Postoji jednostavno pravilo kako odrediti važnost nekog političkog pokreta. Što su njegovi neprijatelji složniji u njegovoj osudi, moralizatorskom zgražanju, uvredama, niskim podmetanjima, falsificiranjima i klevetama – to je on značajniji i po njih opasniji. Štoviše, stvar je to ozbiljnija što su u pozadini ovog jednoglasja snažniji tonovi koji pozivaju na pravdu, mir i nenasilje; a oni, kako je već običaj, dolaze od onih koji stvaraju nepravdu, ratove i sve oblike nasilja. Ako i ne bismo poznavali klasni i socijalni značaj ustanka u BIH karikaturalne reakcije poznatih aktera bile bi sasvim dovoljne da nas uvjere kako je on najvažniji događaj na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina. Lanac je ponovno pukao na svojoj najslabijoj karici, prikovani div se oslobodio, a panika je zavladala na svim razinama u Federaciji i Republici Srpskoj. Čak niti inače očigledan politički kretenizam elita u Zagrebu i Beogradu nije ih mogao zaustaviti da odmah uvide što sve ovo može značiti za njihove fotelje i profite. Milanovićev trk do Mostara, kako bi tamo s nacionalistima lio suze nad zgarištima utvrda narodnih neprijatelja, predstavlja vjerojatno najodlučniji čin u njegovoj  karijeri. Nije trebalo dugo čekati da oko glave netom uspravljenog diva počne zujati roj muha i raznolike sitne gamadi identičnih prehrambenih navika.  Jedan dio njihove sorte ima stanište u Hrvatskoj, a čini je liberalna malograđanska kaljuža (u čijem plićaku si jedni drugima tepaju kako su neki “lijevo”, a neki “desno”); mediokriteti i filistri čiju žutu zastavu pronosi vojska komentatora i analitičara u čije su redove uključene i takve suverene intelektualne veličine kao što su svakojaki Raspudić – Kuljiš – Butkovići . Što li je to te ljude toliko uzrujalo da se pjene, grče i pljuckaju; u javni prostor prosipaju svoj intelektualni gnoj te se s visoka moralizirajući pozivaju na rezultate svojih naprednih analiza u pobijanju “lijevih zabluda” o BIH ustanku? Kakvi su to argumenti i analize koji oni ponosno nose u svojim rukama da njima rasprše mrak neznanja? Zanimljiva pitanja vrijedna pažnje, naravno ako ćemo uopće biti u stanju da pratimo duboke misaone tokove na kojima plutaju njihove argumentacije. Read the full story

Najveće do sada ostvareno konkretno postignuće  radničkog ustanka u Bosni i Hercegovini predstavlja osnivanje i svakodnevno funkcioniranje Plenuma u Tuzli. Prirodno je da grad u kojemu je ustanak započeo, gdje je od samoga početka posebno dolazila do izražaja snaga radničke baze pokreta – koja je oko sebe okupila i vodila studente, nezaposlene i umirovljenike – bude prvi koji je u život zemlje uveo novi politički oblik u službi potlačenih. Za razliku od svih vlada i skupština, koje su po svojoj prirodi nužno birokratizirane, korumpirane i predstavljaju alat političara u sprezi s tajkunima i kapitalistima svih vrsta, Plenum predstavlja organ samog naroda koji predstavlja i štiti njegove interese. Zbog toga Tuzlanski plenum predstavlja najvažniji politički događaj posljednjih desetljeća, ne samo u BIH nego i u čitavoj regiji. Talog malograđanskih „analitičara“ i „novinara“, ograničenih vidokrugom svojeg „nacionalnog naboja“ i identitetluka, može na ovakve ocjene oslobađati svoj hijenski smijeh koliko ga volja. Značenje Plenuma nije privremeno niti on predstavlja neku jednokratnu epizodu. Kako god da se pokret u narednim tjednima i mjesecima bude razvijao više nitko iz sjećanja radničke klase ne može izbrisati njegovo postojanje. Kad se god u narednim godinama radnici i ostali potlačeni – ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i šire – budu u svojim borbama našli pred pitanjem kako se organizirati pred njima će se otvoriti put koji su im pokazali tuzlanski radnici. Read the full story

Amela Hajvaz dugogodišnja je novinarka iz Tuzle. Novinarstvom se bavi od 1991. Radila je dugi niz godina u Radio Tuzli i kratko (4 godine) na privatnoj RTV Slon. Danas je dopisnik radija Glas Amerike (VOA). Razgovarali smo s njom o trenutačnoj situaciji u Tuzli i BiH, uzrocima nastajanja bunta radnika i omladine te  koracima koji se kane poduzeti nakon rušenja aktualnih vlasti.

