Konfederacija sedamnaest međunarodnih organizacija, Oxfam, izdala je sredinom siječnja izvješće koje govori o trošku nejednakosti i o tome kako nam štete ekstremi u bogatstvu i dohotku [i]. Inače, Oxfam se bavi problemima siromaštva i nepravde.  Njihovo izvješće ima jedinstven zaključak: „Godišnji dohodak sto najbogatijih dovoljan je da se okonča siromaštvo u svijetu, i to četiri puta.“ Konkretno, njihov dohodak iznosi 240 milijardi $ u 2012. Dalje, navode kako se dohodak najbogatijih jedan posto u posljednjih dvadeset godina povećao za 60% s tim da je financijska kriza taj proces samo ubrzala, umjesto da ga uspori. Read the full story

Česta reakcija radnika kad im se pokuša razjasniti proces proizvodnje jest: ”Ali, kapitalistu i treba pripasti dobit jer mi radimo za njega, jer su to njegove tvornice, strojevi … Na kraju, on je taj koji riskira i koji se zadužuje.” Prema tome, naši radnici promatraju stvari baš onako kako one izgledaju. Izgleda kao da čin razmjene, odnosno ugovor o radu, između kapitaliste i radnike nema sebi premca po pitanju pravednosti. Nitko ne tjera radnika da radi pa on svojom slobodnom voljom stupa u razmjenu, a s druge strane kapitalist ga pristaje plaćati upravo onoliko koliko će ovaj raditi. No, osim posla s radnicima, kapitalist ima velikih briga oko raznih rata za kredite koje je uzeo kako bi pokrenuo proizvodnju ili je povećao, odnosno modernizirao. Kapitalist se ovdje javlja kao poduzetnik koji je pokretač svega. On ima na jednoj strani gladne i nezaposlene radnike, na drugoj strani banke koje nude zajmove i na trećoj strani, sebe i motiv za profitom. Njegova uloga je najvažnija jer upravo on sve navedeno stavlja u pokret i zahvaljujući njemu radnik dobiva plaću, dakle preživljava, kreditne rate se redovito otplaćuju, proizvodi prodaju, a proizvodnja napreduje. Ovdje nije toliko bitno je li poduzetnik zapravo jedan, više direktora ili dioničara jer se uzima odnos kapitala i rada kao općenit i, u ovom tekstu, apstrahiran od napomenutih manifestacija kapitala.

Pokazat ćemo kako stvari izgledaju iza kulisa i kako nisu onakve kakvima se čine. Read the full story

Svatko se od nas, posebno u razdobljima krize i recesije, putem medija suočava sa mnoštvom diskusija, analiza i teorija povezanih sa ekonomskim pitanjima. Ekonomija se kao disciplina u vrlo pojednostavljenom prikazu uči već i u srednjim školama, a njezino ozbiljno izučavanje se odvija u sklopu za to predviđenih fakulteta i instituta. To nas ne iznenađuje ako uzmemo u obzir njezinu nedvojbenu važnost za čitavo društvo – bez proizvodnje i razmjene dobara ne bi moglo doći do zadovoljavanja temeljnih materijalnih potreba pojedinaca, a bez toga, sasvim je očito, ni samo društvo ne bi moglo opstati. Ipak, gotovo svi slučajevi bavljenja ekonomskim problemima imaju jednu veliku i očitu manjkavost – ona kreću od pretpostavke da je postojanje današnjeg ekonomskog modela samo po sebi jasno i da je on jedini koji je sposoban da bude učinkovit i da zadovolji materijalne potrebe društva. Takva ničim opravdana pretpostavka ima i jednu posljedicu. Uzimajući današnji ekonomski sustav zdravo za gotovo ne postavlja se ni pitanje na kojim osnovama i na kojem odnosu on funkcionira. Drugačije rečeno: odakle potječe profit prilikom proizvodnje i kako se stvara? Read the full story