a) U sferi teorije centrizam je bezličan i eklektičan. Koliko god je to moguće nastoji se zaštititi od dužnosti po pitanju teorije, te je (na riječima) naklonjen preferiranju “revolucionarne prakse” u odnosu na teoriju; bez razumijevanja da samo marksistička teorija može dati praksi revolucionaran smjer.

b) U sferi ideologije centrizam vodi parazitski opstanak: protiv revolucionarnog marksizma ponavlja stare menjševičke argumente (one Martova, Axelroda i Plehanova) općenito a da toga nije ni svjestan. S druge strane, svoje glavne argumente protiv desnice posuđuje od marksista, odnosno prije svega od boljševika-lenjinista, potiskujući međutim suštinu kritike, izostavljajući praktične zaključke te tako osiromašujući kritiku svakog sadržaja.

c) Centrizam spremno proklamira svoje protivljenje reformizmu no šuti po pitanju centrizma, tim više što smatra samu ideju centrizma “nejasnom”, “arbitrarnom” itd. : drugim riječima centrizam ne voli da ga se zove centrizmom.

d) Centrist, nikada siguran u svoj stav i svoje metode, s mržnjom se odnosi prema revolucionarnom principu – opiši stvari takvima kakve jesu; naklonjen je nadomještanju političkih principa osobnim kombinacijama i sitnom organizacijskom diplomacijom.

e) Centrist uvijek ostaje duhovno vezan za desnije grupacije, potaknut je da ugađa dobroj volji i onih najumjerenijih, ostaje šutljiv po pitanju njihovih oportunističkih promašaja i uljepšava ih pred radnicima. Read the full story

Zahtijevamo referendum o ratu zato što želimo paralizirati ili oslabiti centralizam imperijalističke države.[i] No možemo li prihvatiti referendum kao normalni način odlučivanja u vlastitoj partiji? Odgovor može biti isključivo negativan.

Svatko tko je za referendum, priznaje da je odluka partije samo aritmetički zbroj lokalnih odluka, pri čemu je svaka lokalna organizacija neizbježno ograničena vlastitim snagama i vlastitim limitiranim iskustvom. Svatko tko je za referendum, mora biti za imperativne mandate, to jest za proceduru u kojoj svaka lokalna organizacija ima pravo prisiliti svog predstavnika da na partijskoj skupštini glasa na točno određen način. Svatko tko prihvaća imperativne mandate, automatski poriče važnost skupštine kao najvišeg tijela partije. Umjesto skupštine, dovoljno je uvesti prebrojavanje lokalnih glasova. Partija kao centralizirana cjelina nestaje. Prihvaćanjem referenduma utjecaj najnaprednijih lokalnih organizacija te najiskusnijih i najdalekovidnijh drugova iz glavnog grada ili industrijskih središta zamjenjuje se utjecajem najneiskusnijih, najnazadnijih lokalnih organizacija itd.

Naravno da jesmo za temeljitu provjeru i glasanje o svakom pitanju u svakoj lokalnoj organizaciji, svakoj lokalnoj ćeliji. No istodobno svaki delegat izabran od lokalne organizacije mora imati pravo odvagnuti sve argumente u vezi s pitanjem o kojem se raspravlja na skupštini i glasati kako mu nalaže njegovo političko rasuđivanje. Ako na skupštini glasa protiv većine koja ga je delegirala i ako nakon skupštine ne uspije uvjeriti svoju organizaciju da je bio u pravu, ona mu posljedično može uskratiti političko povjerenje. Takvi su slučajevi neizbježni. Ali neusporedivo su manje zlo od sustava referendumâ ili imperativnih mandata, koji potpuno ubijaju partiju u cjelini.

Coyoacán, 21. listopada 1939.

____________________________________

[i] Tijekom frakcijske borbe u SWP-ju, američkoj sekciji Četvrte internacionale, sitnoburžoaska manjina zatražila je referendum o spornom pitanju u pogledu SSSR-a (glavna neslaganja bila su o klasnoj prirodi SSSR-a i njegovoj obrani u imperijalističkom ratu). Proleterska većina odbila je referendum, što je Trocki podržao.

