Postoji jednostavno pravilo kako odrediti važnost nekog političkog pokreta. Što su njegovi neprijatelji složniji u njegovoj osudi, moralizatorskom zgražanju, uvredama, niskim podmetanjima, falsificiranjima i klevetama – to je on značajniji i po njih opasniji. Štoviše, stvar je to ozbiljnija što su u pozadini ovog jednoglasja snažniji tonovi koji pozivaju na pravdu, mir i nenasilje; a oni, kako je već običaj, dolaze od onih koji stvaraju nepravdu, ratove i sve oblike nasilja. Ako i ne bismo poznavali klasni i socijalni značaj ustanka u BIH karikaturalne reakcije poznatih aktera bile bi sasvim dovoljne da nas uvjere kako je on najvažniji događaj na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina. Lanac je ponovno pukao na svojoj najslabijoj karici, prikovani div se oslobodio, a panika je zavladala na svim razinama u Federaciji i Republici Srpskoj. Čak niti inače očigledan politički kretenizam elita u Zagrebu i Beogradu nije ih mogao zaustaviti da odmah uvide što sve ovo može značiti za njihove fotelje i profite. Milanovićev trk do Mostara, kako bi tamo s nacionalistima lio suze nad zgarištima utvrda narodnih neprijatelja, predstavlja vjerojatno najodlučniji čin u njegovoj  karijeri. Nije trebalo dugo čekati da oko glave netom uspravljenog diva počne zujati roj muha i raznolike sitne gamadi identičnih prehrambenih navika.  Jedan dio njihove sorte ima stanište u Hrvatskoj, a čini je liberalna malograđanska kaljuža (u čijem plićaku si jedni drugima tepaju kako su neki “lijevo”, a neki “desno”); mediokriteti i filistri čiju žutu zastavu pronosi vojska komentatora i analitičara u čije su redove uključene i takve suverene intelektualne veličine kao što su svakojaki Raspudić – Kuljiš – Butkovići . Što li je to te ljude toliko uzrujalo da se pjene, grče i pljuckaju; u javni prostor prosipaju svoj intelektualni gnoj te se s visoka moralizirajući pozivaju na rezultate svojih naprednih analiza u pobijanju “lijevih zabluda” o BIH ustanku? Kakvi su to argumenti i analize koji oni ponosno nose u svojim rukama da njima rasprše mrak neznanja? Zanimljiva pitanja vrijedna pažnje, naravno ako ćemo uopće biti u stanju da pratimo duboke misaone tokove na kojima plutaju njihove argumentacije. Read the full story

Ofenziva politički najnazadnijih snaga na dvije povezane fronte – nacionalnoj i spolnoj – dobila je svoj izraz s jedne strane u zapjenjeno-neurotičnom „antićiriličnom” divljanju i sakupljanju potpisa za referendum o udaru na prava svih nacionalnih manjina, a s druge strane u patrijarhalno-katoličkom referendumu o ustavnoj definiciji braka. Potpuna apsurdnost obiju inicijativa uzrok je čestim komentarima kako se radi o potpuno marginalnim pitanjima, a pravi se problemi nalaze u nezaposlenosti, propadanju ekonomije itd. To je svakako točno, no budući da obje inicijative spadaju u sferu političke patologije, gdje se društveni antagonizmi posredstvom reakcionarne ideologije projiciraju na manjinske potlačene skupine umjesto na njihove prave uzroke, od takve konstatacije nema previše koristi.Štoviše, budući da su oba pitanja njihovi uglavnom zajednički društveni nosioci postavili kao presudna, ona su to i postala. Ne naravno s obzirom na svoju važnost po sebi, nego s obzirom na mobilizaciju koja je oko njih izvršena i dugoročnim političkim posljedicama koje odatle mogu proizaći. Za marksiste, ali i progresivno orijentirane snage u cjelini, u pogledu obje inicijative ključno je odgovoriti na pitanja koji su im nosioci, kakvo je i zbog čega bilo držanje političke elite i liberalno-buržoaskog političkog miljea u cjelini, kakvo je značenje povezanosti pojma direktne demokracije s ovom ofenzivom desnice te konačno kakve su njihove moguće dugoročne posljedice.  Read the full story

