1. Još tokom izbora 2012. u grčkom i europskom antikapitalističkom pokretu se kao jedno od najaktualnijih pitanja postavilo ono odnosa prema Syrizi. Radnička borba je zauzela stav kako je karakter ove partije reformistički, a vodstvo oportunističko i buržoasko, no istovremeno zagovarajući kritičku potporu Syrizi na polju parlamentarne borbe. Razlog za navedeno bilo postojanje radikalnih i dosljedno anti-kapitalističkih frakcija u Syrizi, zajedno sa shvaćanjem da će preuzimanje vlasti od strane Syrize znatno radikalizirati političku situaciju, te da će se vodstvo neminovno kompromitirati uslijed svoje nemogućnosti ispunjavanja vlastitog socijalnog programa. Ta bi radikalizacija mogla odvesti stvari u dosljednom socijalističkom pravcu i prema revolucionarnom putu. Read the full story

Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta. Read the full story