Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta. Read the full story

Oktobarski ustanak i sovjetska „legalnost“

U septembru Lenjin piše kako je nužno da se „prema ustanku odnosimo marksistički“, a to znači kao prema „umijeću“. Drugim riječima, treba u potpunosti pripremiti teren za uspjeh ustanka: organizirati štab ustaničkih odreda, rasporediti snage, prebaciti odane pukove na najvažnije točke, uhapsiti generalni štab i vladu itd. Dakle, Lenjin dva mjeseca ranije opisuje upravo ono što će se i stvarno dogoditi. Lenjinova je intervencija podrazumijevala pripremu i provođenje ustanka i to partijskim putem i u ime partije što će onda blagosloviti nadolazeći kongres sovjeta. No Centralni komitet nije prihvatio taj prijedlog. Read the full story

 Borba protiv rata i obranaštva

Obaranje carizma u februaru 1917. značilo je više stvari. Ako se februarska revolucija gledala sama po sebi, značila je korak bliže „buržoasko-republikanskom“ uređenju. Ali, ako se prošla revolucija gledala u okviru kretanja stvari prema naprijed, prema njihovom razvoju, dakle prema Oktobru, značila je korak bliže socijalističkoj revoluciji. No sitnoburžoaske revolucionarne partije, pojašnjava Trocki, nisu prihvatile ni jedno ni drugo gledište, nego su izabrale neku čudnovatu sredinu. „Izgradile su ideologiju revolucionarnog obranaštva“. Isključile su vladavinu ove ili one klase, a priklonile se obrani „demokracije“ i „revolucije“. Read the full story

Donosimo tekst Trocki – „Pouke Oktobra“ koji je pisan na temelju istoimenog djela Trockog. Tekst će zbog lakšeg i preglednijeg čitanja biti podijeljen u tri dijela koji će se potom objavljivati na stranici. U prvom dijelu Trocki pojašnjava zbog čega je nužno proučavati iskustva kako i same Oktobarske revolucije tako i onih događaja koji su joj prethodili. Također, analizira kakav je utjecaj na daljnju partijsku politiku imao povratak Lenjina u Petrograd. Prikazujući odnos glavnih članova partije prema marksizmu, Trocki navodi kako je njegova formula „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“ bila pogrešno shvaćena. Određeni je dio boljševika stajao na pozicijama koje su prijetile upropastiti socijalističku revoluciju. Read the full story