Donosimo prijevod transkripta razgovora sa Meysom Ebdo, članicom vrhovnog zapovjedništva Rojave za časopis Özgür Gündem. Intervju je održan prije tjedan dana na frontu Kobanea, gdje se odredi YPG-a hrabro odupiru ofenzivi, brojčano i oružano daleko nadmoćnijeg ISIS-a, koja traje 15. rujna. YPG („Jedinice narodne zaštite“) predstavljaju demokratsku narodnu miliciju posvećenu borbi za pravo na samoodređenje Kurda u Siriji i zaštitu kurdske zajednice, povezanu sa socijalističkom Partijom demokratskog saveza (PYD) – sestrinskom organizacijom Radničke partije Kurdistana (PKK). Časnici YPG-a se biraju na temelju glasanja, a oko trećinu sastava čine žene. Borba YPG-a stoga ne predstavlja samo herojski otpor fundamentalističkim bandama, već je ujedno i dio borbe za žensko oslobođenje i revolucionarnu društvenu preobrazbu čiji se jasan izraz vidi u neposrednom samoorganiziranju naroda putem vijeća. Pročitaj detaljnije

Amela Hajvaz dugogodišnja je novinarka iz Tuzle. Novinarstvom se bavi od 1991. Radila je dugi niz godina u Radio Tuzli i kratko (4 godine) na privatnoj RTV Slon. Danas je dopisnik radija Glas Amerike (VOA). Razgovarali smo s njom o trenutačnoj situaciji u Tuzli i BiH, uzrocima nastajanja bunta radnika i omladine te  koracima koji se kane poduzeti nakon rušenja aktualnih vlasti.

Što je, po vama, bio povod za prosvjede radnika i omladine u Tuzli, a onda i u cijeloj BiH?

Prosvjedi su se događali  i do sada, mirni naravno, koji nisu urodili plodom. Prosvjedi radnika koji su privatizacijskom pljačkom ostali bez posla, trajali su mjesecima i nije se dogodilo ništa. Prosvjedi mladih ljudi koji s fakultetskim diplomama godinama čekaju posao, također su se događali i ranije. Međutim kada su svoje nezadovoljstvo „ujedinili”, pa kad ih je na ulice izašlo pet tisuća, pa sljedeći dan više, vlasti su i dalje nastavile sa svojim ignorantskim ponašanjem, no gladni, nezaposleni, obespravljeni odlučili su skrenuti pažnju na sebe. Nažalost paljenjem zgrade Vlade, Općine, kamenovanjem sudova i tužilaštva, ali to je bio jedini način da ih se shvati ozbiljno nakon 20 godina. Nakon Tuzle dogodilo se Sarajevo, Zenica, Mostar, Bihać… i tako redom. Kada se zemlja zapali u jednom danu to je najveći krik, vrisak. Tu su istu zemlju branili, gradili nakon agresije i na kraju sami je pale. Ali DOSTA bio je jedini uzvik te subote 8. veljače na svim prosvjedima širom BiH. Pročitaj detaljnije

Donosimo intervju s Lukom Mesecom s Delavsko-punkerske univerze iz Ljubljane.

RB: Možete li se predstaviti i reći čime se bavite?

Luka Mesec: Luka Mesec, postdiplomski student ekonomije i ovogodišnji koordinator Delavsko-punkerske univerze (Radničko-pankersko sveučilište – ur.).

RB: Predstavite nam ukratko Delavsko-punkersko univerzu.

Luka Mesec: Delavsko-punkerska univerza kolektiv je studenata, aktivista i istraživača koji je nastao 1998. u autonomnoj zoni Metelkova u Ljubljani. Pročitaj detaljnije

RB: Sindikat metalaca Hrvatske 3. maj 15. studenog organizira prvi prosvjed kako bi Vladi poručili da želite “raditi i od rada živjeti i kako je stečaj za vas neprihvatljivo rješenje”. Mislite li da će vas Vlada čuti i koliko daleko su radnici spremni ići?

Juraj Šoljić: Ne znam da li ste upoznati s našim radom u ovih zadnjih 10-tak godina. Još od 2000. godine SMH-IS radi na opstojnosti 3. maja koji je sustavno politički uništavan od samostalnosti hrvatske države. Nekoć najperspektivnije brodogradilište u bivšoj državi i na ovamo je od strane političkih garnitura bilo sustavno uništavano, pa čak i danas ovim sitnim lokalnim prepucavanjima radi predizbornih kampanja stavljaju se u prvi plan osobni interesi pojedinih političkih aktivnih predstavnika u odnosu na stanje u kojem se nalazi brodogradilište, a i radnici 3. maja.

