Radnička borba uz veliku pomoć Kristijana Ružmana donosi u virtualnom obliku jedno od najvažnijih djela Lava Trockoga Izdana revolucija, pored Lenjina glavnog čovjeka ruske revolucije, utemeljitelja Crvene armije i teorije permanentne revolucije. Knjiga je na naš jezik prevedena davne 1973. u izdanju Otokar Keršovani iz Rijeke pod uredništvom dr. Predraga Vranickog, a sada je, po prvi puta, uvrštena u internetsko izdanje. Na taj način postala je dostupna daleko širem broju čitatelja, pogotovo u vrijeme u kojem se knjige više čitaju na internetu.

Pročitaj detaljnije

Donosimo dva zanimljiva teksta Lava Trockog. Prvi je pismo koje je Trocki u drugoj polovini 1920. godine poslao jugoslavenskim drugovima. Iz ovog kratkog pisma vidi se da je Trocki bio dobro upoznat sa situacijom u jugoslavenskom radničkom pokretu, što preko poznatog boljševika Rakovskog koji je imao čvrste veze s balkanskim socijalističkim pokretom, a što zbog poznanstava koje je uspostavio tijekom svog boravka na Balkanu 1912. godine. Konačno, u pismo je izražena nada i vjera u skorašnju proletersku revoluciju. Sticajem okolnosti ipak su se ostvarili objektivni i subjektivni uvjeti za realizaciju ove vjere.

Drugi je tekst intervju s Trockim koji je napravljen tijekom 1933. godine, kad je on već protjeran iz Sovjetskog saveza i kad je već važio za glavnog neprijatelja staljinističke klike. Intervju je zanimljiv budući da u njemu Trocki daje odgovore na pitanja poput mogućnosti ostvarenja socijalizma u jednoj zemlji, industrijalizacije, revolucionarne strategije, staljinizma itd.

Neki su socijalisti u posljednje vrijeme poveli pravi križarski rat protiv onog što oni nazivaju principom autoriteta. Dovoljno je da im se samo kaže kako je ovaj ili onaj čin autoritaran, i on će biti osuđen. Taj se površni način mišljenja da to mjere zloupotrebljava, da je čitavu stvar potrebno pobliže promotriti. Autoritet u smislu u kojem ga mi shvaćamo znači nametanje tuđe volje našoj volji; s druge strane, autoritet pretpostavlja podređivanje. Ma koliko loše zvučala ova dva izraza, i ma koliko da je odnos što ga označavaju nepovoljan za podređenu stranu, treba vidjeti postoji li način da se on dokine, hoćemo li biti u mogućnosti – s obzirom na uvjete koji danas vladaju u društvu – stvoriti drukčiji društveni poredak u kojem ovakav autoritet neće više imati smisla, pa će, prema tome, nužno nestati. Analiziramo li ekonomske, industrijske i agrarne uvjete na kojima se današnje buržoasko društvo zasniva, ustanovit ćemo kako oni pokazuju sve veću tendenciju da se izolirana akcija zamijeni kombiniranom akcijom pojedinaca. Na mjesto malih radionica izoliranih proizvođača stupila je moderna industrija s velikim tvornicama i zavodima u kojima na stotine radnika nadzire veoma složene parne strojeve; diližanse i zaprežna kola na dugim putovanjima zamijenjeni su željezničkim vlakovima, a mali jedrenjaci i barke, parnim brodovima. Poljoprivredom sve više gospodare strojevi i para, koji polagano ali neumoljivo male posjednike zamjenjuju krupnim kapitalistima, a ovi pomoću najamnih radnika obrađuju velike komplekse zemlje. I tako posvuda, na mjesto nezavisne aktivnosti pojedinaca, kombinirana akcija i složeni međuovisni procesi. Ali kombinirana aktivnost istovremeno je i organizacija. A može li postojati organizacija bez autoriteta? Pročitaj detaljnije

Želimo predložiti prijelazne zahtjeve radi dopune – a ne zamjene – zahtjeva Tranzicijskog programa iz 1938.:

