a) U sferi teorije centrizam je bezličan i eklektičan. Koliko god je to moguće nastoji se zaštititi od dužnosti po pitanju teorije, te je (na riječima) naklonjen preferiranju “revolucionarne prakse” u odnosu na teoriju; bez razumijevanja da samo marksistička teorija može dati praksi revolucionaran smjer.

b) U sferi ideologije centrizam vodi parazitski opstanak: protiv revolucionarnog marksizma ponavlja stare menjševičke argumente (one Martova, Axelroda i Plehanova) općenito a da toga nije ni svjestan. S druge strane, svoje glavne argumente protiv desnice posuđuje od marksista, odnosno prije svega od boljševika-lenjinista, potiskujući međutim suštinu kritike, izostavljajući praktične zaključke te tako osiromašujući kritiku svakog sadržaja.

c) Centrizam spremno proklamira svoje protivljenje reformizmu no šuti po pitanju centrizma, tim više što smatra samu ideju centrizma “nejasnom”, “arbitrarnom” itd. : drugim riječima centrizam ne voli da ga se zove centrizmom.

d) Centrist, nikada siguran u svoj stav i svoje metode, s mržnjom se odnosi prema revolucionarnom principu – opiši stvari takvima kakve jesu; naklonjen je nadomještanju političkih principa osobnim kombinacijama i sitnom organizacijskom diplomacijom.

e) Centrist uvijek ostaje duhovno vezan za desnije grupacije, potaknut je da ugađa dobroj volji i onih najumjerenijih, ostaje šutljiv po pitanju njihovih oportunističkih promašaja i uljepšava ih pred radnicima. Read the full story

Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta. Read the full story

Prenosimo govor predstavnika komunističke frakcije unutar Syrize, Stamatisa Karayannopoulosa, sa sastanka Centralnog komiteta SYRIZE, održanog 18. i 19. listopada 2014. Read the full story

Uslijed stalnih napada kapitala i njegovih političkih predstavnika na standard radne većine, uništavanja poduzeća, udara na radnička prava i privatizacija javnih dobara stalno se osjeća problem nepostojanja političke snage koja bi zaštitila prava potlačenih. Sindikalna scena je razjedinjena, a radništvo se još uvijek nije uspjelo nezavisno politički organizirati. Neke “lijeve” stranke koje se ponekad pozivaju na radnike čine to samo kako bi došle do glasova, a nisu ni najmanje povezane s aktivnim sudjelovanjem u socijalnom pokretu i istinskom borbom za radničke interese. Read the full story

U Zagrebu je 9.5.2014 održan sastanak na kojemu su sudjelovali radnici, sindikalisti i aktivisti iz Zagreba, Osijeka, Rijeke i Karlovca među kojima su se nalazili  zaposlenici HŽ-a, HEP-a i Diokija. Nakon diskusije i glasanja prisutni su usvojili odluku stvaranja inicijative čiji će cilj biti oformiti novu političku partiju posvećenu isključivo interesima radnika i nezaposlenih, ali i svih potlačenih u društvu. Istaknuto je, kako za razliku od svih postojećih političkih stranaka, ova nova organizacija mora biti aktivistički orijentirana, najuže povezana sa socijalnim pokretom i radničkim borbama u poduzećima, te usmjerena prema cilju duboke društvene promjene i ukidanja kapitalističkog izrabljivanja. Novi sastanci inicijative su dogovoreni za nadolazeće tjedne i svi zainteresirani su pozvani da joj se pridruže. Samo stvaranjem nove političke radničke alternative možemo se učinkovito boriti protiv vladajuće diktature krupnog kapitala nad većinom! Samo aktivnim uključivanjem možemo dati svoj doprinos promjeni!

Ne otplati duga!

Ni jedan rez više!

Van, vlade Trojke!

Kruh, posao i dom za sve!

Godinu 2014. počinjemo bez napretka za radnike, duboko u kapitalističkoj krizi bez presedana i bez mjera ove nelegitimne vlade, osim bijede, prekarijata i represije. Vlastodršci djeluju kao pravi predstavnici velikih banaka, poslodavaca i velikih kompanija, predstavnici kapitalizma pod naredbom Trojke (Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka, Europska komisija). Ova iznimno teška, ekstremna, situacija od nas zahtjeva kolektivni i masovni odgovor radničke klase, građanstva i naroda.

Milijuni su radnika i radnica nezaposleni. Ponižavajuće je raspolagati kako fizičkom, tako i intelektualnom sposobnošću, a ne nalaziti dostojan posao. Trati se kolektivna sposobnost društva, riskirajući njegovu budućnost. Radnici i radnice ne zaslužuju ovo gaženje našeg kolektivnog dostojanstva.