Imamo slučaj da se već četiri godine, a možda i 20-tak godina unazad politika miješa u izbore uprava u brodogradilištu, a da nisu i sposobni ljudi. Svakako da veliku ulogu ima i Vlada koja nije našla način da se brodogradnja kao jedina strateški važna industrijska grana potpomogne sustavno kako to rade ili u zemljama članicama EU ili na Dalekom istoku.

Pa tako i 2008. godine je takva Uprava mislila da ćemo se bolje privatizirati i restrukturirati ukoliko imamo praznu knjigu narudžbi, te smo svojim Zahtjevom i prosvjedom koji smo organizirali i dali do znanja da se mora zaštiti djelatnost i radna mjesta. Nažalost, opet smo morali organizirati se u listopadu 2009. s prikupljenih 24.000 potpisa potpore našim zahtjevima i organizacijom prosvjednog Skupa dobili jamstva za četiri broda za domaće brodare koji su dali egzistenciju radnicima 3. maja. Pročitaj detaljnije

RB : Predstavite nam inicijativu koja je nastala povodom davanja Hrvatskih autocesta u koncesiju. U kojoj je fazi inicijativa sada, kako planirate da će se odvijati i koji su konačni ciljevi?

Mijat Stanić : Najprije da kažem nešto o sebi i svome sindikatu. Ja sam predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, sindikata koji djeluje u cestarskim poduzećima; on djeluje u sedam poduzeća od kojih su sva državna. U zadnje vrijeme nova vlada je najavila da će dati autoceste u koncesiju. Mi i sa bivšim vladama, još od 2005. godine, ratujemo protiv tih koncesija. Prva naznaka davanja u koncesiju je bila povodom stand by aranžmana s MMF-om, gdje su poduzeća dobila rok do kada su trebala provesti privatizaciju. Međutim od toga se odustalo, jednim dijelom i zbog toga što smo i mi kao radnici digli veliku bunu, ali se ista tema pojavila 2008. za vrijeme Ive Sanadera. Mi smo organizirali i najavili prosvjed i nakon njegovog organiziranja stigao nam je prosvjed u ministarstvo kod ministra Božidara Kalmete i on je rekao da će odustati od koncesije. Tražili smo pisanu potvrdu – što nam je on i dao. Tada smo odjavili i prosvjedni skup jer se odustalo od koncesije. Pročitaj detaljnije

Radnička Borba: Koje je vaše zanimanje u HŽ-u i koliko dugo radite?

Strojovođa: Strojovođa sam i radim već preko deset godina.

RB: Kakvi su radni uvjeti?

S: Što se tiče radnih uvjeta, oni objektivno nisu zadovoljavajući. Prije svega zbog starog voznog parka koji zasigurno ne zadovoljavaju kriterije po kojima vozila danas izlaze na tržište. Tu mislim na zadovoljavanje nekih tehničkih specifikacija koje utječu na zdravstvenu sposobnost za obavljanje tog posla. A veliki su, recimo, problemi utjecaja vibracije, buke, zračenja ionizirajućih i neionizirajućih pa čak i azbestnih čestica s kojima se susrećemo. Tako da to ostavlja trag. Kako je vozni park star preko četrdeset godina, on sigurno ne zadovoljava nekakve normative koji su danas postavljeni. I to utječe, što direktno što indirektno, na zdravlje pojedinca. Dalje što smatram da je bitno jest da sam sistem održavanja koji je vrlo problematičan i sad tu ulazimo u sferu politike. Zato jer, ako bi gledali u tehničkom smislu (znači, kako je određenim pravilnikom propisano), ispalo bi, zapravo, da nijedno vozilo tehnički nije ispravno i time bi bio obustavljen kompletan promet. I onda se na te sitnice ne gleda, a te sitnice su vrlo bitne. Jer to je s jedne strane monoton posao, koji zahtijeva i nekakvu automatizaciju, ograničen si na tri, četiri kvadrata prostora koji sigurno nije idealan. Tu govorimo o klimatizirajućim uvjetima, zatim barem deset do dvanaest sati moraš sjediti, zvučna izolacija vozila, što čovjek kad je mlađi možda i ne osjeća. No, kako stari sve više obraća pozornost na te stvari. Pročitaj detaljnije

Intervju Radničke borbe s Marijanom Kolak, sindikalnom povjerenicom Montera.

RB: Možete li nam ukratko predstaviti sebe i sindikat u kojem djelujete?