1. Skraćivanje tjednog radnog vremena na 30 sati (ili 28 sati – četiri dana od 7 sati) bez smanjivanja tjedne plaće, u svim industrijaliziranim ili poluindustrijaliziranim zemljama. Opća zabrana prekovremenog rada. Obavezno zapošljavanje kako bi se osiguralo da ove mjere eliminiraju nezaposlenost u tim zemljama. Radnička kontrola nad tvornicama da bi se osigurala potpuna primjena ovih mjera.
2. Bez ubrzavanja radnog tempa. Radnička kontrola, tj. pravo veta, na nivou poduzeća u pitanjima ritma i organizacije rada.
3. Suprotstaviti međunarodnu konzultaciju i kooperaciju sindikata i sindikalnih aktivista i klasnu borbu nastojanjima multinacionalnih kompanija da biraju lokacije tvornica prema razlikama u plaćama. Sve izrazitijem srozavanju plaća u zemljama „visokih dohodaka” suprotstaviti postupno povećanje plaća u zemljama „niskog dohotka”.
4. Modelu ekonomskog razvitka „sve za izvoz” u zemljama „niskih plaća” suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog proširenju unutrašnjeg tržišta, koji daje prednost zadovoljenju osnovnih društvenih potreba.
5. Međunarodnoj podjeli rada, koja teži davanju monopola nad koncepcijom i razvojem visokotehnološke opreme imperijalističkim zemljama, suprotstaviti sustavno prenošenje te tehnologije u manje razvijene zemlje, i to po niskim cijenama.
6. Obrana socijalnog dohotka. Protiv smanjivanja socijalnih budžeta u školstvu, zdravstvu itd.
7. Poništavanje dugova i kamate na dugove manje razvijenih zemalja. Drastično smanjivanje unutarnjih dugova u svim zemljama, osim za sitne štediše do određene visine, te upotreba tako oslobođenog novca za zadovoljenje osnovnih društvenih potreba.
8. Radikalna agrarna i urbana reforma u zemljama Trećeg svijeta.
9. Potpuna zabrana proizvodnje nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja. Uništavanje postojećih rezervi takvog oružja pod kontrolom stanovništva.
10. Neodgodiva zabrana izgradnje novih nuklearnih centrala. Postupno zatvaranje postojećih nuklearnih centrala, bez smanjivanja ukupne raspoložive energije, tako što će se istodobno razvijati ekološki „čisti” energetski izvori. Pročitaj detaljnije

Uvod

Rad koji ćemo ovdje predstaviti[i] zanimljiv je iz nekoliko razloga: djelo je to Eugena Varge, mađarskog marksističkog ekonomista koji se ponajviše bavio privrednim ciklusima; u ovom je radu Varga obradio političko-ekonomske temelje američkog imperijalizma u vrijeme kada je on jačao. Upravo taj prijelaz u imperijalističku silu važan je motiv da se objasne njegovi uzroci te njihov utjecaj na vanjsku politiku zemlje i da se pokuša dati prognoza za nadolazeće razdoblje. Konačno, ovaj rad implicira ono što je odavno tvrdnja marksističke političke ekonomije – nacionalnost kapitala je jednostavno odijelo koje on stavlja na sebe s obzirom na razne okolnosti i vremena. Drugim riječima, posljednjih nekoliko stoljeća kapital je u načelu funkcionirao na više-manje isti način, a to „više-manje” podrazumijeva okolnosti zemlje domaćina. Ta se politika sastojala u sljedećem: zemlja bi najprije bila na poljoprivrednom nivou i veliki uvoznik hrane i sirovina, a njena vanjska politika bila bi nenametljiva, u skladu s njenom ekonomskom moći. Zatim bi, s relativnim jačanjem industrije, počela izvoziti sirovine i na taj način ostvarivati suficit u vanjskoj trgovini. Ovo jačanje industrije naravno ne bi bilo moguće bez jedinstvene carinske politike što bi se na vanjskopolitičkom planu ogledalo u zatvaranju zemlje unutar sebe. Selektivini uvoz bio bi jedna od glavnih značajki privrede takve zemlje. Kroz taj proces što ga mlada industrijska zemlja prolazi, ona se pretvara u zemlju dužnika, a što znači da zemlje koje su trenutno jače od nje koriste istu tu okolnost i postaju njeni glavni kreditori i izvoznici. Dolazi do promjene na svjetskom tržištu i sada već industrijski razvijena zemlja naveliko otvara svoje tržište, ali traži još veće otvaranje tržišta drugih zemalja. Ona potom prelazi iz zemlje dužnika u zemlju vjerovnika ili kreditora, a na vanjskopolitičkom planu zahtijeva sve veći udio u na političkoj sceni. Konačno, ona dolazi period u kojem će je prestići druge, danas nerazvijene, zemlje. Ovakav razvoj imali samo prilike uočiti kod Španjolaca i Nizozemaca, iako u manjem i slabijem opsegu, zatim kod Britanaca i, u Vargino vrijeme, kod Amerikanaca. U naše vrijeme ovaj obrazac slijedi i Kina, koja ne samo da je iz zemlje dužnika postala zemlja vjerovnik i da ima aktivnu platnu bilancu nego zahtijeva sve veću političku moć u svijetu. Ovo opet izaziva snažne reakcije SAD-a, Japana i EU. Kao što je uspon SAD-a o kome piše Varga izazvao snažne reakcije tadašnje Zapadne Europe i Japana. Pročitaj detaljnije

Metoda istraživanja robno-socijalističkog ekonomskog sistema[i]