Stotine tisuća obitelji ostalo je bez doma. Nema ništa nehumanije od izbacivanja obitelji iz njena doma samo da bi se hranila nezasitna pohlepa nekih beskrupuloznih bankara. Bankara, koje sluganske države Trojke hrane po cijenu još većeg osiromašivanja radničke klase i najbespomoćnijih. Više od milijun ljudi živi ispod granice siromaštva.

Za to vrijeme poslodavci, iskorištavajući dramu masovne nezaposlenosti, vrše pritisak za smanjenje plaća i pogoršanje uvjeta rada onih koji još uvijek imaju posao – radnika i radnica koji u teškoj situaciji ne mogu čak ni dovoditi u pitanje to što im je uloga puko eksploatiranje od kapitala. Sustav nas nastoji primorati da zahvaljujemo poduzetnicima, koje je pretvorio u društvene dobročinitelje. Vrijeme je za raspodjelu posla i bogatstva te da radni ljudi postanu gospodarima svoje budućnosti. Read the full story

Najveće do sada ostvareno konkretno postignuće  radničkog ustanka u Bosni i Hercegovini predstavlja osnivanje i svakodnevno funkcioniranje Plenuma u Tuzli. Prirodno je da grad u kojemu je ustanak započeo, gdje je od samoga početka posebno dolazila do izražaja snaga radničke baze pokreta – koja je oko sebe okupila i vodila studente, nezaposlene i umirovljenike – bude prvi koji je u život zemlje uveo novi politički oblik u službi potlačenih. Za razliku od svih vlada i skupština, koje su po svojoj prirodi nužno birokratizirane, korumpirane i predstavljaju alat političara u sprezi s tajkunima i kapitalistima svih vrsta, Plenum predstavlja organ samog naroda koji predstavlja i štiti njegove interese. Zbog toga Tuzlanski plenum predstavlja najvažniji politički događaj posljednjih desetljeća, ne samo u BIH nego i u čitavoj regiji. Talog malograđanskih „analitičara“ i „novinara“, ograničenih vidokrugom svojeg „nacionalnog naboja“ i identitetluka, može na ovakve ocjene oslobađati svoj hijenski smijeh koliko ga volja. Značenje Plenuma nije privremeno niti on predstavlja neku jednokratnu epizodu. Kako god da se pokret u narednim tjednima i mjesecima bude razvijao više nitko iz sjećanja radničke klase ne može izbrisati njegovo postojanje. Kad se god u narednim godinama radnici i ostali potlačeni – ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i šire – budu u svojim borbama našli pred pitanjem kako se organizirati pred njima će se otvoriti put koji su im pokazali tuzlanski radnici. Read the full story

Amela Hajvaz dugogodišnja je novinarka iz Tuzle. Novinarstvom se bavi od 1991. Radila je dugi niz godina u Radio Tuzli i kratko (4 godine) na privatnoj RTV Slon. Danas je dopisnik radija Glas Amerike (VOA). Razgovarali smo s njom o trenutačnoj situaciji u Tuzli i BiH, uzrocima nastajanja bunta radnika i omladine te  koracima koji se kane poduzeti nakon rušenja aktualnih vlasti.

Što je, po vama, bio povod za prosvjede radnika i omladine u Tuzli, a onda i u cijeloj BiH?

Prosvjedi su se događali  i do sada, mirni naravno, koji nisu urodili plodom. Prosvjedi radnika koji su privatizacijskom pljačkom ostali bez posla, trajali su mjesecima i nije se dogodilo ništa. Prosvjedi mladih ljudi koji s fakultetskim diplomama godinama čekaju posao, također su se događali i ranije. Međutim kada su svoje nezadovoljstvo „ujedinili”, pa kad ih je na ulice izašlo pet tisuća, pa sljedeći dan više, vlasti su i dalje nastavile sa svojim ignorantskim ponašanjem, no gladni, nezaposleni, obespravljeni odlučili su skrenuti pažnju na sebe. Nažalost paljenjem zgrade Vlade, Općine, kamenovanjem sudova i tužilaštva, ali to je bio jedini način da ih se shvati ozbiljno nakon 20 godina. Nakon Tuzle dogodilo se Sarajevo, Zenica, Mostar, Bihać… i tako redom. Kada se zemlja zapali u jednom danu to je najveći krik, vrisak. Tu su istu zemlju branili, gradili nakon agresije i na kraju sami je pale. Ali DOSTA bio je jedini uzvik te subote 8. veljače na svim prosvjedima širom BiH. Read the full story

