Postoji jednostavno pravilo kako odrediti važnost nekog političkog pokreta. Što su njegovi neprijatelji složniji u njegovoj osudi, moralizatorskom zgražanju, uvredama, niskim podmetanjima, falsificiranjima i klevetama – to je on značajniji i po njih opasniji. Štoviše, stvar je to ozbiljnija što su u pozadini ovog jednoglasja snažniji tonovi koji pozivaju na pravdu, mir i nenasilje; a oni, kako je već običaj, dolaze od onih koji stvaraju nepravdu, ratove i sve oblike nasilja. Ako i ne bismo poznavali klasni i socijalni značaj ustanka u BIH karikaturalne reakcije poznatih aktera bile bi sasvim dovoljne da nas uvjere kako je on najvažniji događaj na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina. Lanac je ponovno pukao na svojoj najslabijoj karici, prikovani div se oslobodio, a panika je zavladala na svim razinama u Federaciji i Republici Srpskoj. Čak niti inače očigledan politički kretenizam elita u Zagrebu i Beogradu nije ih mogao zaustaviti da odmah uvide što sve ovo može značiti za njihove fotelje i profite. Milanovićev trk do Mostara, kako bi tamo s nacionalistima lio suze nad zgarištima utvrda narodnih neprijatelja, predstavlja vjerojatno najodlučniji čin u njegovoj  karijeri. Nije trebalo dugo čekati da oko glave netom uspravljenog diva počne zujati roj muha i raznolike sitne gamadi identičnih prehrambenih navika.  Jedan dio njihove sorte ima stanište u Hrvatskoj, a čini je liberalna malograđanska kaljuža (u čijem plićaku si jedni drugima tepaju kako su neki “lijevo”, a neki “desno”); mediokriteti i filistri čiju žutu zastavu pronosi vojska komentatora i analitičara u čije su redove uključene i takve suverene intelektualne veličine kao što su svakojaki Raspudić – Kuljiš – Butkovići . Što li je to te ljude toliko uzrujalo da se pjene, grče i pljuckaju; u javni prostor prosipaju svoj intelektualni gnoj te se s visoka moralizirajući pozivaju na rezultate svojih naprednih analiza u pobijanju “lijevih zabluda” o BIH ustanku? Kakvi su to argumenti i analize koji oni ponosno nose u svojim rukama da njima rasprše mrak neznanja? Zanimljiva pitanja vrijedna pažnje, naravno ako ćemo uopće biti u stanju da pratimo duboke misaone tokove na kojima plutaju njihove argumentacije. Read the full story

Ofenziva politički najnazadnijih snaga na dvije povezane fronte – nacionalnoj i spolnoj – dobila je svoj izraz s jedne strane u zapjenjeno-neurotičnom „antićiriličnom” divljanju i sakupljanju potpisa za referendum o udaru na prava svih nacionalnih manjina, a s druge strane u patrijarhalno-katoličkom referendumu o ustavnoj definiciji braka. Potpuna apsurdnost obiju inicijativa uzrok je čestim komentarima kako se radi o potpuno marginalnim pitanjima, a pravi se problemi nalaze u nezaposlenosti, propadanju ekonomije itd. To je svakako točno, no budući da obje inicijative spadaju u sferu političke patologije, gdje se društveni antagonizmi posredstvom reakcionarne ideologije projiciraju na manjinske potlačene skupine umjesto na njihove prave uzroke, od takve konstatacije nema previše koristi.Štoviše, budući da su oba pitanja njihovi uglavnom zajednički društveni nosioci postavili kao presudna, ona su to i postala. Ne naravno s obzirom na svoju važnost po sebi, nego s obzirom na mobilizaciju koja je oko njih izvršena i dugoročnim političkim posljedicama koje odatle mogu proizaći. Za marksiste, ali i progresivno orijentirane snage u cjelini, u pogledu obje inicijative ključno je odgovoriti na pitanja koji su im nosioci, kakvo je i zbog čega bilo držanje političke elite i liberalno-buržoaskog političkog miljea u cjelini, kakvo je značenje povezanosti pojma direktne demokracije s ovom ofenzivom desnice te konačno kakve su njihove moguće dugoročne posljedice.  Read the full story

Godišnjica Oluje će i u Hrvatskoj i u Srbiji sa sigurnošću biti obilježena, kao što je to i do sada bio slučaj, jednostranim tumačenjem nedavne povijesti ovih prostora iz isključive perspektive hrvatskog nacionalizma s jedne, te srpskog s druge strane. Odbijanje vladajućih političkih elita obiju zemalja da se suoče s vlastitim udjelom u odgovornosti za katastrofu rata u Jugoslaviji (a koji je na obje strane pozamašan), ne iznenađuje: i kada su bile u opoziciji i kada su bile na vlasti, obje političke elite su aktivno sudjelovale u širenju i održavanju istih onih, u najboljem slučaju, poluistina kojima su planeri, organizatori i glavni provoditelji rata godinama obmanjivali svoja stanovništva i narode.

Najvažnije ”operativno” svojstvo poluistine jest to da je riječ o istini koja se koristi u svrhu širenja laži, pa tako i sama prestaje biti istina, te se pretvara u laž. Teško je pronaći primjer koji bi ovu konstataciju ilustrirao bolje od ”službenih” ili u medijima najčešće kolportiranih tumačenja Oluje, u Srbiji i u Hrvatskoj u jednakoj mjeri. Read the full story

11. srpnja 1995. četnička vojska “Republike” “Srpske”, reakcionarne i antiradničke tvorevine, predvođena Ratkom Mladićem, izdajnikom radničke klase i socijalističke Jugoslavije, počinila je masakr nad civilnim stanovništvom u Srebrenici. Pobijeno je 6-8.000 ljudi. Točna brojka je i danas predmet prepucavanja i potkusurivanja između različitih kompradorskih klanova koji u ime svoje nacije uzurpiraju vlast nad narodom Bosne i Hercegovine za račun imperijalističkih sila, u prvom redu SAD-a i Njemačke. Postoje indicije – premda historija i narodni sud još nisu dali svoju konačnu presudu – da je predsjednik BiH Alija Izetbegović u dogovoru s vladom SAD-a ove ljude žrtvovao kako bi NATO imao povod za bombardiranje srpskih položaja. Da li je vjerojatno? Jest. Da li je istinito? Ne zna se još sa sigurnošću. Da li umanjuje krivicu četničkih zvijeri? Nikako. Read the full story