MK: Ja sam Marijana Kolak, 38 god., majka 2,5 godišnjeg sina (i to je najljepše zanimanje i zvanje na svijetu), supruga jednog krasnog čovjeka i sve ostalo (majka, žena, kraljica …, ovo pokušavam biti duhovita), po zanimanju PTT tehničar ili u prijevodu poštanski službenik, SSS, pokušaj fakulteta propao, radim u Monteru od 1997. god. kao tajnica uprave.

Sindikalno sam se angažirala u firmi praktično nedavno tj. negdje u travnju ove godine, i postala sindikalna povjerenica Sindikata graditeljstva Hrvatske – Sindikalna podružnica Monter, naime tako se točno zovemo, a ovi iz Sindikata graditeljstva u Zagrebu vole kad ih se stalno spominje ili naglašava. Pročitaj detaljnije

Farooq Tariq je vodeći ljevičarski aktivist. Član je Izvršnog komiteta Radničke partije Pakistana (LPP) te je aktivan u mnogim borbama radničke klase. Zbog svoje borbe protiv vojne diktature, proveo je mnogo godina u izgnanstvu i bio zatvaran najmanje 5 puta. U intervjuu za Viewpoint komentirao je političku scenu u zemlji.

Aktivni ste u lijevoj politici od 1974. Što su bile vaše političke aktivnosti u početku? Kako ste prihvatili marksizam kao vašu političku ideologiju?

Farooq Tariq: To je dug put. Pridružio sam se lijevoj politici kada nisam znao što je desnica, a što ljevica. Moglo bi se reći da me je čista slučajnost učinila političkim aktivistom. 1974. kada sam bio student, zagovarao sam prava žena i vjerovao da žene imaju pravo raditi s muškarcima u svim sferama društvenog i gospodarskog života društva. Bio sam protiv predrasuda i restrikcija nametnutih ženskom stanovništvu naše zemlje u ime kulture i religije. Islami Jamait Tulba (IJT), studentsko krilo Jamaat Islamija nije voljelo moje poglede te sam bio pretučen od njihovih nasilnika na kampusu. Ovaj incident me je učinio političkim aktivistom; s vremenom sam bivao sve bliži lijevoj ideologiji i politici. Pročitaj detaljnije

Intervju s Dimitrisom Hilarisom, članom vodstva OKDE-Spartakosa (grčke sekcije Četvrte internacionale) i Internacionalnog komiteta Četvrte internacionale, objavljen u 70. broju L’Anticapitaliste, lista Antikapitalističke ljevice u Švicarskoj.

U predvečerje izbora 6. svibnja 2012., njemački ministar financija, Wolfgang Schäuble, pozvao je Grke da izaberu većinu ”koja poštuje obveze prema međunarodnim kreditorima koje je dala trenutna koalicijska vlada.”[i] Tratio je dah jer je više od 65 % Grka glasalo protiv diktata Europske unije, Europske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Novo razdoblje je započelo 6. svibnja u Ateni. Da bi raspravljali o tome, intervjuirali smo Dimitrisa Hilarisa iz organizacije OKDE-Spartakos, koja je dio koalicije ANTARSYA. Pročitaj detaljnije

RB: Možete li nam reći nešto o sebi i borbi koju vodite?

Bojan Kovačić: Ja sam jedan od članova Stožera za obranu Diokija koji je formiran prije nekoliko mjeseci, te jedan od štrajkača glađu; dakle nisam uzimao niti hranu niti vodu, međutim morao sam prestati iz zdravstvenih razloga. Vjerojatno vas zanima zašto smo se odlučili na taj korak i zašto smo tu. Tu nismo svojom krivnjom. Tu smo zato da se izborimo za svoje pošteno zarađene plaće i otpremnine. Tu smo zato da u ovoj zemlji netko napokon preuzme odgovornost za svoje građane i radnike – jer ova država može preživjeti samo uz plaćene radnike. Do sada nismo nailazili na nikakva rješenja, održalo se masu sastanaka i sa ministarstvima, i s ministrima, i sa INA-om koja nas je najviše kočila i opstruirala. Mi više nismo imali drugog načina nego ovako pokazati svoj bunt. Naši zahtjevi su moralni i sasvim legalni – mi ne tražimo niti lipu više niti lipu manje od onoga što smo zaradili. Mi ne tražimo nekakve bonuse koje su tražili oni menadžeri koju su uništavali poduzeća po cijeloj Hrvatskoj i zato uzimali veliki novac. Njihovi ugovori su bili poštovani, a mi imamo ugovore po kojima moramo biti plaćeni i prema kojima radnici ovoga postrojenja trebaju biti zbrinuti otpremninama. Svi sastanci koji su bili organizirani od ministarstava bili su očito opstruirani od strane nekih vjerovnika. Pročitaj detaljnije