Adolf Joffe bio je jedan od najsposobnijih ljudi koji su okruživali Lenjina u vrijeme revolucije. Čitav je život posvetio komunističkom pokretu. Aktivno je sudjelovao u revoluciji od 1905. Bio je uhićen, a zatim prognan u Sibir i osuđen na prisilni rad. Nakon oktobarske revolucije, u kojoj je odigrao izvanredno značajnu ulogu, Lenjin ga je predložio za dva diplomatska mjesta koja su za sovjetsku Rusiju u to vrijeme bila od posebne važnosti: najprije u Berlinu – predvodio je rusku delegaciju u Brest-Litovsku – a potom u Tokiju. Ubio se 16. studenog 1927. hicem u sljepoočicu. Kraj njegova tijela našli su ovo pismo:

Lavu Trockom

Dragi Lave Davidoviču,

Cijeloga života držao sam da političar mora uvidjeti kada mu je vrijeme da se povuče, baš kao što glumac napušta pozornicu, i da je za njega bolje otići prerano nego prekasno.

Više od trideset godina gajio sam uvjerenje da ljudski život imade smisla samo dotle dok je u službi nečega beskonačnog. To beskonačno za nas je čovječanstvo. Sve ostalo je konačno i raditi na tome nema smisla. Ako čovječanstvo jednoga dana i spozna neki smisao koji je iznad njega, taj će smisao postati jasan u tako dalekoj budućnosti da će za nas čovječanstvo i onda biti nešto beskonačno. Ako netko vjeruje u napredak, kao što ja vjerujem, tada smije pretpostaviti da će čovječanstvo puno prije propasti našeg planeta pronaći načina da izbjegne katastrofu i da se nastani na mlađim planetima. U tom shvaćanju nalazio sam iznova svakog dana smisao svog života. I kad danas gledam na svoju prošlost, na onih dvadeset i sedam godina što sam ih proveo u redovima naše partije, mislim da s pravom mogu kazati kako sam za cijelog svog svjesnog života ostao vjeran toj filozofiji. Uvijek sam živio prema načelu: rad i borba za dobro čovječanstva. Zato mislim da s pravom mogu kazati da je svaki dan moga života imao smisao.

Ali sada mi se čini da je došlo vrijeme kada moj život počinje gubiti smisao i zato držim da ga moram dokončati. Read the full story