolnost i postaju njeni glavni kreditori i izvoznici. Dolazi do promjene na svjetskom tržištu i sada već industrijski razvijena zemlja naveliko otvara svoje tržište, ali traži još veće otvaranje tržišta drugih zemalja. Ona potom prelazi iz zemlje dužnika u zemlju vjerovnika ili kreditora, a na vanjskopolitičkom planu zahtijeva sve veći udio u na političkoj sceni. Konačno, ona dolazi period u kojem će je prestići druge, danas nerazvijene, zemlje. Ovakav razvoj imali samo prilike uočiti kod Španjolaca i Nizozemaca, iako u manjem i slabijem opsegu, zatim kod Britanaca i, u Vargino vrijeme, kod Amerikanaca. U naše vrijeme ovaj obrazac slijedi i Kina, koja ne samo da je iz zemlje dužnika postala zemlja vjerovnik i da ima aktivnu platnu bilancu nego zahtijeva sve veću političku moć u svijetu. Ovo opet izaziva snažne reakcije SAD-a, Japana i EU. Kao što je uspon SAD-a o kome piše Varga izazvao snažne reakcije tadašnje Zapadne Europe i Japana. Pročitaj detaljnije

Ofenziva politički najnazadnijih snaga na dvije povezane fronte – nacionalnoj i spolnoj – dobila je svoj izraz s jedne strane u zapjenjeno-neurotičnom „antićiriličnom” divljanju i sakupljanju potpisa za referendum o udaru na prava svih nacionalnih manjina, a s druge strane u patrijarhalno-katoličkom referendumu o ustavnoj definiciji braka. Potpuna apsurdnost obiju inicijativa uzrok je čestim komentarima kako se radi o potpuno marginalnim pitanjima, a pravi se problemi nalaze u nezaposlenosti, propadanju ekonomije itd. To je svakako točno, no budući da obje inicijative spadaju u sferu političke patologije, gdje se društveni antagonizmi posredstvom reakcionarne ideologije projiciraju na manjinske potlačene skupine umjesto na njihove prave uzroke, od takve konstatacije nema previše koristi.Štoviše, budući da su oba pitanja njihovi uglavnom zajednički društveni nosioci postavili kao presudna, ona su to i postala. Ne naravno s obzirom na svoju važnost po sebi, nego s obzirom na mobilizaciju koja je oko njih izvršena i dugoročnim političkim posljedicama koje odatle mogu proizaći. Za marksiste, ali i progresivno orijentirane snage u cjelini, u pogledu obje inicijative ključno je odgovoriti na pitanja koji su im nosioci, kakvo je i zbog čega bilo držanje političke elite i liberalno-buržoaskog političkog miljea u cjelini, kakvo je značenje povezanosti pojma direktne demokracije s ovom ofenzivom desnice te konačno kakve su njihove moguće dugoročne posljedice.  Pročitaj detaljnije

Neproizvodni rad

Zašto smo posvetili jedan dio teksta onome što Marx naziva neproizvodni rad? Uostalom je logično da je neproizvodni rad naprosto sve ono što nije proizvodni rad, odnosno da je to onaj rad koji ne stvara višak vrijednosti pa ni kapital. Stvar je u tome što smo se, prolazeći kroz Marxove tekstove, a potom i tekstove njegovih kritičara, imali prilike uvjeriti da su njegove tvrdnje toliko izmasakrirane i toliko „nadograđivane” da poneki citat ili Marxovu misao čovjek koji je upoznat s originalom uopće ne može prepoznati. Prema tome, ovdje pušemo i na hladno te za svaki slučaj izvodimo definiciju neproizvodnog rada i navodimo njegove primjere. Zatim ćemo pokazati da je analiza tih kategorija zapravo analiza jedne te iste pojave, ali gledane iz različitih perspektiva.

Već smo napomenuli ključnu osobinu neproizvodnog rada; on ne stvara višak vrijednosti. To onda povlači za sobom da se predujmljeni novac ne oplođuje, ne pretvara se u kapital. Štoviše taj se novac na klasificira kao predujmljeni, nego kao potrošeni. Dakle, novac izdan na neproizvodan rad – to je potrošeni novac, neproizvodno potrošeni novac. Osoba koja je vlasnik novca i kupuje neproizvodan rad možda će, odnosno sigurno, dobiti usluge koje je htjela, ali će u novčanom smislu osiromašiti[i]. Njezina se, sve manja, suma novca javlja u obliku običnog prometnog sredstva (a koje se pretvara u upotrebnu vrijednost) u cilju dobivanja nečijeg rada. Drugim riječima, novac se troši u obliku dohotka. Ovdje nema velike razlike je li rad opredmećen u robi pa se kupuje na primjer kao cigara ili je to živi rad čiji se proizvod, cigara, zatim konzumira.[ii] Pročitaj detaljnije

Donosimo u dva dijela tekst o Marxovoj teoriji proizvodnog i neproizvodnog rada. Prvi dio osim Uvoda sadrži i poglavlje Pretvaranje novca u kapital u kojem se pojašnjava na koji se način novac pretvara u kapital i zbog čega je ta transformacija bitna za Marxov koncept proizvodnog rada te poglavlje Proizvodni rad koje govori o konceptu proizvodnog rada i na temelju nekoliko konkretnih primjera iz Marxovih djela.