Drage drugarice i drugovi,

kao što vidim hrvatski mediji ponovo obmanjuju javnost te iznose neistine što se tiče prosvjeda unutar BiH. Hrvatski mediji nazivaju naše drugove huliganima i nacionalistima. Što nikada nije bila veća laž i podvala od nastanka marionetske države Hrvatske i ostalih u regiji…Narodi i narodnosti BiH su nakon 25 godina ugnjetavanja, gladovanja, pljačke, opstrukcije društva i na koncu veleizdaje svih vrijednosti koje država BiH ima, odnosno imala je, a to su bratsvo i jedinstvo, konačno rekla DOSTA kapitalističkoj tiraniji! Grad Mostar, koji je podjeljen više od 20 godina konačno je zajedno i svjestan prljave politike koja je se odigrala zadnjih 25 godina na ovim prostorima. Zajedno su u istom cilju, a to je rušenje izdajica i njihovih podanika, obnove bratstva i jedinstva te izgradnji bolje budućnosti svojoj djeci i unucima.
Drugarice i drugovi, puno puta sam spomenuo kako vrijeme prljavog kapitalizma prolazi i da je vrijeme pokazati zube u borbi za pravdu!

Recimo našim drugovima u BiH da nas ima i da smo uz njih u svakom pogledu!

Smrt fašizmu sloboda narodu!
KONDOR

Uvod

Rad koji ćemo ovdje predstaviti[i] zanimljiv je iz nekoliko razloga: djelo je to Eugena Varge, mađarskog marksističkog ekonomista koji se ponajviše bavio privrednim ciklusima; u ovom je radu Varga obradio političko-ekonomske temelje američkog imperijalizma u vrijeme kada je on jačao. Upravo taj prijelaz u imperijalističku silu važan je motiv da se objasne njegovi uzroci te njihov utjecaj na vanjsku politiku zemlje i da se pokuša dati prognoza za nadolazeće razdoblje. Konačno, ovaj rad implicira ono što je odavno tvrdnja marksističke političke ekonomije – nacionalnost kapitala je jednostavno odijelo koje on stavlja na sebe s obzirom na razne okolnosti i vremena. Drugim riječima, posljednjih nekoliko stoljeća kapital je u načelu funkcionirao na više-manje isti način, a to „više-manje” podrazumijeva okolnosti zemlje domaćina. Ta se politika sastojala u sljedećem: zemlja bi najprije bila na poljoprivrednom nivou i veliki uvoznik hrane i sirovina, a njena vanjska politika bila bi nenametljiva, u skladu s njenom ekonomskom moći. Zatim bi, s relativnim jačanjem industrije, počela izvoziti sirovine i na taj način ostvarivati suficit u vanjskoj trgovini. Ovo jačanje industrije naravno ne bi bilo moguće bez jedinstvene carinske politike što bi se na vanjskopolitičkom planu ogledalo u zatvaranju zemlje unutar sebe. Selektivini uvoz bio bi jedna od glavnih značajki privrede takve zemlje. Kroz taj proces što ga mlada industrijska zemlja prolazi, ona se pretvara u zemlju dužnika, a što znači da zemlje koje su trenutno jače od nje koriste istu tu okolnost i postaju njeni glavni kreditori i izvoznici. Dolazi do promjene na svjetskom tržištu i sada već industrijski razvijena zemlja naveliko otvara svoje tržište, ali traži još veće otvaranje tržišta drugih zemalja. Ona potom prelazi iz zemlje dužnika u zemlju vjerovnika ili kreditora, a na vanjskopolitičkom planu zahtijeva sve veći udio u na političkoj sceni. Konačno, ona dolazi period u kojem će je prestići druge, danas nerazvijene, zemlje. Ovakav razvoj imali samo prilike uočiti kod Španjolaca i Nizozemaca, iako u manjem i slabijem opsegu, zatim kod Britanaca i, u Vargino vrijeme, kod Amerikanaca. U naše vrijeme ovaj obrazac slijedi i Kina, koja ne samo da je iz zemlje dužnika postala zemlja vjerovnik i da ima aktivnu platnu bilancu nego zahtijeva sve veću političku moć u svijetu. Ovo opet izaziva snažne reakcije SAD-a, Japana i EU. Kao što je uspon SAD-a o kome piše Varga izazvao snažne reakcije tadašnje Zapadne Europe i Japana. Read the full story