Povodom intervjua s radnicima Diokija, dobili smo jedan interesantan prilog o štrajku glađu od našeg odnedavnog čitatelja i prijatelja Radoslava Pavlovića (1950.), koji živi u Francuskoj, inače nekadašnjeg studenta Filozofskog fakulteta u Beogradu (1968.-70.) i suosnivača prve jugoslavenske grupe trockista u Parizu, koja se nakon sudskog procesa “trockistima” 1972. godine raspala. Radoslav Pavlović je s povremenim prekidima nastavio svoju aktivnost kao pristalica Četvrte internacionale, bio inicijator međunarodne akcije “Workers Aid for Bosnia” za vrijeme rata u Bosni, na liniji cjelovite, multietničke i demokratske BiH, a u okviru sindikata “Nezavisnost” u Srbiji i zajedno sa francuskim, španjolskim, britanskim i mađarskim sindikalistima organizator prvog skupa nezavisnih sindikata s područja bivše Jugoslavije u Budimpešti (prosvjetari) i Tuzli (metalci), devedesetih godina prošlog stoljeća. Read the full story

RB: Možete li nam reći nešto o sebi i borbi koju vodite?

Bojan Kovačić: Ja sam jedan od članova Stožera za obranu Diokija koji je formiran prije nekoliko mjeseci, te jedan od štrajkača glađu; dakle nisam uzimao niti hranu niti vodu, međutim morao sam prestati iz zdravstvenih razloga. Vjerojatno vas zanima zašto smo se odlučili na taj korak i zašto smo tu. Tu nismo svojom krivnjom. Tu smo zato da se izborimo za svoje pošteno zarađene plaće i otpremnine. Tu smo zato da u ovoj zemlji netko napokon preuzme odgovornost za svoje građane i radnike – jer ova država može preživjeti samo uz plaćene radnike. Do sada nismo nailazili na nikakva rješenja, održalo se masu sastanaka i sa ministarstvima, i s ministrima, i sa INA-om koja nas je najviše kočila i opstruirala. Mi više nismo imali drugog načina nego ovako pokazati svoj bunt. Naši zahtjevi su moralni i sasvim legalni – mi ne tražimo niti lipu više niti lipu manje od onoga što smo zaradili. Mi ne tražimo nekakve bonuse koje su tražili oni menadžeri koju su uništavali poduzeća po cijeloj Hrvatskoj i zato uzimali veliki novac. Njihovi ugovori su bili poštovani, a mi imamo ugovore po kojima moramo biti plaćeni i prema kojima radnici ovoga postrojenja trebaju biti zbrinuti otpremninama. Svi sastanci koji su bili organizirani od ministarstava bili su očito opstruirani od strane nekih vjerovnika. Read the full story

Radnici Autoprijevoza Sinj Ivan Ćupić, Slavko Bračulj i Igor Tokić započeli su u srijedu štrajk glađu zbog redovnog otkaza ugovora o radu kojega im je potpisao direktor Jakov Jerkan. Radnici su se smjestili u maloj prostoriji gdje su napravili krevete kako bi tamo prebivali za vrijeme štrajka. Istu večer direktor Jerkan poslao je na radnike dvojicu zaštitara kako bi izbacili radnike. Kad su došli zaštitari, pokušali su ih izbaciti, ali bez uspjeha pa se nakon toga jedan od zaštitara sjetio da radnike zaključa u toj prostoriji kako ovi ne bi mogli van. Bila je to ideja direktora koji im je i dao ključ. Radnici su ubrzo nakon toga pozvali policiju nakon čijeg dolaska su se zaštitari povukli. U međuvremenu su za ovo doznali i drugi sindikalisti i građani koji su došli radnicima u posjet. Od četvrtka ujutro nastavili su dolaziti razni pojedinci te razne udruge i grupe građana kao znak potpore radnicima. Iako je bilo zahtjeva da, za njihovo dobro, odustanu od štrajka glađu jer je opasan po život, radnicima nije padalo na pamet da odustanu. Sigurno su imali u sjećanju i slučaj njihovog kolege Branka Norca koji je također štrajkao glađu te mu je tada obećano brzo rješavanje problema. Ubrzo nakon toga je vraćen na posao. Građani, predvođeni crkvom odlučili su održati skup potpore ovoj trojici štrajkaša u ponedjeljak u 11 sati na kolodvoru. Tim skupom bi se također izrazio i prosvjed protiv nefunkcioniranja institucija sustava jer se sumnja da se kroz privatizaciju Autoprijevoza događao kriminal velikih razmjera. Read the full story

Pojave kao što su višemjesečne neisplate plaća, propadanja poduzeća, te nezainteresiranost vlasnika za nastavljanje proizvodnje odavno su prestale biti izolirane pojave. Štoviše, može se reći kako su one postale glavna obilježja hrvatske ekonomske stvarnosti. Svako poduzeće pred propašću ima svoju priču, no suština problema je svugdje jednaka i ima svoje duboke uzroke u samom političkom i ekonomskom sistemu u kojemu živimo. Na tisuće radnika se svakodnevno suočava sa scenarijom neisplaćivanja rada, gubitkom posla, te propadanjem poduzeća u kojemu su nerijetko radili i više desetljeća i kojemu su posvetili dobar dio svojega života. Sa takvom sudbinom se ne možemo i ne smijemo pomiriti! Za sve one koji se sa rečenim slažu, a posebno one koji se sami nalaze u takvoj situaciji i žele nešto poduzeti otvara se konkretno i ozbiljno pitanje: što učiniti? Read the full story