Želimo predložiti prijelazne zahtjeve radi dopune – a ne zamjene – zahtjeva Tranzicijskog programa iz 1938.:

1. Skraćivanje tjednog radnog vremena na 30 sati (ili 28 sati – četiri dana od 7 sati) bez smanjivanja tjedne plaće, u svim industrijaliziranim ili poluindustrijaliziranim zemljama. Opća zabrana prekovremenog rada. Obavezno zapošljavanje kako bi se osiguralo da ove mjere eliminiraju nezaposlenost u tim zemljama. Radnička kontrola nad tvornicama da bi se osigurala potpuna primjena ovih mjera.
2. Bez ubrzavanja radnog tempa. Radnička kontrola, tj. pravo veta, na nivou poduzeća u pitanjima ritma i organizacije rada.
3. Suprotstaviti međunarodnu konzultaciju i kooperaciju sindikata i sindikalnih aktivista i klasnu borbu nastojanjima multinacionalnih kompanija da biraju lokacije tvornica prema razlikama u plaćama. Sve izrazitijem srozavanju plaća u zemljama „visokih dohodaka” suprotstaviti postupno povećanje plaća u zemljama „niskog dohotka”.
4. Modelu ekonomskog razvitka „sve za izvoz” u zemljama „niskih plaća” suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog proširenju unutrašnjeg tržišta, koji daje prednost zadovoljenju osnovnih društvenih potreba.
5. Međunarodnoj podjeli rada, koja teži davanju monopola nad koncepcijom i razvojem visokotehnološke opreme imperijalističkim zemljama, suprotstaviti sustavno prenošenje te tehnologije u manje razvijene zemlje, i to po niskim cijenama.
6. Obrana socijalnog dohotka. Protiv smanjivanja socijalnih budžeta u školstvu, zdravstvu itd.
7. Poništavanje dugova i kamate na dugove manje razvijenih zemalja. Drastično smanjivanje unutarnjih dugova u svim zemljama, osim za sitne štediše do određene visine, te upotreba tako oslobođenog novca za zadovoljenje osnovnih društvenih potreba.
8. Radikalna agrarna i urbana reforma u zemljama Trećeg svijeta.
9. Potpuna zabrana proizvodnje nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja. Uništavanje postojećih rezervi takvog oružja pod kontrolom stanovništva.
10. Neodgodiva zabrana izgradnje novih nuklearnih centrala. Postupno zatvaranje postojećih nuklearnih centrala, bez smanjivanja ukupne raspoložive energije, tako što će se istodobno razvijati ekološki „čisti” energetski izvori. Read the full story

Govor Trockog na Kopenhaškom sveučilištu u studenom 1932. iz nekoliko je razloga značajan. Prvo, zbog društveno-političkog konteksta u kojem je ovaj govor održan i koji ćemo mi ovdje pokušati u kratkim crtama opisati. Drugo, Trocki je nedavno dovršio svoje monumentalno djelo o Ruskoj revoluciji pa je u ovdje iznio jezgru djela. Stoga se u zapisu govora mogu naći koncizne tvrdnje, odgovori na pitanja poput onog o uspjehu socijalističke revolucije baš u zaostaloj Rusiji i nadasve pregršt dokaza uzorite primjene marksističke analize. I konačno, sama prilika da se čuje govor čovjeka koji je pored Lenjina bio najvažniji akter Ruske revolucije, učinila je taj događaj izuzetno zanimljivim. Read the full story