Glavni rezultat i ovih lokalnih izbora neće objaviti niti jedan službeni analitičar te niti jedan stranački predstavnik. Usprkos tome on je jednostavan i direktan: većina birača (53,04 %) odlučila je bojkotirati izbore i ne glasati. Ako su, kao što dosadno ponavljaju pripadnici političke elite, „izbori praznik (kapitalističke) demokracije” onda se njezina bijeda i iluzornost upravo najbolje vide kada ovo truplo na sebe stavi svoje podrapano prazničko ruho. Buržoaski analitičari, malograđanski moralisti i paraziti različitih vrsta sikću o neodgovornosti, lijenosti i nezrelosti većine te glasanju kao pravu i dužnosti. U njihove zatupljene lubanje ne može prodrijeti veoma jednostavna istina, jer to bi značilo rušenje čitavog njihovog svijeta. Većina ne glasa jer shvaća da su svi akteri u suštini identični, jer vidi da ne postoji politička alternativa postojećem stanju te jer razumije da se nakon izbora ništa neće promijeniti. Pravi pobjednik svih izbora bit će ionako onaj koji se nije ni kandidirao – Todorić. Read the full story

RB : Predstavite nam inicijativu koja je nastala povodom davanja Hrvatskih autocesta u koncesiju. U kojoj je fazi inicijativa sada, kako planirate da će se odvijati i koji su konačni ciljevi?

Mijat Stanić : Najprije da kažem nešto o sebi i svome sindikatu. Ja sam predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, sindikata koji djeluje u cestarskim poduzećima; on djeluje u sedam poduzeća od kojih su sva državna. U zadnje vrijeme nova vlada je najavila da će dati autoceste u koncesiju. Mi i sa bivšim vladama, još od 2005. godine, ratujemo protiv tih koncesija. Prva naznaka davanja u koncesiju je bila povodom stand by aranžmana s MMF-om, gdje su poduzeća dobila rok do kada su trebala provesti privatizaciju. Međutim od toga se odustalo, jednim dijelom i zbog toga što smo i mi kao radnici digli veliku bunu, ali se ista tema pojavila 2008. za vrijeme Ive Sanadera. Mi smo organizirali i najavili prosvjed i nakon njegovog organiziranja stigao nam je prosvjed u ministarstvo kod ministra Božidara Kalmete i on je rekao da će odustati od koncesije. Tražili smo pisanu potvrdu – što nam je on i dao. Tada smo odjavili i prosvjedni skup jer se odustalo od koncesije. Read the full story

Sa osvojenih šest mjesta u parlamentu relativno nedavno osnovani Hrvatski laburisti predstavljaju jednu od najuspješnijih stranaka na ovim izborima. Postoje dvije osnovne tendencije koje su tome pogodovale i koje su dale «vjetar u leđa» stranci koju je pokrenuo Dragutin Lesar. Prvo, SDP se sa svojim trenutnim saveznicima kod nezanemarivog broja pripadnika radničke klase u potpunosti kompromitirao i pokazao kao stranka koja niti najmanje ne štiti radničke interese, već mu je politika u suštini identična HDZ-ovoj, uslijed čega se prirodno pojavljuje potreba traženja nekakve nove političke alternative. S druge strane, kod jednog dijela radnika i nezaposlenih, kao i nekih sindikalnih aktivista, na temelju svakodnevnog iskustva došlo je do osviještenja o potrebi postojanja radničke stranke, političke organizacije koja bi bila dosljedni predstavnik interesa radnika. U potpunosti priznajući potrebu stvaranja alternative SDP-u u vidu radničke partije kritički ćemo se pozabaviti fenomenom Hrvatskih laburista. Budući da ćemo se konkretnim potezima Laburista i povezanim problemima baviti u zasebnim tekstovima, ovdje ćemo pokušati pružiti više općenitu kritiku. Read the full story

Najvažniji kratkoročni zadatak radničkog pokreta u ovome trenutku predstavlja političko organiziranje radništva s ciljem nanošenja udaraca trenutno čvrstoj vladavini kapitala i njegovih saveznika, zaštite preostalih ekonomskih resursa i socijalnih prava, te uvođenjem proradničkih i socijalnih ekonomskih mjera koje bi bile usmjerene prema  izlazu iz krize napadima na pozicije onih koji se bogate na temelju tuđega rada. Uslijed trenutnog odnosa snaga na političkoj sceni, obilježene nepostojanjem snažne i masovne radničke partije, predstojeći parlamentarni izbori ne mogu  promijeniti sadašnju situaciju i označiti korak prema tom cilju.   Read the full story