Istraživanje navedenog sistema od velike je složenosti jer u njemu djeluju i zakon vrijednosti i princip planiranja. Preobraženski ne piše o „zakonu planiranjaˮ, nego o „principuˮ jer smatra da je tako bolje budući da se zakon ne ukida, nego mijenja svoj oblik, pa da ne bude dodatne konfuzije. Dakle, istražiti takav sistem još je teže time što se „ni jedan oblik proizvodnje ne javlja u čistoj formiˮ. Ali dok je zakon vrijednosti itekako uspješno istražen od Marxa, princip planiranja nepoznat je utoliko što se on prvi put javlja kao posljedica proleterske revolucije. Međutim, kao posljedica Oktobra uočava se jedna ključna pojava, princip planiranja i zakon vrijednosti poprimaju formu zakona prvobitne socijalističke akumulacije i, a to je glavna osobina, stoje jedan nasuprot drugome. Pročitaj detaljnije

Donosimo tekst napisan na temelju prvog dijela knjige Nova ekonomika davno zaboravljenog marksističkog ekonomista Jevgenija Preobraženskog (1886.-1937.). Poput mnogih boljševika ni Preobraženski nije mogao izbjeći smrt na koju ga je osudio staljinistički aparat pod vodstvom samog Staljina. 

Tekst prikazuje teorijsku analizu Preobraženskog radi razumijevanja ispravne metode analize sovjetske privrede u razdoblju neposredno nakon Lenjinove smrti. Iako se uz ovog autora poglavito veže zakon prvobitne socijalističke akumulacije, tekst se, kako i sam naslov govori, time ne bavi. Njegova se glavna pretpostavka odnosi na opis stanja u kojem se nalazio SSSR. Za Preobraženskog to nipošto nije bio socijalizam niti je ikad mogao biti u jednoj nerazvijenoj zemlji. On je to razdoblje prihvaćao kao prijelazno razdoblje između kapitalizma i socijalizma, što je bilo točno. Ova mu je pretpostavka omogućila da ne upadne u razne komplikacije i proturječnosti u koje su upadali kasniji ekonomisti, ali i tadašnji vulgarizatori marksističke ekonomije. Većina je njih uzimala za pretpostavku da je socijalizam ekonomski sistem SSSR-a. Može se reći da bi kasnija marksistička ekonomska misao zasigurno bila pošteđena od tolikog vulgariziranja da su se uvažavala djela i doprinosi Preobraženskog.  Pročitaj detaljnije

Uvod urednikâ Četvrte internacionale

Drug Trocki nikad  nije vidio ovaj članak u pisanom obliku. Izdiktirao ga je u diktafon, prema svom običaju, dijelom samo kao natuknice za daljnju razradu. Odlomci su trebali biti dodani i čitav bi tekst u značajnoj mjeri bio revidiran, neki paragrafi potpuno izbačeni, drugi premješteni na druge dijelove rukopisa i tako dalje. Jer, suprotno popularnom mitu i unatoč njegovom golemom stvaralaštvu, Trocki nije pisao s lakoćom. Dakle, ono što slijedi doslovan je prijevod transkripcije Trockijevog zapisa koji je preveo njegov ruski stenograf. Unatoč nedovršenom obliku, ovaj članak spada među najvažnije doprinose Trockoga. Preciznije i oštrije nego na drugim mjestima, Trocki je ovdje ustanovio povijesni zakon da je fašizam uspješan tek nakon radikalizacije masa i nakon neuspjeha proleterske avangarde  da radikalizirane mase vodi osvajanju vlasti. Duboka važnost ovog koncepta, posebice za radnike SAD-a, bit će jasna svakom ozbiljnom čitatelju. Pročitaj detaljnije

Čitalac je, vjerojatno, opazio da Kautsky u gore navedenom citatu iz njegove brošure govori o atentatu na opće izborno pravo (nazivajući ga — u zagradi rečeno – dubokim izvorom snažnog moralnog autoriteta, dok Engels isto povodom Pariške komune i isto povodom pitanja diktature govori o autoritetu naoružanog naroda protiv buržoazije; interesantno je usporediti gledanje filistra i revolucionara na „autoritet“ …) Pročitaj detaljnije

Donosimo tri poglavlja iz Lenjinova djela Proleterska revolucija i renegat Kautsky (Naprijed, Zagreb, 1973.) koja će biti objavljena u dva dijela. 

Lenjin je napisao ovo kraće djelo u listopadu i studenom 1918. kao odgovor na Kautskyevu Diktaturu proletarijata. Djelo karakterizira strogi antiboljševizam, a ne pokušaj marksističke analize tog možda i najznačajnijeg pitanja radničkog pokreta. Kautsky je vjerojatno najveće razočaranje međunarodnog radničkog pokreta s početka 20. stoljeća. Bio je vodeća ličnost Druge internacionale i jedan od prvih marksista koji je uopće smatrao da je revolucija u Rusiji itekako moguća. Uopće, ruski marksisti pozdravljali su ga kao svojega te su njegova djela imala velik utjecaj u Rusiji. Baš je zato njegova preobrazba u socijal-reformatora i njegova menjševička pozicija (svjesna ili nesvjesna) neugodan primjer izdaje ortodoksnog marksizma. Pročitaj detaljnije