Što je, po vama, bio povod za prosvjede radnika i omladine u Tuzli, a onda i u cijeloj BiH?

Prosvjedi su se događali  i do sada, mirni naravno, koji nisu urodili plodom. Prosvjedi radnika koji su privatizacijskom pljačkom ostali bez posla, trajali su mjesecima i nije se dogodilo ništa. Prosvjedi mladih ljudi koji s fakultetskim diplomama godinama čekaju posao, također su se događali i ranije. Međutim kada su svoje nezadovoljstvo „ujedinili”, pa kad ih je na ulice izašlo pet tisuća, pa sljedeći dan više, vlasti su i dalje nastavile sa svojim ignorantskim ponašanjem, no gladni, nezaposleni, obespravljeni odlučili su skrenuti pažnju na sebe. Nažalost paljenjem zgrade Vlade, Općine, kamenovanjem sudova i tužilaštva, ali to je bio jedini način da ih se shvati ozbiljno nakon 20 godina. Nakon Tuzle dogodilo se Sarajevo, Zenica, Mostar, Bihać… i tako redom. Kada se zemlja zapali u jednom danu to je najveći krik, vrisak. Tu su istu zemlju branili, gradili nakon agresije i na kraju sami je pale. Ali DOSTA bio je jedini uzvik te subote 8. veljače na svim prosvjedima širom BiH. Read the full story

Drage drugarice i drugovi,

kao što vidim hrvatski mediji ponovo obmanjuju javnost te iznose neistine što se tiče prosvjeda unutar BiH. Hrvatski mediji nazivaju naše drugove huliganima i nacionalistima. Što nikada nije bila veća laž i podvala od nastanka marionetske države Hrvatske i ostalih u regiji…Narodi i narodnosti BiH su nakon 25 godina ugnjetavanja, gladovanja, pljačke, opstrukcije društva i na koncu veleizdaje svih vrijednosti koje država BiH ima, odnosno imala je, a to su bratsvo i jedinstvo, konačno rekla DOSTA kapitalističkoj tiraniji! Grad Mostar, koji je podjeljen više od 20 godina konačno je zajedno i svjestan prljave politike koja je se odigrala zadnjih 25 godina na ovim prostorima. Zajedno su u istom cilju, a to je rušenje izdajica i njihovih podanika, obnove bratstva i jedinstva te izgradnji bolje budućnosti svojoj djeci i unucima.
Drugarice i drugovi, puno puta sam spomenuo kako vrijeme prljavog kapitalizma prolazi i da je vrijeme pokazati zube u borbi za pravdu!

Recimo našim drugovima u BiH da nas ima i da smo uz njih u svakom pogledu!

Smrt fašizmu sloboda narodu!
KONDOR

Masovni ustanak u BIH, čiju bazu predstavljaju radnici, nezaposleni i omladina, pokazao je veličanstvenu snagu potlačenih u sukobu s izrabljivačkim sustavom, njegovim psima čuvarima i simbolima moći.  Situacija je u veoma kratkom roku iz prosvjeda prešla gotovo u stanje pred-revolucionarnog vrenja. Kriza koju je stvorio kapitalistički sustav, bahatost i samovolja političke elite i neprekidno gaženje radničkih prava konačno su izazvali snažnu reakciju masa. Oni koji su desetljećima provodili sistematsko nasilje nad radnicima, izazivali krvave ratove i okretali radnike jedne protiv drugih, uništavali živote i budućnost milijuna, a radnička prava gazili zbog svojih profita i zarada svojih saveznika sada dvolično pozivaju na mir, nenasilje i smirivanje situacije. Naravno kada pod svaku cijenu žele spriječiti  bilo kakve promjene i ugrožavanje svojih pozicija. Nasilje koje se svakodnevno provodi nad običnim čovjekom u vidu neoliberalne politike u potpunosti zasjenjuje svako nužno i obrambeno korištenje nasilnih sredstava od strane pobunjenog naroda. Samo ta činjenica je dovoljna da otpuhne sve naivno – pacifističke moralizatorske prigovore ustanku u BIH, iza kojih se skriva želja za očuvanjem postojećeg poretka. Za potlačene u Hrvatskoj, ali i ostatku regije, najvažnije je da što skorije pođu putem koji su pokazali naši drugovi u BIH – protiv vlade, političke elite i tajkuna – svim nužnim sredstvima. Read the full story