Uvod urednikâ Četvrte internacionale

Drug Trocki nikad  nije vidio ovaj članak u pisanom obliku. Izdiktirao ga je u diktafon, prema svom običaju, dijelom samo kao natuknice za daljnju razradu. Odlomci su trebali biti dodani i čitav bi tekst u značajnoj mjeri bio revidiran, neki paragrafi potpuno izbačeni, drugi premješteni na druge dijelove rukopisa i tako dalje. Jer, suprotno popularnom mitu i unatoč njegovom golemom stvaralaštvu, Trocki nije pisao s lakoćom. Dakle, ono što slijedi doslovan je prijevod transkripcije Trockijevog zapisa koji je preveo njegov ruski stenograf. Unatoč nedovršenom obliku, ovaj članak spada među najvažnije doprinose Trockoga. Preciznije i oštrije nego na drugim mjestima, Trocki je ovdje ustanovio povijesni zakon da je fašizam uspješan tek nakon radikalizacije masa i nakon neuspjeha proleterske avangarde  da radikalizirane mase vodi osvajanju vlasti. Duboka važnost ovog koncepta, posebice za radnike SAD-a, bit će jasna svakom ozbiljnom čitatelju. Read the full story

Članak Još jednom : Sovjetski Savez i njegova obrana Trocki je napisao  kao odgovor na protu-izvještaj Četvrta internacionala i ruska kontrarevolucija, koji je na drugom kongresu Internacionalističke radničke partije (Parti ouvrier internationaliste), održanom u studenom 1937., podnio njen vođa Yvan Craipeau. Zanemarivši marksističku sociologiju, Craipeau je zaključio da je staljinistička birokracija eksploatatorska klasa pa u slučaju rata nije potrebno razlikovati Sovjetski Savez od imperijalističkih zemalja. Trocki prvo, dopuštajući da je birokracija zaista klasa, pokazuje da se to novo ”klasno” društvo bez sumnje mora podržati u sukobu s drugim klasnim društvima jer im je superiorno; njihovoj ekonomskoj stagnaciji i propadanju suprotstavlja izvanredan rast proizvodnih snaga na temelju nacionaliziranog vlasništva i planske ekonomije. U nastavku objašnjava zašto birokracija nije klasa i zašto je u Sovjetskom Savezu potrebna politička, a ne društvena revolucija te na brojnim primjerima ruši Craipeauov sociološki okvir izrađen antidijalektičkom metodom. Na kraju, Trocki sažima smisao obrane Sovjetskog Saveza riječima: ”Staljin srušen od radnika – to je velik korak prema socijalizmu. Staljin pregažen od imperijalista – to je pobjednička kontrarevolucija.”

Karakter ruske revolucije kako su ga predvidjeli Plehanov, Lenjin i Trocki je važan članak Lava Trockog koji govori o tri stajališta koja su, nakon prve revolucije 1905. godine, zauzeli boljševici, menjševici i Trocki. Prvi su nakon te revolucije uvidjeli, pod vodstvom Lenjina, kako je u sljedećoj revoluciji nužna ”demokratska ditkatura proletarijata i seljaštva” koja, međutim, neće ići izvan okvira kapitalizma. Ruska buržoazija je nesposobna provesti kapitalističke zadatke koje je historija postavila, stoga će njih provoditi navedena ”demokratska diktatura.” Menjševici su tvrdili da je uspjeh sljedeće revolucije ostvariv jedino uz vodstvo liberalne buržoazije s kojom proletarijat mora surađivati. Tako uspostvljeni demokratski režim će ostvariti kapitalistički napredak i omogućiti borbu proletarijata za socijalizam. Trocki je, međutim, smatrao da revolucija može uspjeti jedino pod diktaturom proletarijata koja se čvrsto oslanja na seljaštvo i koja neće provoditi samo kapitalističke, već će, zbog niza okolnosti, biti prisiljena provoditi i socijalističke mjere. Kao i boljševici, Trocki je smatrao kako revolucija ne može uspjeti bez socijalističke revolucije na Zapadu. Drugim riječima, pozicija Trockog je bila teorija permanentne revolucije.

