Pitanje kojoj se društvenoj skupini antikapitalističke organizacije obraćaju – ne samo u svojoj retorici, nego i dokumentima te strateškim rješenjima – od velikog je interesa iz nekoliko razloga. Prvo, ono na indirektan način izražava način na koji one shvaćaju odnose snaga i prirodu pojedinih grupa u društvu. Drugo, odgovor na pitanje koga se primarno želi organizirati određuje na koji način će se pokušati djelovati i gdje će biti žarišta aktivnosti. Konačno, davanje odgovora na pitanje nosioca društvene promjene govori mnogo o ideološkim specifičnostima i pretpostavkama vodstva organizacija. Zbog toga kako u Europi (dovoljno je uzeti primjer Podemosa), tako i nerijetko kod nas posebno upada u oči kako se kategorija radničke klase kao nosioca društvene promjene uglavnom zamjenjuje klasno neodređenim formulacijama- stanovništvo pogođeno krizom, 99%, građani, narod, oni koji rade, potlačeni itd. Ovdje ne govorimo samo o propagandnoj djelatnosti, koja naravno prirodno teži da dopre do što širih slojeva, već o dugoročnim strateškim shvaćanjima i programskoj liniji. Takva shvaćanja često svoj potpuni izraz dobivaju konačno ili u otvorenom odbacivanju aktualnosti radničke klase kao subjekta promjene (bilo da ona „više ne postoji“ ili je „nedovoljno brojna“, možda „primitivna“ ili nešto treće) ili s druge strane u relativiziranju pojma klase, nasilnom i kontradiktornom guranju npr. umirovljenika i studenata pod „radnike“, odnosno pretvaranja definicije radnika u takvu koja u sebi više ne sadržava nikakvo klasno određenje. Zapravo, ove obje različite opcije u drugačijem stupnju intenziteta odbacuju klasnu politiku i logiku klasne borbe te služe da u konačnici opravdaju malograđansku politiku. Nasuprot tome, u dva kratka teksta ćemo nastojati pokazati odakle i dalje proizlazi značaj radničke klase/proletarijata (onih koji ulazeći u najamni odnos sudjeluju u stvaranju profita), što točno znači učestalo odbacivanje ili relativiziranje klasne politike, te argumentirati zašto je borba protiv kapitalizma moguća jedino pod pretpostavkom organiziranja proletarijata i njezinim prenošenjem na radna mjesta. Read the full story

Česta reakcija radnika kad im se pokuša razjasniti proces proizvodnje jest: ”Ali, kapitalistu i treba pripasti dobit jer mi radimo za njega, jer su to njegove tvornice, strojevi … Na kraju, on je taj koji riskira i koji se zadužuje.” Prema tome, naši radnici promatraju stvari baš onako kako one izgledaju. Izgleda kao da čin razmjene, odnosno ugovor o radu, između kapitaliste i radnike nema sebi premca po pitanju pravednosti. Nitko ne tjera radnika da radi pa on svojom slobodnom voljom stupa u razmjenu, a s druge strane kapitalist ga pristaje plaćati upravo onoliko koliko će ovaj raditi. No, osim posla s radnicima, kapitalist ima velikih briga oko raznih rata za kredite koje je uzeo kako bi pokrenuo proizvodnju ili je povećao, odnosno modernizirao. Kapitalist se ovdje javlja kao poduzetnik koji je pokretač svega. On ima na jednoj strani gladne i nezaposlene radnike, na drugoj strani banke koje nude zajmove i na trećoj strani, sebe i motiv za profitom. Njegova uloga je najvažnija jer upravo on sve navedeno stavlja u pokret i zahvaljujući njemu radnik dobiva plaću, dakle preživljava, kreditne rate se redovito otplaćuju, proizvodi prodaju, a proizvodnja napreduje. Ovdje nije toliko bitno je li poduzetnik zapravo jedan, više direktora ili dioničara jer se uzima odnos kapitala i rada kao općenit i, u ovom tekstu, apstrahiran od napomenutih manifestacija kapitala.

Pokazat ćemo kako stvari izgledaju iza kulisa i kako nisu onakve kakvima se čine. Read the full story