Drugi dio rada sadrži poglavlje Neproizvodni rad u kojem se nalaze primjeri neproizvodnog rada te ključna razlika između proizvodnog i neproizvodnog rada; zatim poglavlje Proizvodni i neproizvodni rad u trgovini kao možda najsloženije poglavlje jer analizira rad koji je unajmio kapital u fazi cirkulacije i čije je kretanje prvo trebalo objasniti; poglavlje Treće osobe koje ne ulaze u kategoriju proizvodnog i neproizvodnog rada  objašnjava što je pod tim naslovom Marx mislio dok je radio na pitanju proizvodnog rada; konačno poglavlje Historijske kategorije zaključuje drugi dio teksta s tvrdnjom da su proizvodni i neproizvodni rad, kako ih je Marx analizirao, prolazne kategorije što znači da će one kao takve biti ukinute s ukidanjem kapitalizma. Pročitaj detaljnije

Grad Karlovac je ovih dana na svojim internetskim stranicama predstavio prijedlog „Strategije razvoja Grada Karlovca za razdoblje od 2013. do 2020. godine” (u nastavku „strategija”). Gradu je cilj omogućiti svim građanima aktivno sudjelovanje u kreiranju strategije kako bi ovaj ključni programski dokument bio što više u skladu sa željama i vizijama samih Karlovčana. Kako i u samom uvodu dokumenta piše, „postizanje konsenzusa o tako važnoj temi poput sudbine Grada, u demokratskom društvu postiže se samo putem pregovora i zajedničkih dogovora” (str.4). Autori strategije valjda aludiraju na neka druga, „nedemokratska” društva (možda i na ono predratno društvo u nas) u kojima ne postoje pregovori i dogovori nego odluke donosi mala grupica ljudi koja ionako odlučuje o svemu. Da bismo postupili u skladu s uvodnom tvrdnjom, uzet ćemo si slobodu i kritizirati ovaj dokument sa stajališta koje nam se čini najvažnijim i u odnosu na koje svi ostali ekonomski problemi postaju sekundarni. Iz tog razloga naša kritika neće biti upućena na predviđeno mjesto za prijedloge, dakle, na poštu Grada, nego će biti podastrijeta široj javnosti. Napokon, demokratsko društvo i pokreće kritika te pluralizam mišljenja, zar ne? Pročitaj detaljnije

Evo nekih statističkih podataka, nakon kojih ćemo navesti i nekoliko tvrdnji vezanih uz državni kapitalizam. To će nam omogućiti daljnju raspravu.

Dakle, u prvih je devet mjeseci 2012.[i], prema podacima iz obrađenih kvartalnih statističkih izvještaja poduzetnika, poslovalo 92.492 poduzetnika, obveznika poreza na dobit, s ukupno 843.534 zaposlenih koji su ostvarili 458,9 milijardi kuna ukupnog prihoda i 433,8 milijardi kuna ukupnih rashoda te je bruto dobit (višak prihoda nad rashodima) bila 25,1 milijardu kuna.

Poduzetnici u privatnom vlasništvu, u prvih devet mjeseci 2012., u ukupnim su rezultatima poslovanja poduzetnika Hrvatske, imali sljedeće udjele Pročitaj detaljnije

U hrvatskoj ekonomskoj misli, koja obuhvaća profesore ekonomskih predmeta, razne ekonomske analitičare koje zapošljavaju banke, znanstvenike Ekonomskog instituta, Hrvatske gospodarske komore, „nezavisneˮ ekonomiste itd., prevladava mišljenje da u Hrvatskoj ne postoji onaj pravi – tržišni kapitalizam ili čisti kapitalizam. Ovi ljudi smatraju, a za njima ne zaostaju ni budući ekonomisti s ekonomskih fakulteta kojima su uzori neoklasični ekonomisti i imaju mnogo toga zajedničkoga s našim „nezavisnimˮ ekonomistima, da u Hrvatskoj postoji „klijentelistički”, „koruptivni”, „prljavi”, „paternalistički” itd. kapitalizam. Nesvjesno uzimajući partikularno za cjelokupno ne shvaćaju da hrvatski kapitalizam ne možemo definirati u odnosu na njegove unutarnje značajke poput korupcije, klijentelizma, nedovoljno razvijenog tržišta i sl. Trebaju shvatiti da su to inherentne značajke hrvatskog kapitalizma i da realno stanje možemo definirati jedino ako krenemo od hrvatskog kapitalizma kao perifernog dijela europskog kapitalizma i njihovog međuodnosa. Pročitaj detaljnije