Tek početkom 1917. godine, utjecajem Lenjina, boljševici su odbacili stare poglede na revoluciju i prihvatili realnost koja se kreće u smjeru koji je anticipirao Trocki. Paralelno s tim događanjima, Trocki u svom članku pojašnjava kako je, teorijski, Staljinova uloga u svemu tome bila zanemariva i svodila se na mehaničko ponavljanje Lenjinovih misli. Međutim, nakon Lenjinove smrti i niza objektivnih okolnosti, sve više dolazi do izražaja teorija socijalizma u jednoj zemlji koja je dijametralna suprotnost teoriji permanentne revolucije. Ova teorija socijalizma u jednoj zemlji postala je temelj staljinizma koji se svom silinom obrušio na Trockog kao osnivača teorije permanentne revolucije, a samim time oskvrnuo i lenjinizam u koji se, iz propagandističke pobude, toliko kleo.

Sa priličnom sigurnošću možemo konstatirati kako niti jedan događaj nije imao toliki utjecaj na daljnji razvoj radničkog i socijalističkog pokreta, te na izazivanje podjela u njemu, kao što ga je imala Oktobarska revolucija. Naravno, značenje ove revolucije uvelike nadmašuje i okvire radničkog pokreta, te postaje jedno od temeljnih političkih pitanja naše epohe. Stoga je prirodno da je ovaj događaj izazvao kontroverze, pojavljivanje niza suprotstavljenih interpretacija, te gomile netočnosti, lažnih tvrdnji i falsifikata, ponekad sadržajne, a češće metodološke naravi. Većina prikaza Oktobarske revolucije počiva na u potpunosti promašenim metodama interpretacije, pri čemu je sama metoda nerijetko prilagođena rezultatu do kojega se želi doći, koji je poznat i prije samog istraživanja, a određen u skladu s političkim i ideološkim pozicijama samih autora interpretacije. Read the full story

Donosimo još jedan važan tekst Lava Trockog – ”Socijalizam samo u jednoj zemlji” – koji je objavljen kao dodatak u njegovoj knjizi Izdana revolucija. Tekst podvlači teoriju socijalizma u jednoj zemlji kao falsifikat marksizma koji je poduzela sovjetska birokracija na čelu sa Staljinom kako bi obranila već zauzete pozicije u vrhu SSSR-a. Zanimljiva su razmišljanja Trockog o nemogućnosti mirnog socijalističkog razvoja u jednoj zemlji, kao i o sigurnoj propasti tzv. socijalizma ukoliko se ne ostvari proleterska revolucija u razvijenim zemljama.

U ovome se tekstu spominju optužbe izvornih lenjinističkih koncepcija te im se daje trockistička etiketa (da ih se označi pogrešnim i opasnim) i to od strane klike koja sebe naziva boljševicima, a čiji je naziv kasnije pogrešno i bez puno kritike prihvaćen. Koliko ovi ‘boljševici’ imaju zajedničkog s boljševicima koji su stajali uz Lenjina vidi se iz sljedećeg citata Živojina Pavlovića, autora knjige Bilans sovjetskog termidora: ”Ovim masovnim strijeljanjem stare boljševičke garde, postotak starih boljševika je znatno opao. Prema izvještaju jednog od sekretara Boljševičke partije, Maljenkova (bivšeg Staljinova pisara), posle XVIII kongresa partije, postotak starih boljševika od prije 1917. godine iznosi svega 0,3 %, svega 1 % boljševika iz 1917. godine, i 7 % iz doba od 1917.-20. Znači da u partiji ima više od 90 % partijaca od poslije revolucije.”

Posjetite našu teorijsku rubriku za više tekstova.

U teorijsku rubriku danas je dodano još jedno značajno djelo Lava Trockog. Riječ je o eseju ”Kako je Staljin pobijedio opoziciju?” napisanom u studenom 1935. g. Kao što i sam naslov govori, u eseju se objašnjavaju razlozi i posljedice poraza Lijeve opozicije. Esej možete pronaći ovdje, a za više djela Trockog i drugih autora posjetite već spomenutu teorijsku rubriku.