Zahtijevamo referendum o ratu zato što želimo paralizirati ili oslabiti centralizam imperijalističke države.[i] No možemo li prihvatiti referendum kao normalni način odlučivanja u vlastitoj partiji? Odgovor može biti isključivo negativan.

Svatko tko je za referendum, priznaje da je odluka partije samo aritmetički zbroj lokalnih odluka, pri čemu je svaka lokalna organizacija neizbježno ograničena vlastitim snagama i vlastitim limitiranim iskustvom. Svatko tko je za referendum, mora biti za imperativne mandate, to jest za proceduru u kojoj svaka lokalna organizacija ima pravo prisiliti svog predstavnika da na partijskoj skupštini glasa na točno određen način. Svatko tko prihvaća imperativne mandate, automatski poriče važnost skupštine kao najvišeg tijela partije. Umjesto skupštine, dovoljno je uvesti prebrojavanje lokalnih glasova. Partija kao centralizirana cjelina nestaje. Prihvaćanjem referenduma utjecaj najnaprednijih lokalnih organizacija te najiskusnijih i najdalekovidnijh drugova iz glavnog grada ili industrijskih središta zamjenjuje se utjecajem najneiskusnijih, najnazadnijih lokalnih organizacija itd.

Naravno da jesmo za temeljitu provjeru i glasanje o svakom pitanju u svakoj lokalnoj organizaciji, svakoj lokalnoj ćeliji. No istodobno svaki delegat izabran od lokalne organizacije mora imati pravo odvagnuti sve argumente u vezi s pitanjem o kojem se raspravlja na skupštini i glasati kako mu nalaže njegovo političko rasuđivanje. Ako na skupštini glasa protiv većine koja ga je delegirala i ako nakon skupštine ne uspije uvjeriti svoju organizaciju da je bio u pravu, ona mu posljedično može uskratiti političko povjerenje. Takvi su slučajevi neizbježni. Ali neusporedivo su manje zlo od sustava referendumâ ili imperativnih mandata, koji potpuno ubijaju partiju u cjelini.

Coyoacán, 21. listopada 1939.

____________________________________

[i] Tijekom frakcijske borbe u SWP-ju, američkoj sekciji Četvrte internacionale, sitnoburžoaska manjina zatražila je referendum o spornom pitanju u pogledu SSSR-a (glavna neslaganja bila su o klasnoj prirodi SSSR-a i njegovoj obrani u imperijalističkom ratu). Proleterska većina odbila je referendum, što je Trocki podržao.

Organizacija i klasa

Za sada smo govorili samo o nekim teorijskim i programatskim preduvjetima za postojanje revolucionarne organizacije. Već na osnovi ovoga veoma sažetog i nipošto dovoljnog prikaza vidimo kako je stvar dosta složena. Kako bi se postavio program koji bi barem u osnovnim pitanjima davao odgovore na neka od naznačenih pitanja potrebna je opširna diskusija, teoretsko obrazovanje, ali i organizirano sudjelovanje u praktičnim aktivnostima – jednom riječju organizacija, a ne naprosto skup nezavisnih pojedinaca. Kao što smo napomenuli ranije, samo je manjina stanovništva u mogućnosti da na adekvatan način zadovolji ove uvjete : prihvaćanje prilično specifičnog programa, ali i neprekidne praktične i teorijske izgradnje. Općenito govoreći, za očekivati je da će sićušnost jezgre okupljene oko revolucionarnog programa biti to veća što je sistem u nekoj fazi bliže stabilnosti. Pogrešno bi stoga bilo smatrati da je zadatak revolucionarne organizacije da pod svaku cijenu pridobije što veći broj radnika u svoje redove. Takva strategija može se razvijati samo na štetu čvrstoće organizacije, jasnoće programa i mogućnosti stvaranja takve organizacije u kojoj će svi članovi biti aktivno uključeni u njezin rad – kako u smislu dužnosti, tako i prava na donošenje svih  odluka. Široko je povijesno iskustvo potvrdilo, posebno na primjeru katastrofalnog sloma njemačke socijaldemokracije, da partije koje polaze od fetišizacije principa masovnosti kao svojeg primarnog cilja završavaju u stanju postojanja uskog  rukovodstva koje donosi sve odluke, te široke politički neobrazovane baze koja ima sasvim pasivnu  ulogu. Nasuprot tome, smatramo da kao osnovni organizacijski cilj mora biti podizanje svakog člana na nivo iskusnog i izgrađenog kadra. Read the full story